Charles Chaplin : Moja autobiografija

Charles Chaplin: Moja autobiografija

Engleski filmski kritičar i pisac David Robinson u predgovoru autobiografije ponajvećeg majstora fizičke komedije te jednoga od rijetkih simbola i nijemoga i zvučnoga filma, s pravom upozorava na njezinu stilsku te, ako hoćete, kvalitativnu neujednačenost. Prvi put objavljena 1964. autobiografija Charlieja Chaplina, međutim, danas se ne doima tek kao uzbudljivo štivo s manjim ili većim estetičkim oscilacijama, već i kao dokument vremena neprocjenjive vrijednosti. A to nerijetko znači insajderski uvid ne samo u svijet ranoga Hollywooda (i svijet filma općenito), već i u svijet literature, muzike, showbiza, političkih intriga, kao i privatnih drama od kojih su neke, poput propale veze s američkom glumicom Joan Barry, dospjele u žižu medijskog interesa.

Naravno da nas upravo taj primjer podsjeća na autorovu subjektivnu poziciju poradi koje taj i druge u knjizi iznesene slučajeve ne treba uzimati zdravo za gotovo, za razliku od prisjećanja na politički progon kojem su Chaplin i brojni drugi kulturni radnici u Sjedinjenim Državama bili podvrgnuti. Govorimo o vremenu „lova na vještice“ koji je početkom pedesetih predvodio republikanski senator Joseph McCarthy, a uslijed kojeg će Chaplin trajno napustiti zemlju čijoj je kinematografiji tijekom četrdesetak godina rada na njezinu tlu neprocjenjivo doprinio. Slojevitost je ovoga djela stoga zadivljujuća: sadržajno, u rasponu od trač-partije preko intimne ispovijedi do razotkrivanja beskrupuloznih (geo)političkih manevara i filozofičnih diskursâ, a stilski u rasponu od viktorijanskog romana do prohodnog jezika brzog tempa karakterističnog za komercijalni biografski podžanr.

Takvo ostvarenje pritom predstavlja i emocionalni roller coaster, koji nas gdjekad podsjeća na mračnu stranu ljudi sposobnih nasmijati čovječanstvo – onu anksioznosti i depresije, koju je nemoguće primijetiti na filmskom platnu. Potonjeg se Chaplin dotiče izrijekom, spominjući neke od suvremenika koji su počinili samoubojstvo (Frank Coyne, Mark Sheridan, T. E. Dunville tj. Thomas Edward Wallen i dr.). Netko bi apostrofirani fragment knjige mogao „prokazati“ kao nepoštivanje intime tragično preminulih, no priča o više puta dokumentiranoj sprezi komičarâ i demona depresije, koju su mnogi osvijestili tek s tragičnom smrću Robina Williamsa decenijama poslije, po svoj prilici zaslužuje empatijom motiviranu pažnju. Uostalom, na tom su tragu, pojačani godinama krajnjeg siromaštva, bili problemi Chaplinove majke Hannah: usprkos kasnijim uspjesima njezinih sinova (Charliejev stariji polubrat Sydney također je bio uspješan glumac), njezino je mentalno zdravlje ostalo trajno labilno.

Moja autobiografija Chaplin Charles (Spencer)

U prvim i, po mišljenju mnogih, kvalitetom nedostižnim poglavljima autobiografije, traumu bijedom obilježenog ranog djetinjstva Chaplin opisuje u dickensovskoj maniri, time dajući do znanja da je lik Skitnice – kojeg Robinson opisuje kao najuniverzalniji prepoznatljivi prikaz ljudskog bića u povijesti umjetnosti – u najvećoj mogućoj mjeri plod Chaplinova neposrednog iskustva. Njegovi su razvedeni roditelji nekoć uspješni vodviljski glumci nesposobni nositi se s nastalim egzistencijalnim problemima; Charles Chaplin stariji, k tome, bio je okorjeli alkoholičar koji je umro u 39. godini od ciroze jetre.

Chaplinova najranija sjećanja tako nam otkrivaju da je prve novce – odigravši točku umjesto majke – zaradio sa svega pet godina, no praktički sve do pristupanja kazališnoj trupi oca slapstick-komedije Freda Karna 1906., njegov će život biti obilježen frapantnom neimaštinom na rubu gladi, odlascima u sirotišta, pa i životom na ulici. Stvari se definitivno mijenjaju po dolasku u Pariz (1909.), a osobito po dolasku u Sjedinjene Države, gdje će, zahvaljujući turneji s Karnovom trupom, naposljetku upoznati Macka Sennetta, osnivača filmske kompanije Keystone za koju će snimiti niz kratkih filmova. Ni ovaj dio knjige, međutim, nije lišen klasne osjetljivosti koja osobito dolazi do izražaja pri opisu autorova prvog boravka u New Yorku, gradu obilježenom kapitalističkom sinestezijom ekonomskog progresa i bijede.

