Andrej Nikolaidis : Safari u Sarajevu

Andrej Nikolaidis: Safari u Sarajevu

Poduhvatio se Andrej Nikolaidis opet, kako mu je već svojstveno, kompleksnog i u mnogočemu kontroverznog sadržaja, no njegova aktualna knjiga nije ono što bismo očekivali ako otprije raspolažemo makar površnim saznanjima o naslovnoj problematici, pa ni ako bi nas zanimalo znati više. Ma kakva dakle polazišta i čitateljske aspiracije imali, sva je prilika da ćemo pomisliti kako prosede romana „Safari u Sarajevu ili: kako ubiti vampira“ (Hena Com, 2026) nije, barem konvencionalno gledano, u skladu s tematikom. Eskiviranje očekivanoga, međutim, ključna je a itekako i dobrodošla odrednica ove kratke proze. Umjesto pseudo dokumentarnog rekonstruiranja povijesne činjenice – ili kako se neki usuđuju tvrditi, tek nedokazive pretpostavke – umjesto filozofskog traktata o fenomenu ratnog turizma posjeo nas je autor, dobrostivo, čak s obzirom na osjetljivost materije nekako sumnjivo žovijalno pred naizgled neobavezno žanrovsko štivo.

Tako se u romanu manje faktografski obrađuje i fenomenološki razlaže, a više skoro pa zaigrano ocrtava široj javnosti do prije nekog vremena slabo poznat, a kriminalan i krajnje jeziv segment ionako neiscjeljivog iskustva opsade Sarajeva; segment o kojem su zainteresirani dosad saznavali u novinskoj, a upućeniji i u dokufilmskoj formi. Upravo s dokumentarcem slovenskog redatelja Mirana Zupaniča iz 2022. godine ovaj slučaj dobiva publicitet, ali i angažman nadležnih institucija. Prisutni su dakako i glasovi koji negiraju da se lov na ljude u Sarajevu uopće dogodio, od srbijanskih vlasti i pokojeg inozemnog novinara do pojedinih reportera uvjerenih da bi oni znali da se na nevelikom prostoru takvo što provodilo.

Nikolaidis se bez osvrtanja i ustezanja prepušta raspisivanju aspekata i razmjera jednog ultimativnog užasa, pa i sam kao da na trenutke svojim oslobođenim fikcionaliziranjem podcrtava smjelu, bolje reći nedobronamjernu tezu da se takvo što nije moglo zbiti, najprije zato što Vojska Republike srpske jedva da je bila sposobna za ovakav logistički složen pothvat, na koncu i zato što se sve ovdje izloženo doima suviše brutalnim, suviše nadrealnim da bi to čitatelj bio u stanju pojmiti od prve, a onda i prihvatiti kao moguće. Aktualna geopolitička zbivanja, ponavljajuća povijest civilizacijā naposljetku, u tome nas evidentno demantiraju; najbizarnije svireposti poodavno su se dogodile, događaju se nesmetano i dalje.

Safari u Sarajevu Nikolaidis Andrej

Svoju hororičnu maštariju autor je odlučio raspiriti preplićući intimne priče troje izvan fikcionalnih okvira nepovezivih pojedinaca čiji se putevi ovdje fatalno ukrštaju. Ne bi bilo neobično što je, kako se čini, taj tekst pisan u šubu – Nikolaidis producira u furioznom tempu, proze su mu malene, rahle i bar naoko brzopotezne, ali što je ležeran, mjestimice i veoma zabavan, to već, uzevši u obzir kontekst, jest ozbiljna ekstravaganca. Treba dalje reći da se ovaj roman „ponaša“ poput stripa; autor lapidarnošću izraza zasijeca u suštinu, a istim postupkom, reduciranim ali efektnim, gradi atmosferu. Pomaknuta, makabrična vizualnost nameće se kao dominantna karakteristika koja ga u cijelosti odlikuje, teško je reći je li slikovitiji u pripovjednom, razgovornom ili epistolarnom segmentu.

Nikolaidisov 'tekst-sliku' pratimo kao rekvijem u tri stavka (Jedan. Majka: Lacrimosa; Dva. Sin: Recordare; Tri. Otac: Agnus Dei) no upamtit ćemo ga prije kao dvočinku, kao diptih, budući da cjelinu osjećamo kao oštro raspolućenu. Dio koji impresionistički, ili logički, računamo prvim ispisao je autor kao detektivsku priču, odnosno roman istrage, a drugi postavio u potpunoj opreci sa sirovom dinamikom i nesputanom razgovornošću prethodnog. Nastavak je zamišljen kao psihološka profilacija bolesno bogatog i iznad svega mizoginog ubojice, a ostvaruje se kao narcističko samoizlaganje jednog pomračenog uma. Ispovjedni zapisi kao refleksija teške psihopatologije, premda visokog intenziteta i bez sumnje majstorski napisani, na mene su djelovali kao snizilica, u nekoj mjeri i višak u odnosu na kinetičan i logoreičan krimi noir za koji sam željela da bude opsežniji, pa i autonomniji, ustvari jedini narativni tok romana. No ovo je doista subjektivna primjedba bez utjecaja na postupak valorizacije.

