Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Franjo Nagulov • 16.11.2026.

Max Blecher : Srca s ožiljcima

Tuberkuloza kostiju u medicinskoj literaturi poznata i pod nazivom Pottova bolest danas je vrlo rijetka i u razvijenim društvima gotovo zaboravljena; Max Blecher, koji je bolujući od Pottove bolesti umro prije navršene tridesete godine života, bio je rumunjski pisac židovskog podrijetla koji je nakon Drugog svjetskog rata gotovo posve zaboravljen. Roman o kojem je ovdje riječ, a koji upućeniji od mene svrstavaju uz bok „Čarobnoj gori“ Thomasa Manna, drugi od ukupno triju Blecherovih romana, knjiga je o danas vrlo rijetkoj i u razvijenim društvima gotovo zaboravljenoj bolesti koju potpisuje nakon Drugog svjetskog rata gotovo posve zaboravljeni pisac.

Zahvaljujući prevodilačkom naporu Ane Brnardić Oproiu i Adriana Oproiua, ali i uredničkoj lucidnosti Nataše Medved, situacija se u pogledu ovdašnje recepcije rečenog književnog genija mijenja nabolje. Naime još 2014. Edicije Božičević pod uredničkom prismotrom iste urednice i u prijevodu istog prevodilačkog tandema objavljuju Blecherov romaneskni prvijenac „Događaji u neposrednoj irealnosti“. Prije dvije godine, pak, Durieux objavljuje Blecherov treći i posljednji roman „Osvijetljena jazbina: dnevnik iz sanatorija“, ovaj put u prijevodu Gorana Čolakhodžića, pjesnika i prevodioca zaslužnog za domaća izdanja kako klasika („Dangube iz starih dvora“ Mateiua Caragialea), tako i suvremenih autorica i autora rumunjske literature (Cosmina Perțe, Aline Nelege i dr.).

Blecher - jedan u nizu velikih, ali danas nedovoljno valoriziranih srednjoeuropskih pisaca

Domaći čitatelji tako na raspolaganju imaju cjelokupan Blecherov romaneskni opus, a ako je suditi po „Srcima s ožiljcima“, usporedba s autorima poput Brune Schulza, pa i Franza Kafke nije neutemeljena. Možemo reći da je Blecher jedan u nizu velikih, ali danas nedovoljno valoriziranih srednjoeuropskih pisaca čije literarne vrhunce (ili čitave opuse) vežemo uz razdoblje međuraća (dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća). Djela su mnogih od tih imena, u manjoj ili većoj mjeri, danas dostupna domaćoj publici (Roman Jaworski, Bruno Jasieński, Demetru Dem. Demetrescu-Buzău, Béla Hamvas, Josef Škvorecký i dr.). Naravno da pritom apostrofiram novije prijevode te da ne spominjem one autorice/autore čiji status u nas nikada nije bio recepcijski dvojben.

Roman o kojem je ovdje riječ, a koji upućeniji od mene svrstavaju uz bok „Čarobnoj gori“ Thomasa Manna, knjiga je o danas vrlo rijetkoj i u razvijenim društvima gotovo zaboravljenoj bolesti koju potpisuje nakon Drugog svjetskog rata gotovo posve zaboravljeni pisac.

Proces zaboravljanja nekih od navedenih autorica i autora, među kojima je svakako i Max Blecher (koji se u literaturi potpisivao kao M. Blecher), u velikoj se mjeri tiče poslijeratnog socrealističkog filtra zemalja Varšavskog pakta, što nas podsjeća na po domaću literaturu neizrecivu važnost Krležina referiranja na Ljubljanskom kongresu 1952. Apostrofirani je filtar nakon Staljinove smrti možda postao propustan, no šteta je u vidu zaboravljenih opusa i njihovih potpisnika već učinjena. Proces njihove recepcijske rehabilitacije stoga zacijelo nije dovršen, a rezultati u vidu romana o kojem je ovdje riječ zorno ukazuju na vrijednost doprinosa književnopovijesnih i prevodilačkih entuzijasta, zahvaljujući kojima iznova otkrivamo svu silu čudesa međuratne srednjoeuropske literature.

Vjerojatno ni ne trebam isticati kako bi po stupnju modernosti, među rijetkima, generacijski pandan Maxu Blecheru u južnoslavenskim literaturama mogao biti Janko Polić Kamov sa svojom „Isušenom kaljužom“. Ne isključujem mogućnost kako je asocijacija potaknuta tragičnom biografskom podudarnošću – preranom smrću uzrokovanom teškom bolešću. Osim što je, prema nekim izvorima, Janko Polić umro od kuge, za ovu je priliku intrigantan podatak o smrti Jankova brata Milutina uzrokovanoj, baš kao u Blecherovu slučaju – tuberkulozom kostiju. 

