Trilogiju "Igrači" čine novele "Koncert za tequilu i apaurin" i "Plesačica iz Blue Bara" te kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot". Priče su međusobno povezane nekolicinom likova, a poglavito likom antidetektiva Fola. Povezuje ih još i atmosfera, milje zagrebačkog poslijeratnog društva u kojemu se sprega politike, kriminala, medija i ostalih društvenih struktura pretvara u opasan vrtlog što guta neoprezne pojedince, čije se probušene glave zakratko pojavljuju na stranicama crne kronike ili čak naslovnicama, a onda padnu u zaborav, dok se priča zavrti s još većom kriminalnom energijom.

Popovičeva trilogija predstavlja domaću inačicu koja je još samo u dalekim naznakama bliska nekima od inačica klasičnog krimića, naravno onog američke hard-boiled škole. Upravo ovaj stari američki rođak velike međunarodne obitelji krimića vjeruje u junaka, koji u korumpiranom društvu punom ljudskog jada, ucjena i zla postaje junakom zahvaljujući svojoj unutrašnjoj neovisnosti i sposobnosti da voli - ma kako ciničan, hladan i spreman na ubijanje bio.
A. Bremer

Edo Popović rođen je 1957. godine u Livnu. Studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost te hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Sredinom osamdesetih bio je jedan od pokretača i urednika književnog časopisa Quorum.
Prvom knjigom priča, "Ponoćni boogie", objavljenom 1987. godine stekao je status kultnog autora. Od 1991. do 1995. objavljuje u hrvatskim novinama i časopisima reportaže s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Drugu knjigu priča, "San žutih zmija", objavljuje 2000., godinu dana kasnije autobiografsku prozu "Kameni pas", a potom novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002) i "Plesačica iz Blue Bara" (2004).

Napisao je dva romana: "Izlaz Zagreb jug" (2003) i "Dečko, dama, kreten, drot" (2005). U suradnji s underground crtačem Igorom Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča: "Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče". Živi s obitelji u Zagrebu.

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča "San žutih zmija" (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi "Kameni pas" (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je "Priručnik za hodače", knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. 2018. godine objavljuje knjigu "Čovjek i planina", treću u kojoj se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu, a 2019. zajedno sa suprugom, arhitekticom Ljiljanom Đorđević objavljuje "Zapise iz Stranice Gornje". Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" objavio je 2021.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.