Hugo Pratt : O želji da se bude beskoristan
Trideset godina nakon premijernog, a dvadeset i dvije nakon drugog, 2021. Dominique Petitfaux u predgovoru daje naslutiti da je treće izdanje knjige razgovora s Hugom Prattom (u suradnji s Brunom Lagrangeom) ujedno i konačno. Razlog je drugom izdanju završno poglavlje Prattova života (1991. – 1995.), u kojem francuski historičar stripa kratko opisuje crtačeve autorske projekte (dovršetak stripa „Wheeling“, strip-album o Cortu Malteseu „Mu“, nedovršeni strip „Priča o ljudima sa šest nogu“), izložbe i ranije zacrtana putovanja (posjet grobu Roberta Louisa Stevensona na Samoi, Uskršnji otoci, boravak na Santoriniju), kao i pojavu bolesti od čijih je posljedica umro.
Ukratko, to je druga knjiga razgovora koji su Petitfaux i Pratt vodili: prva, „S onu stranu Corta“ (1990.; 2012.), primarno je fokusirana na Prattovo djelo, dok je „O želji da se bude beskoristan“ opsežan (auto)biografski uradak koji će nam pomoći uvidjeti koliko fantastični svijet anarhističkog mornara crpi iz zbilje svog tvorca.
Na potonje, barem u nekoliko detalja, upozorava i Petitfaux, premda je neupitno da velika većina rekonstruiranih sjećanja, faktografski gledano, odgovara činjeničnom stanju. To što je u njihovim razgovorima Hugo Pratt prešutio da je rođen kao Ugo Eugenio Prat, primjerice, i nije tako dramatično, budući je posrijedi manje-više svima poznat podatak. Treće izdanje o kojem je ovdje riječ, osim spomenutim predgovorom, dodatno je obogaćeno Prattovim ilustracijama (strip, akvarel) selektiranim tako da tematsko-sadržajno korespondiraju s razgovorima koje su za potrebu knjige vodili u Prattovu tadašnjem švicarskom domu (Grandvaux, nedaleko od Lausanne) između 10. 1. 1990. i 24. 3. 1991. Spomenuto završno poglavlje dopisano u drugom izdanju nastalo je 1997., dvije godine nakon Prattove smrti.
Ovo treće izdanje razgovora Dominiquea Petitfauxa s Hugom Prattom (u suradnji s Brunom Lagrangeom) s Hugom Prattom, osim predgovorom, dodatno je obogaćeno Prattovim ilustracijama (strip, akvarel) selektiranim tako da tematsko-sadržajno korespondiraju s razgovorima.
O želji da se bude beskoristan
Knjiga je podijeljena u dva dijela od koja svaki sadržava sedam manjih cjelina, što je rezultat Prattova interesa za Kabalu, osobito Zohar kao njeno najznačajnije djelo. Naime, i Kabala, ali i brojna druga ezoterična učenja te okultističke prakse (potvrdu tome nalazimo još u drevnoj babilonskoj literaturi) broju sedam pripisuju magijsko svojstvo. Pratt sugovorniku daje na znanje da odabire sedmi način pričanja života (od njih ukupno trinaest), ujedno spominjući sedam umjesto devet mačjih života (prema starim vjerovanjima u Španjolskoj). Već tu nalazimo jednu od mogućih kontradikcija: za nekog tko se nikada nije osjećao vjernikom iskazuje interes prema okultnom koji katkad graniči s opčinjenošću. Doduše, njegov agnosticizam podrazumijeva skepsu prema abrahamskom (napose kršćanskom) bogu, ali ne nužno i prema bogu kao kozmičkom evolutivnom načelu, stvaralačkoj sili koja se manifestira i kroz ljudsku djelatnost.
U uvodnim poglavljima prvog dijela Pratt govori o porodičnom podrijetlu koje, kao i sklonost avanturizmu te putovanjima, daju za pravo onima koji na lik Corta Maltesea gledaju kao na autorov alter ego. Prattovo je podrijetlo francusko-englesko, judeo-španjolsko i tursko. Prattov je djed s očeve strane u Italiji podučavao francuski jezik i bio slobodni zidar (kao, uostalom, i Hugo), dok je djed s majčine strane osnivač venecijanskog fašističkog odreda. To, premda je djedova žena bila židovskog podrijetla, tada nije predstavljalo problem: među fašistima je bilo i Židova, a stvari se dramatično mijenjaju tek po Hitlerovu dolasku na vlast u Njemačkoj 1933. Pratt upozorava da su tridesetih godina rijetki disidenti ostajali izvan fašističkih struktura i organizacija. On će, kao i znatan dio talijanskog društva, posvjedočiti promašenosti Mussolinijeva režima, a o kasnijoj Talijanskoj Socijalnoj Republici (kvislinškoj Republici Salò) govori s prijezirom.