Interferencija erosa i tanatosa - jedna od značenjskih/simboličkih okosnica ovog bizarnošću zasićenog remek-djela

Srca s ožiljcima Blecher Max

„Srca s ožiljcima“, djelo prvo put objavljeno 1937., autofikcijski je roman podastrt čitateljima četrdeset godina prije no što je francuski pisac Serge Doubrovsky skovao danas učestalo korišten pojam autofikcija, upravo kako bismo, tragom Barthesova poučka, rečeni hibrid razlikovali od biografije ili autobiografije, a usprkos sve učestalijim recentnim tendencijama odbacivanja takve razlikovne prakse. Emanuel je, kao i autor, mladić koji boluje od Pottove bolesti i koji odlazi u sanatorij smješten u francuskom gradiću Bercku. Ondje upoznaje niz ljudi koji boluju od iste ili kakve druge bolesti, a zajedničko im je to što su imobilizirani s pomoću gipsa te kao takvi teško pokretni ili nepokretni. Među bolesnicima koje Emanuel upoznaje u sanatoriju možemo izdvojiti Parižanina Ernesta, Rogera Torna, gospođicu Core ili možda Isu, a među fizički zdravima poludjelog Argentinca Tonija, Irkinju Katty, bizarnu bolničarku Celinu i, svakako, Solange, djevojku s kojom će Emanuel razviti intenzivan ljubavni odnos.

Domaći čitatelji na raspolaganju imaju cjelokupan Blecherov romaneskni opus, a ako je suditi po "Srcima s ožiljcima", usporedba s autorima poput Brune Schulza, pa i Franza Kafke nije neutemeljena. Možemo reći da je Blecher jedan u nizu velikih, ali danas nedovoljno valoriziranih srednjoeuropskih pisaca čije literarne vrhunce (ili čitave opuse) vežemo uz razdoblje međuraća (dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća).

Upravo je interferencija erosa (više kao žudnje za orgazmom, a manje kao žudnje za prisutnošću Drugog) i tanatosa (više kao umiranja, a manje kao smrti) jednom od značenjskih/simboličkih okosnica ovog bizarnošću zasićenog remek-djela. Može se reći da opisi seksualne žudnje i njezina (ne)zadovoljavanja, na granici s grotesknim kao i opisi fizičkog stanja pacijenata ili medicinskih postupaka poput punktiranja gnoja iz fistule, izazivaju emocionalni melanž od kojega se osobe sklone vizualizaciji po svoj prilici neće „oporaviti“ tako skoro.

Bizarne slike poput vođenja ljubavi imobiliziranih ljudi ili upriličenih pijanki uslijed kojih dolazi do ekscesa iznad svega upućuju na žudnju pacijenata za izgubljenim „normalnim“ životom koji pošto-poto nastoje vratiti. Svevremenost autorske preokupacije odnosom erosa i tanatosa objedinjenih u bolesti možemo potkrijepiti primjerima poput romana "Samoća vremena" suvremenog kubanskog pisca Alberta Guerra Naranja, u kojem ljubavni klinč fizički bolesne i zdrave osobe poprima halucinantne razmjere popraćene gogoljevski infantilnim smijehom kroz suze.

Ono što posebno intrigira kada spomenemo svevremenost tiče se (ne)dostupnosti javnozdravstvene usluge, čega nažalost, neposredno ili posredno, iz dana u dan u sve većoj mjeri postajemo svjedoci. Dana se opaska osobito odnosi na stanovnike provincije kojoj je, uostalom, pripadao i sâm Blecher. Osim toga, Blecher oslikava dramatičnu razliku između uvjeta u kojima se liječe korisnici privatnih i javno dostupnih zdravstvenih usluga, pogotovo u završnom segmentu knjige pišući o smještajnim kapacitetima, kao i higijenskim te drugim uvjetima. Blecher skreće pažnju i na već tada primjetan fenomen zdravstvenog turizma, sa svim pozitivnim i negativnim implikacijama koje proizlaze iz takve prakse.

