** Novo izdanje Popovićevog romana iz 2003. godine. Roman možete prelistati ovdje .


Edo Popović ostaje vjeran urbanom miljeu, mikrokozmos novozagrebačkog naselja Utrine okvir je u kojem umješno gradi priču i oblikuje likove koji su svoju mladost i zrelost ostavili negdje u 70-im i 80-im godinama. Roman je to o šestero ljudi koje, kako sam Popović kaže, "svakodnevno susrećete u tramvaju, na placu, na ulici, u svom haustoru i koji, gurajući kroz ovu manje-više lošu stvarnost, pokušavaju izboriti što bolju startnu poziciju za sutrašnji dan".


***

Ovi koliko ljudski toliko i decentno satirični generacijski portreti ispisani su predivno lakonskim tonom.
Spiegel Online

Njegov stil iznenađujuće je otvoren prema promjenama: doduše škrt, bez ukrasa i grub, ali ovaj jezik svakodnevnice obilježen je posebnom elokvencijom dorasloj stvarnosti.
Rolling Stone

Tko poželi može ovaj gotovo egzistencijalistički roman usporediti s Hemingwayem ili Camusom. Usporedbe ove vrste, naravno, uvijek su nedostatne, ali možda je s pomoću njih lakše pojasniti da Izlaz Zagreb jug igra u najvišoj književnoj ligi uopće.
Junge Welt

"Izlaz Zagreb jug" nije rezignirana knjiga, njezini junaci nisu biljke lončanice. Svojom strašću prema sadašnjem trenutku oni dovode svaki keramički lonac do rasprsnuća.  Riječ "izlaz" ne stoji uzalud u naslovu. To je zapanjujući Popovićev mađioničarski trik: lakoća, koja o težini zna sve što je neophodno. I koja se odlučuje protiv nje.
Berliner Zeitung

Da je Štulić kojim slučajem u svom najlucidnijem periodu pisao prozu, vjerujem da bi to štivo umnogome nalikovalo upravo ovom Popovićevom romanu.
lupiga.com

Blues ispjevan u slavu periferijskog betona.
Novi list

Popović se svojom prozom pojavljuje kao mračni, trpki, opori pjesnik Novog Zagreba.
Feral  Tribune

Ovo djelo i nadilazi hrvatsku recentnu prozu. Hrvatska je dobila veliki roman.
Republika

Koja je količina mudrosti i životnog iskustva za taj mix dobra i zla bila potrebna znade samo Popović, no evo jedne knjige nakon koje doista žališ što je završila.
Književna revija

Ono što me osvojilo u ovom romanu upravo je velika količina otvorene, nešmirantske iskrenosti i tečnost rečenice.
Vjesnik

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča "San žutih zmija" (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi "Kameni pas" (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je "Priručnik za hodače", knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. 2018. godine objavljuje knjigu "Čovjek i planina", treću u kojoj se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu, a 2019. zajedno sa suprugom, arhitekticom Ljiljanom Đorđević objavljuje "Zapise iz Stranice Gornje". Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" objavio je 2021.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.