Klasna osjetljivost pisca Charlieja Chaplina, međutim, nije obilježena sramom – o svojoj i o bijedi drugih Chaplin piše senzibilno, ali trezveno, svjestan ideološke koncepcije društva čiji je razvoj utemeljen u socijalnom udaljavanju, a ne približavanju i, na koncu, anihilaciji klasâ. Na tom su spoznajnom tragu bili i onodobni egzilantski pisci našega podneblja, poput Louisa Adamiča, čega se u knjizi „Metafora kapitalizma“ dotiče Maša Kolanović, s tom razlikom što bismo Chaplinovo prisjećanje na prve dane u Americi mogli smjestiti između detekcije bijede i težnje za profitom koji će, protokom vremena, u najvećoj mogućoj mjeri biti ostvaren. Pisac Charles Chaplin tako se smješta između Alexisa de Tocquevillea te Ilje Iljfa i Evgenija Petrova, za koje vrijeme komičar Charlie Chaplin ekonomski profitabilno nasmijava Ameriku i svijet, a građanin Charles živi u izobilju, upoznajući elitu u rasponu od visoke politike ili estrade do književnosti, filma ili znanosti.

Upoznaje i medijske moćnike poput magnata Williama Randolpha Hearsta o kojem piše s poštovanjem, pa i divljenjem, bez obzira na to što je kasnije dospio u nemilost njegovih novina; upoznaje i Orsona Wellesa, najpoznatiju žrtvu Hearstove osvetoljubivosti, no o njemu nas izvještava znatno sažetije i, u najbolju ruku, suzdržano. Nevezano o tome sviđaju li nam se autorovi utisci ili ne, time potvrđuje težnju za objektivnošću u koju, kao što je ranije naznačeno, ne možemo biti sigurni onda kada su posrijedi pasusi posvećeni bivšim mu partnericama poput Hetty Kelly, Mildred Harris, Edne Purviance, Pole Negri i drugih, usprkos opetovanom pretpostavljanju rada libidu, katkad potkrijepljenom parafrazom poput one francuskog pisca Honoréa de Balzaca („jedna noć seksa, jedan dan manje u filmskom studiju“). 

Tezu o Chaplinovoj autobiografiji kao dokumentu vremena neprocjenjive vrijednosti potvrđuje izniman broj poznatih i manje poznatih ličnosti iz različitih oblasti djelatnosti, kojih ovdje možemo navesti tek zanemariv broj: Claude Debussy, Pablo Picasso, Franklin Delano Roosevelt, Howard Hughes, Hart Crane, George Bernard Shaw, Gertrude Stein itd. Ono poradi čega pojedini čitaoci Chaplinove autobiografije nisu oduševljeni kasnijim poglavljima upravo je isticanje zapanjujuće plejade poznanstava kakvom se nije mogao (ili želio) pohvaliti čak ni ekscentrik poput Huge Pratta, o čijoj smo fascinantnoj autobiografiji "O želji da se bude beskoristan" također pisali. Doduše, kraće impresije tim imenima dragocjeno su svjedočanstvo koje obično nije moguće naći u leksikonima i njima sličnim publikacijama, a koje mogu pomoći pri razumijevanju onoga po čemu su ta imena upamćena. Primjer kojim takvu tvrdnju možemo ponajbolje potkrijepiti tiče se epizode o Albertu Einsteinu i teoriji relativnosti.

Sa svakim novim prelaskom u drugi studio („Essanay“, „Mutual“, „First National“) i sa svakim novim angažmanom Chaplin sklapa sve unosnije ugovore i zarađuje sve izdašnije honorare. I premda je iza sebe već imao kinematografske naslove koji će do danas zadržati status klasika – jedan je takav i sentimentalna komedija „Mališan“ (1920.), kojom je Chaplin neprocjenjivo utjecao na evoluciju dotad manje-više isključivo fizičke filmske komedije (tzv. slapsticka), tek će osnivanjem filmske kompanije „United Artists“, zajedno s Davidom Warkom Griffithom, Mary Pickford i po mnogima prvom zvijezdom westerna Douglasom Fairbanksom, započeti period vlastitih umjetničkih vrhunaca.