Kontekst je važan za razmatranje uzmemo li u obzir da su umjetniku spočitavane simpatije prema fašizmu, tim više što nakon dolaska u Etiopiju postaje, kako kaže, „najmlađi Mussolinijev vojnik“ (bilo mu je svega trinaest godina). Naime, može se reći da su prigovori upućeni dječaku Prattu nalik onima upućivanima dječaku Ratzingeru: djeca u takvim organizacijama završe, a da ih se obično ništa ne pita. Drugi razlog zbog kojeg mu je dio javnosti spočitavao simpatiziranje fašizma krije se u njegovim blagonaklonim pogledima prema kultu tijela koji je njegovao fašistički režim. Nakon što kao tinejdžer završava u ratnim postrojbama, Pratt uviđa stvarni karakter fašističke ideologije, potom završava u etiopskom ženskom logoru Dire Dawi, a po povratku u Veneciju 1943. dojam fašističke burleske postaje potpun.
Period života u spomenutoj paradržavi kod Pratta je osvijestio dramu građanskog rata, usmjerivši ga izvan ideoloških okvira – prijateljstvo u njegovu slučaju postaje jedina važeća ideologija. Valja napomenuti kako je među rijetkim antifašističkim disidentima tog doba bio njegov ujak Ruggero, mornar anarhističkih pogleda na svijet. Po slomu fašizma u Veneciju dospijevaju saveznički vojnici s kojima Pratt surađuje kao prevodilac.
Knjiga razgovora s Hugom Prattom opsežan je (auto)biografski uradak koji će nam pomoći uvidjeti koliko fantastični svijet anarhističkog mornara crpi iz zbilje svog tvorca.
Ljubav prema crtanju koja se rasplamsala u etiopskim godinama rezultira pokretanjem strip-časopisa „Asso di Picche“ koncem 1945. (u suradnji s Mariom Faustinellijem i Albertom Ongarom). U to vrijeme otkriva i jazz muziku (Django Reinhardt, Glenn Miller, Benny Goodman, nešto poslije Charlie Parker i Dizzy Gillespie), što razbuktava njegovu želju za odlaskom u Sjedinjene Države. Životni put, međutim, odvodi ga u Argentinu u kojoj ostaje nepunih dvanaest godina.
Tamo započinje suradnju sa scenaristom Héctorom Oesterheldom (stripovi „Ticonderoga“ i „Ernie Pike“), a privatni mu je život obilježen vezama i brakovima (Anne Frognier, Gisela Dester; tokom kratkog boravka u Veneciji brak s Jugoslavenkom Gucky Wögerer s kojom dobiva dvoje djece). U Argentini koju opisuje kao zemlju novog početka upoznaje Dizzyja Gillespieja, druži se sa židovskom skupinom „Sinagoga“, ali i izvjesnim ustašom Duchanom zaposlenim u osobnoj policiji predsjednika Perona. Upoznaje i Adolfa Eichmanna koji je u Argentini živio pod imenom Ricardo Klement, a za čije je razotkrivanje vjerojatno zaslužna spomenuta skupina. Pratt je očaran tangom i Astorom Piazollom, ali i svjestan kako je latinoamerička zemlja u koju je zaljubljen utočište nacističke ološi i njihovih vazala. Navedena faza obilježena je i njegovim obilascima Brazila, Sjedinjenih Država, ali i egzotičnih lokacija poput Antila. U to vrijeme započinje raditi za „Saturday Evening Post“, a kraće vrijeme provodi među pripadnicima amazonskog plemena s čijom macumba svećenicom dobiva sina. S Annom Frognier se ženi i dobiva dvoje djece.
Ranih šezdesetih vraća se u Europu, stvara za časopise „Corriere dei Piccoli“ i „Sgt. Kirk“, a nešto poslije upoznaje Georgesa Rieua iz prokomunističkog časopisa „Pif“ s kojim započinje suradnju. 1967. u časopisu „Sgt. Kirk“ objavljuje „Baladu o slanom moru“, prvi strip u kojem se pojavljuje lik Corta Maltesea. Ubrzo potom postaje slavan.