U naraciju je s jasnom namjerom umetnuto i nešto klišeiziranih elemenata s ciljem društvenog kontekstualiziranja dvoje primarnih protagonista, koji se isprva s podsmijehom odmjeravaju, da bi njihova relacija, predvidljivo, proklizila s vremenom u drugi žanr. Pripovjedač, privatni detektiv, u svom ciničnom ekspozeu izruguje balkanski snoberaj kakav njeguje pripadnica sarajevskog nouveau riche miljea koja će ga potajno angažirati da locira i likvidira odgovornog za davnu pogibiju njezinog prvog djeteta. U dvama suprotstavljenim periodima života ove žene, tragičarke antičkog tipa, onome prije tranzicije i tom muljavo glamuroznom „sada“, a koje predstavlja ishodišnu točku priče, ogleda se skrhanost jedne mitologizirane i nikad prežaljene multikulturalne sredine, kao zauvijek zamrznute između rata i poraća.

Autoru je esencijalno bilo ponuditi dvostruki pogled iz srca tame; stanovnike po kojima se pucalo reprezentira lik svevidećeg i etički dvojbenog nihilista koji je svoje iskustvo snalaženja među ljudima kapitalizirao u praksi privatnog istražitelja; ostavivši ga do kraja priče bezimenim, autor kao da je svog naratora neosporne, ali ofucane karizme i prije početka otpisao. Druga vizura je privilegirana i odozgo, jer nišanilo se s brdā, s Jevrejskog groblja, s nebodera na Grbavici, perspektiva je to onih koji su se igrali boga lišavajući života, još i gore, digniteta, one u kotlini. Nemoguće je odvagnuti što je strašnije, da ljude koji brzaju po vodu i hranu na nišanu drže njihovi sugrađani (maestralne minijature o tome čitamo u zbirci „Trojica za Kartal“ Miljenka Jergovića) ili utjecajni pojedinci iz inozemstva, ponajprije izgleda iz Italije, koji su navodno keširali goleme svote kako bi ih se helikopterima preko Beograda dovozilo do Pala odakle su prebacivani na položaje Vojske Republike Srpske.

Među civilnim metama posebno su na cijeni bila djeca. Brojke su ovakve: u razdoblju između 1992. i 1996. u opkoljenom Sarajevu život je izgubilo 1601 dijete, a ukupno između 11500 i 14000 ljudi. Pritom je na grad pucalo više od 300 snajperista, na taj način je, procjenjuje se, ubijeno 225 ljudi od njih šezdesetoro djece. Koliko je zločincima bilo „turista“ i „vikend snajperista“ nije poznato. Hoće li za te zločine itko odgovarati, ostaje neizvjesno.

Nikolaidis je svoje viđenje maksimalno ohladio, ogulio od osjećajnosti, i efekt cjeline temeljio na nekoliko nosivih sekvenci; u stripu bi se takve raskošno baškarile preko duplerice, lako ih je zamisliti intenzivno kolorirane, kao kočoperni incident u nizu monokromatskih tabli. Nedostatak empatije unutarliterarno savršeno je opravdan; pripovjedač se nakon traumatskog iskustva rata emocionalno isključio, dok onaj koji se u svojim pismima samoizlaže naprosto nije sposoban osjećati. U priču o neiskorjenjivosti perpetuirajućeg zla uvodi nas zavodljiva sekvenca vizualizacije metka koji je usmrtivši nadvojvodu Ferdinanda nastavio zloguko kružiti i zabijati se nasumično u srca nevinih da bi se u toj kaleidoskopskoj vrtnji stali ukazivati i živi i mrtvi, i Epstein, i Aleksandar Vučić, a sve uz fragmente manifestiranja buktećeg fašizma kakvom, čini nam se, samo odjednom posvuda svjedočimo.

Suočeni ovdje s visokim koncentratom zloće, svjesni smo da u pitanju nije perverzna izmišljotina darovitog kreativca (horore Elija Rotha, recimo, neki od nas preživljavali su mantrajući nema šanse da se dogodilo, ovo je film), ovdje utjehe nema, dokumenti očito ne samo da postoje, oni se gomilaju, tužiteljstvo BiH pokrenulo je izvide da bi potom više-manje nemoćno prepustilo talijanskim tijelima da istražuju svoje državljane.
Nije tu dakle riječ o nesretnim pogibijama u unakrsnoj vatri, uslijed kaosa i adrenalina koje je moguće pripisati okolnostima izvan svake mirnodopske logike, suočeni smo u ovom slučaju s dobro promišljenim aktivnostima, baš kako se planiraju turistički aranžmani ili korporativni programi, recimo team building na paintballu; kako se uostalom organizira lov ili u raskošnijoj varijanti – safari.