U predstojećem će razdoblju postići nezamislivo – prelaskom iz nijemog u zvučni film zadržat će status globalne zvijezde. „Veliki diktator“ (1940.), u cijelosti zvučni film kojim je Chaplin pozvao Sjedinjene Države na buđenje i suprotstavljanje Hitlerovu nacizmu, ponajvećma potvrđuje prilagodljivost Chaplinova genija, usprkos strahu od tranzicije o kojoj je podrobnije pisao. Pa kada bismo povlačili paralelu s vremenom u kojem sami živimo, taj bismo strah vrlo lako mogli usporediti sa strahom koji dio današnjih umjetnika gaji zbog naglog razvoja umjetne inteligencije čijim zlouporabama, barem ovoga časa, teško da možemo doskočiti (samoobmana, naime, nije odgovor).

Chaplinov bi poučak, primijenjen na treću deceniju 21. stoljeća, značio da će se dio „genija prošlosti“ sasvim pristojno snaći i u novonastalom miljeu. Kao što je to pošlo za rukom Charlieju Chaplinu, zvijezdi „Pasjeg života“ i „Svjetala pozornice“. I kao što je to pošlo za rukom Lillian Gish, zvijezdi danas kontroverznog Griffithova nijemog filma „Rađanje jedne nacije“, ali i genijalnog zvučnog filma „Noć lovca“ Charlesa Laughtona. Doduše, u samim će Sjedinjenim Državama, osobito razbuktavanjem makartizma, stvari za Chaplina poći po zlu, no Europa će ga s punim pravom dočekati raširenih ruku. Sramotu poslijeratnog odnosa američkog društva prema čovjeku koji je među najzaslužnijima za uspon tamošnje kinematografije teško da je opralo i onih dvanaest minuta aplauza na otvorenoj sceni prigodom dodjele počasnog mu Oscara 1972. godine, neki kažu najduljeg zabilježenog aplauza na dodjeli spomenute filmske nagrade (ne znam da li i emotivnijeg od aplauza Christopheru Reevu 1996.).

Ovdje dolazimo do dijelova knjige u kojima Chaplin prepričava vlastiti angažman. U Prvom svjetskom ratu sveden na konsternaciju, pred početak Drugog svjetskog rata, a naročito nakon što je rat otpočeo, filmski velikan javno će istupati protiv nacističkog režima koji je sve do japanskog bombardiranja Pearl Harboura krajem 1941. uživao glasnu podršku brojnih mu američkih pristalica. Kako je i sâm Hearst blagonaklono gledao prema Berlinu, nije isključeno da su počeci orkestriranih napada na Charlieja Chaplina motivirani upravo snimanjem „Velikog diktatora“, kao i kasnijim eksplicitnim angažmanom, poput javnog poziva na pružanje vojne pomoći Sovjetskom Savezu.

To što je rečeni angažman rezultat Chaplinu upućene zamolbe Bijele kuće da se angažira u nacionalnom osvještavanju svjetskog problema s brčićem nalik Skitničinu, Josephu McCarthyju, Uredu za neameričke aktivnosti, kao i pojedinim veteranskim udrugama neće predstavljati prepreku u namjeri da unište karijeru čovjeka koji, prema vlastitom priznanju, nikada nije bio komunist, ali jest prezirao nacizam.

Osim što je svaka sličnost s današnjim vremenom u Hrvatskoj, regiji i svijetu posve slučajna, recimo i to da Chaplinova autobiografija apostrofiranim poglavljima jamči trajno pamćenje onih historijskih segmenata o kojima se danas nerado govori, a tiču se prijeratnih ideološki dodirnih točaka Berlina, Londona i Washingtona. Chaplin nas podučava kako se ćelije nacizma (i njegovih varijabli) brzo mogu probuditi u svim društvima, pa je to jedan od spomena vrijednih primjera koji potkrepljuju moguću tvrdnju da ova knjiga, pored ostalih, sadrži i edukativno svojstvo. Charles Chaplin kao utjelovitelj i Charlie Chaplin kao utjelovljenje smiješnog (nadam se da mi ne zamjerate dašak pjesničke slobode), tijekom prijelomnih (srećom ne i prevratničkih) triju decenija prošlog stoljeća promeće se dakle u borca protiv nacifašističkog terora, ali i u hladnoratovskog medijatora koji će razgovarati i s Winstonom Churchillom i s Mahatmom Gandhijem. I s Nikitom Hruščovom, u godinama koje su prethodile Kubanskoj krizi, a uz opasku da je John F. Kennedy, 35. američki predsjednik, među rijetkim istaknutim licima toga doba s kojim, ako je suditi prema autobiografiji, Chaplin nije razgovarao. Iz te premise proizlazi kako je progon velikog komičara „sveameričke“ prirode, usprkos tome što je „lov na vještice“ početkom pedesetih predvodio republikanac.