U drugoj polovici sedamdesetih započinje seriju putovanja na američki kontinent, a 1979. ponovno posjećuje Argentinu i ostaje zatečen režimom diktatora Videle, među čijim je žrtvama i njegov stari suradnik Oesterheld. Završno poglavlje prve cjeline govori o Prattovu dolasku u Švicarsku te putovanjima poput onih u Córdobu, Patagoniju ili Džibuti. Razgovor o biografiji zaključuje konstatacijom kako je ključna dodirna točka njega i njegovih predaka – kozmopolitizam.
Putovanja, multikulturalnost, ezoterično obrazovanje, mitovi/metafizika, žene, ratni junaci i želja da se bude beskoristan.
Drugi dio knjige dotiče se ključnih odrednica njegova stvaralaštva: putovanja, multikulturalnosti, ezoteričnog obrazovanja, mitova/metafizike, žena, ratnih junaka i želje da se bude beskoristan. Svaki od sedam poglavlja započinje po jednim kvadratom iz kojeg od Prattovih stripova, a koji su tematski podudarni s onim o čemu je riječ. U prvom poglavlju Pratt govori o potrazi za dvama grobovima: očevim (u Etiopiji) i Yeatsovim (Drumcliffe, Irska).
U poglavlju o multikulturalnosti ukazuje na utjecaje iz drugih umjetnosti, poglavito književnosti i filma. Poštujući ezoterično svojstvo navedenog broja, Pratt navodi sedam „univerzitetskih“ ili kanonskih (Rimbaud, Kipling, Coleridge, Yeats, de Troyes, Shakespeare i naročito J. L. Borges) te sedam „pop kulturnih“ pisaca koji su presudno utjecali na njegov rad (London, Curwood, E. R. Burroughs, Zane Grey, Kenneth Roberts, Edgar Wallace, B. Traven). Naposljetku zaključuje da smo „svi Gilgamešova siročad“ te pojašnjava kako se i u tom pogledu krije razlog netrpeljivosti koji prema njemu osjeća dio europske lijeve intelektualne scene. Ključna je zamjerka, kada je literatura posrijedi, išla na račun obožavanja kolonijalističkog pisca Rudyarda Kiplinga o kojem je, baš u vrijeme razgovora između Petitfauxa i Pratta, iznimno kritički pisao švedski pisac i novinar Sven Lindqvist.
Navedeno je uvod u za razumijevanje Prattova stvaralaštva osobito značajna poglavlja koja potkrepljuju „logiku“ napuštanja ideoloških okvira u potrazi za odgovorima na gnoseološka pitanja. Ezoterija je, naime, porodično ukorijenjena u Prattov život: pored djeda masona, valja ukazati i na porodicu Bora-Levi te njegovu majku koji su koketirali s magijom, a na tragu posrednog kabalističkog iskustva i gnostičke škole (Simon Mag, Ari, Origen, Valentin i dr.). Razmišljajući o utjecaju religije/mitova na svoje stvaralaštvo, Pratt se osobito dotiče diskutabilnih uloga Kaina, Lilit i Jude Iškariota u judeo-kršćanskoj tradiciji, ali ukazuje i na problematiku prijevoda starozavjetnih tekstova. Pratt smatra da je Krist postojao kao historijska ličnost, no ne smatra ga božanskim bićem, već se radije priklanja tezi o Kristu kao revolucionaru (pripadniku Zelota koje Pratt ne imenuje izrijekom). Pored navedenog, upućuje i na utjecaj „mračnih“ germanskih te „sanjarskih“ keltskih mitova, zaključno upozoravajući na opasnost od „apsolutne istine“.
U završnim trima poglavljima zatvaraju razgovor nizom razmišljanja o Prattovu porodičnom matrijarhatu, vezi fašizma i kulta tijela, pitanju obrnutog rasizma, ženskoj osjetljivosti na nježnost, kao i apsurdnosti rata te ulozi Beatlesa u prevladavanju kolonijalne paradigme. Pratt govori i o poziciji žene kao ratnog plijena te o vlastitoj nesklonosti kultu heroja, što potvrđuje „Cortovim“ riječima iz Keltskih priča: „Karijerni heroji ostavljaju me potpuno ravnodušnim.“ U završnom poglavlju govori o nastanku svog najpoznatijeg lika i pojašnjava etimologiju njegova imena (Corto u španjolskom slengu znači „kradljivac“, ali i „kradljivac osjećaja“). U konačnici ističe da Corta Maltesea valja promatrati kao „dalekog potomka Odiseje“, upućujući na neprocjenjivu važnost Homerove literature u svom radu.
