“Kad sam tog jutra otvorio oči, ugledao sam bljeskajuće monitore, kabele, šipke, konzole, zastore, cijevi. Užasnuo sam se. To je bio prvi osjećaj. Nisam znao tko sam, što sam, gdje sam ni o čemu se tu radi. Nisam se sjećao kad sam legao spavati ni što sam radio prije toga, ničega se nisam sjećao, nije postojalo prije, nikakva prošlost. Postojalo je buđenje, a poslije toga samo užas i zimica. Plutao sam u ledenoj sivoj juhi i drhtao, iz mene je kuljala mučnina.”

Tako počinje novi roman Ede Popovića "Kad sam brojio ružičaste robote", prožet autobiografskim činjenicama i fikcijom, mikroesejističkim razmišljanjima i poetskim snatrenjima.

Priča prati šezdesetogodišnjaka koji nakon obiteljskog i profesionalnog sloma i teške bolesti bespoštedno preispituje svoj dotadašnji život. Počinje shvaćati da nije razumijevao ni sebe ni druge, da zapravo nije znao tko je i što želi, shvaća da je njegova skala vrijednosti bila izokrenuta, da su mu važne i vrijedne bile nevažne i bezvrijedne stvari, da se pasivno prepuštao društvenim običajima i modelima ne dovodeći ih ni u jednom trenutku u pitanje. A treba li se u njegovim godinama čovjek pripremati samo za umiranje ili možda postoji i neki novi početak, neki novi život?

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča "San žutih zmija" (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi "Kameni pas" (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je "Priručnik za hodače", knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. 2018. godine objavljuje knjigu "Čovjek i planina", treću u kojoj se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu, a 2019. zajedno sa suprugom, arhitekticom Ljiljanom Đorđević objavljuje "Zapise iz Stranice Gornje". Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" objavio je 2021.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.