I usprkos tome što je makartizam unutar samih Sjedinjenih Država naišao na glasnu osudu još 1954., za McCarthyjeva života. Na jednom mjestu Chaplin pritom spominje kako su se, po ulasku SAD-a u rat, pristalice nacizma stišale, a budući stišati se nije isto što i prestati biti, uzmemo li tu tvrdnju kao premisu, možemo izvući zlokobne zaključke koji objašnjavaju i neke recentne geopolitičke fenomene čiji je ishod, zasad, krajnje neizvjestan.

Za kraj, ne smijemo zaboraviti ni Chaplinove opaske o vjeri i novcu, koja je po svoj prilici rezultat odrastanja u krajnjoj bijedi obilježenoj povremenom glađu, boravcima po sirotištima i egzistencijalno uvjetovanim prijevremenim odrastanjem. Mogli bismo reći da je Chaplin bio agnostik, a da je „zavjerenik protiv zapadne demokracije“, kakvim su ga u američkim medijima nakon Drugog svjetskog rata prikazivali, uživao u povlasticama koje sa sobom donose novac i slava. Ponajviše, zadržimo li se na samom svjedočanstvu, zbog ranije spominjanih poznanstava na čiju listu ne možemo ne uvrstiti Jean-Paul Sartrea i Ču En-laja, po jednog „teorijskog“ i „djelatnog“ komunista s kojima je Chaplin diskutirao podjednako smjelo kao s Churchillom ili Rooseveltom. I sve to kao samouki intelektualac koji je praznine uzrokovane izostankom formalnog obrazovanja ustrajno nadomještao onim što u njegovu slučaju nije samo obrazovna kvazireformska fraza – cjeloživotnim učenjem.

Na tom su mu se putu, kao pri jednom razgovoru s Igorom Stravinskim, događali neugodni trenuci, svojstveni za Dereka Trottera iz „Mućki“ prije nego za velikog umjetnika, koji je autobiografskim ekskursom, osobito u uvodnim poglavljima knjige koja objedinjuje beletristiku i publicistiku, demonstrirao pristojan spisateljski dar. Takvi ga trenuci nisu sputavali da nastavi s učenjem, a da to učenje nije ograničeno isključivo na umjetnički izričaj. Tome zahvaljujući, Charlie Chaplin je sačuvao stečeno bogatstvo tijekom sloma američke burze 1929., što mnogim formalno ekonomski pismenim poduzetnicima nije pošlo za rukom.

Prepričani razgovor s britanskim ekonomistom Maynardom Keynesom, a zatim i epizoda o financijskoj nepismenosti skladatelja Irvinga Berlina, samim su tim ponajbolja u autobiografiji zabilježena epizoda Chaplinove neutažive renesansne znatiželje. Koja je, ako hoćete, zaslužna da prepozna licemjerje nuklearne doktrine u kojoj je, primjerice, ustrajao britanski socijalist Herbert Morrison, a na koju, kasnijem poricanju usprkos, nije bio imun ni Bertrand Russell, o čemu je, upitno da li vođen benevolentnim motivima, pisao konzervativni britanski publicist Paul Johnson u svojoj knjizi "Intelektualci".

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Charles (Spencer) Chaplin

Moja autobiografija

• Prijevod: Mirna Čubranić
• Hena com 05/2026.
• 528 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532595840
• Cijena: 29.90 eur
• Kupi knjigu!

Od mračnih ulica viktorijanskog Londona do blještavila holivudskih brežuljaka, na stranicama ispunjenima humorom i sjetom pratimo nastanak legendarnog lika Skitnice i put prema filmovima koji su obilježili povijest kinematografije poput 'Mališana', 'Zlatne groznice' i 'Velikog diktatora'. CHarlie Chaplin nas vodi i iza kulisa vlastitoga stvaralačkog procesa, otkrivajući kako je iz slapstick-komedije razvio jedinstvenu filmsku poetiku u kojoj se tragedija i komedija nerazdvojno isprepleću.