Prattovo je djelo posveta humanosti, individualizmu te njegovim pozitivnim, ali jednako i negativnim značajkama.
Knjiga završava spomenutim pogovorom priređenim povodom izlaska drugog izdanja koja obiluje mnoštvom referenci, mitova, legendi, historijskih događaja, kao i katalogom stvarnih i fiktivnih osoba koje dojmljivo ilustriraju nevjerojatno bogat, nerijetko i opasan život ovoga genija. No, ono važnije od referenci stvaralačke su smjernice na koje Pratt upućuje. Njegovim stripovima, ne samo Cortu Malteseu, prethodio je temeljit istraživački rad koji je često značio i putovanja, a veliki historijski događaji i njegove ličnosti predstavljali su okvir u koji je inkorporirao avanture i stavove svojih likova. Time je dao do znanja da povijest, pored njenih dobro upamćenih likova (poput Cortovih poznanika Rasputina ili Staljina), oblikuju i pripadnici tihe građanske većine te margine čiji je intrahistorijski potencijal nerijetko od ključne važnosti u društvenom prevratu. Taj prevrat u bogatim društvima obično znači kritičko vrednovanje sustava (kojeg Pratt opisuje kao „duh osporavanja“), a u siromašnim revoluciju – doduše, ne uvijek i ne nužno.
Osim toga, Prattova „etika prijateljstva“, reflektirana kroz lik anarhističkog mornara, temeljena je na valorizaciji jedinke, bilo da je ona vojnik ili žrtva sustava: u tom smislu o svijetu Corta Maltesea valja razmišljati kroz prizmu „individualizacije žrtve“ te „individualizacije krivnje“. Nasuprot tome, svjedočimo generalizaciji koja neminovno vodi u stradanje nevinih, neovisno o njenom ideološkom predznaku. Uostalom, takva je generalizacija otežavala Prattovu stvaralačku poziciju, makar je njegov fašizam prethodio adolescenciji, što znači da je bio neosviješten.
Odnos prema ženama, međutim, kod nekih bi čitalaca mogao izazvati negativnu reakciju, budući da suvremeno društvo postupno, srećom, mijenja svoje mačističko ruho. Iz današnje je pozicije problematičan i njegov pogled na homoseksualnost (smatra ju aberacijom), što nalaže da čitanju ove knjige razgovora pristupimo sa sviješću o duhu vremena kojem je umjetnik pripadao. To ne znači opravdanje za stav koji, iz današnje pozicije, nije moguće opravdati, već osvješćivanje tada osobito nezavidne pozicije seksualnih manjina koja je i danas u nekim društvenim i pravnim aspektima neravnopravna.
Usprkos tome, Prattovo je djelo posveta humanosti, individualizmu te njegovim pozitivnim, ali jednako i negativnim značajkama. Ta posveta dijelom je rezultat ezoterijskih znanja prema kojima društvo, ponajviše iz predrasude, obično gaji oprez. Stoga će se među nezadovoljnim čitaocima naći i oni koji će Prattu zamjeriti članstvo u loži, okultno iskustvo o kojem govori u više prigoda (hipnotički ples, telekineza i sl.) ili nekonvencionalno interpretiranje biblijskih spisa.
Međutim, važno je ponoviti da knjiga stavlja naglasak na Prattov život i vrijednosti koje je nastojao transponirati u strip. Kao i na želju da se bude beskoristan, što u ovom slučaju znači beskorisnost prema akademski korisnima, onima koji su tih godina devetu umjetnost valorizirali kao bezvrijednu. Mogući je previd u razgovoru između Petitfauxa i Pratta tek izostavljeno pitanje pozicije stripa u budućnosti, osobito s obzirom na tehnološki razvoj koji je još tada dao navijestiti dolazak digitalnog doba.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
O želji da se bude beskoristan
- Prijevod: Ursula Burger
- Vuković & Runjić 11/2023.
- 304 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 978953286293512
Jedinstveno autobiografsko djelo tvorca Corta Maltesea: čovjek koji je iznjedrio legendu o Cortu Malteseu i sam je postao legendom. U ovoj knjizi, nedugo prije smrti, istraživao je zagonetke svog života. Novo izdanje knjige 'O želji da se bude beskoristan' pojavljuje se trideset godina nakon prvoga i prošireno je dosad neobjavljenim uvodom, novim ilustracijama te sadrži poglavlje u kojem se Prattov sugovornik Dominique Petitfaux osvrće na posljednje četiri godine njegova života.