Kao neizbježna referenca salijetao me tijekom čitanja roman kod nas nedovoljno zapažen, u pitanju je „Trofej“ (Hena Com, 2024, prev. Svetlana Grubić Samaržija) s potpisom belgijske književnice, libretistice i kustosice Gaee Schoeters (1976.) a siže je ovaj: u Africi, nakon kapitalnih primjeraka zaštićenih vrsta koje moćni bijeli muškarci u slobodno vrijeme jednog za drugim usmrćuju, pa zašto ne do istrebljenja, red da postanu lovina doći će i na djecu. Neinformiran netko mogao bi neku od Nikolaidisovih knjiga, podcijenivši njihov opseg, predvidjeti kao štivo za jedno popodne ili ne daj bože za avion ili plažu, završilo bi to kao neugodna zabuna s filozofičnim tekstovima dvostrukog dna iz tipkovnice iznimno upućenog čitatelja, istraživača, erudita koji traže analitičku i interpretacijsku posvećenost.

Roman se povijesnim zbivanjima bavi izdaleka, s odmakom od tridesetak godina, jer to ranije nije bilo moguće, operacije su bile organizirane na visokoj razini, obavještajne službe su decenijama prikrivale informacije, svjedoci iz straha šutjeli. Jednako tako, čini mi se da se o ovoj temi moglo pisati isključivo kako jest, distancirano i pothlađeno. Kad govorimo o kriminalu koji u ratnom ludilu prolazi neopaženo ili bar bez posljedica, Nikolaidisova pripovijest vraća nas i slučaju iz sjajnog i prevažnog romana „Poslije zabave“ Steve Grabovca (Imprimatur, 2023), još jednom za koji bismo voljeli da je izmišljen. I za ondje opisanu stravu ne bi bilo sasvim točno reći da je u pitanju ratni zločin, prije organizirani kriminal kojem je hektika rata zgodno poslužila kao dimna zavjesa.

Vratimo se na početak: Zupanič je svoj film „Sarajevo Safari“ snimio tri godine nakon što je inicijalnu informaciju dobio od kolege, također filmaša, Francija Zajca. Upravo Zajc potpisuje neke od arhivskih snimki Sarajeva iz 1993. i 1994. koje su se našle u Zupaničevu dokumentarcu. O filmu koji rastvara jedan tabu postavivši doduše više pitanja no što je u tom trenu bio kadar ponuditi odgovora razložno je pisao kolega Janko Heidl. Kako god, dokumentarno i s pijetetom, ili stripaški imaginativno, o ovome je bitno govoriti; u fikcijskom ključu mnogima je vjerojatno podnošljivije procesuirati stvarnost nego izlažući se arhivskoj građi i izjavama svjedoka kojima je i toliko godina poslije rečenih zbivanja bilo nužno prikriti identitet.

„Safari u Sarajevu“ drugi je dio trilogije koju Andrej Nikolaidis posvećuje najvećim književnim glasovima ovih prostora: otvorio ju je romanom „Most na Drini“, gdje se obradom teme genocida u Višegradu referira na Andrićev opus, podnaslov ovog romana „Kako ubiti vampira“ referenca je na roman Borislava Pekića, dok za finale autor planira interpretaciju Krleže. Vrijedi ovu prozu, praktički novelu, uzeti ne samo zbog ljepljive teme, nego i stoga što je potpisuje virtuozan stilist i intrigantan mislilac. Na oskudnom broju kartica koliko Nikolaidis u pravilu sebi sa svakom knjigom zadaje, bravurozno razvija priču koja se mogla i nije morala dogoditi baš ovako, ali iznad svega, ukazuje na nezaustavljivost zla protiv kojeg smo obavezni boriti se, premda izgleda da su nam slabe šanse. Zaliječi se Sarajevo, eto tog zla u Gazi; mijenja tek modalitet, prostor, vrijeme.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Andrej Nikolaidis

Safari u Sarajevu

• Hena com 03/2026.
• 128 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532595703
• Cijena: 19.90 eur
• Kupi knjigu!

Treba li biti iznenađen što se Nikolaidis latio teme u kojoj je kristalizirana grozota ljudske vrste: ta tema je ono što je novinarstvo ne baš umjesno imenovalo kao 'Sarajevo safari'. Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva. Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić u kojem se balkanski nacionalizmi prepleću s Casom Pound i zapadnom alternativnom desnicom, a prikaz suvremene, tranzicijske Bosne s općim mjestima tvrdo kuhanog krimića. (Jurica Pavičić)