Strah i prijezir u Bercku

Svevremenost mimo blistave estetike ružnoga nalazimo i u korelaciji bolesti te vjere/praznovjerja, čega je praksa varanja bolesnih jednom od neminovnosti. Emanuel svjedoči takvoj, rekao bih, crnohumorno opisanoj prijevari. Teško bolesnoj djevojci Isi amputirana je noga, a očajnička želja za ozdravljenjem navodi je da prigrli „astralno tijelo“ koje joj je ustupio varalica; Emanuel otkriva da je „astralno tijelo“ ustvari komadić sira, makar ne odbacivši mogućnost da bi njegovo „djelovanje“ moglo pomoći nesretnici. Uostalom, Emanuel je od nekoć potentnog supatnika Quitoncea na poklon (iako ne bih rekao kao amajliju) dobio komadić kralježnice, čega se ne bi postidjeli ni veterani norveškog black metala, shodno čemu možemo poentirati kako su posrijedi bizarno domišljate ilustracije eksploatacije posljednje nade i placebo-efekta, uz dodatak da ovdje svjedočimo i jednoj moguće intertekstualnoj bizarnosti.

Naime, bolničarka Celina pod svaku je cijenu željela sačuvati Isinu nogu, što neminovno podsjeća na podjednako bizaran roman spomenutog poljskog pisca Brune Jasieńskog („Noge Izolde Morgan“, 1923.). Takvih je prizora i situacija u romanu podosta, one kompenziraju fabulativnu škrtost te ih stoga ne možemo navoditi time unedogled riskirajući „prepričavanje“ djela. Ako nas pak epizoda mondene zabave koju su si upriličili pacijenti sanatorija podsjeća na također spomenuti Caragialeov klasik, a sva je prilika da podsjeća, nije zgoreg prisjetiti se i filma iz 1973.: u „Velikom žderanju“ Marija Ferrerija četvorica klasno privilegiranih prijatelja odlučili su bančiti do smrti, mondenost i dekadenciju pretpostavljajući egzistencijalnom imperativu.

Blecher oslikava dramatičnu razliku između uvjeta u kojima se liječe korisnici privatnih i javno dostupnih zdravstvenih usluga, pogotovo u završnom segmentu knjige pišući o smještajnim kapacitetima, kao i higijenskim te drugim uvjetima, te skreće pažnju i na već tada primjetan fenomen zdravstvenog turizma.

Takvo se što značenjski i simbolički možda ne preklapa s prije spomenutom zabavom pacijenata u sanatoriju iz kojega Emanuel bježi s pomoću jednoprega, ali spomenuta će asocijacija izvjesno malo kome promaći. Kao uostalom i dojam da nas kulminacijom bizarnog u svom romanu – posrijedi je naime prizor susreta Emanuela i Solange koja u rukama drži čizmu i mrtvu pticu (usporedivu sliku nalazimo u kratkom romanu „Kralj gavrana“ suvremenog mađarskog pisca Sándora Jászberényja) – Blecher uvodi u nadrealističko iskustvo. Time nas ostavlja u nedoumici je li i na njega utjecao slavni rumunjski protonadrealist Urmuz (ranije spomenuti Demetru Dem. Demetrescu-Buzău), kao što će kasnije utjecati na Eugènea Ionesca, zahvaljujući kojemu će njegovo ime postati globalno prepoznatljivo.

Max Blecher, već rekosmo, nije bio te sreće, a njegovo ponovno i postupno otkrivanje uzbudljiv je proces u kojemu imamo priliku sudjelovati. Osim zbog dosad navedenih karakteristika, i zbog profanog, brušenog, vrlo senzitivnog stila koji se podjednako manifestira kroz pripovijedanje sveznajućeg pripovjedača i dijaloge sačinjene od uglavnom ekonomičnih replika. Pošteno je otkriti još toliko da roman završava faktografskim digresijama koje nas upozoravaju kako je prethodno iskušana bizarnost rezultat činjeničnog stanja, bit će koliko i činjenično stanje rezultat bizarnosti kojoj smo, kao pacijenti ili kao pacijenti u nastajanju, svejednako podložni.

Utoliko, čime uz poziv na čitanje ovog neupitnog remek-djela međuratne rumunjske književnosti ujedno završavam, Blecherovu autofikciju parafrazom možemo opisati kao – strah i prijezir u Bercku.


* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Max Blecher

Srca s ožiljcima

  • Prijevod: Ana Brnardić, Adrian Oproiu
  • Naklada OceanMore 10/2026.
  • 216 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789533322438
  • Cijena: 24.00 eur
  • Kupi knjigu!

'Srca s ožiljcima', klasik rumunjske književnosti prvi put preveden na hrvatski, snažno je i lucidno napisano djelo o bolesti i patnji, ali i o ljubavi, prijateljstvu, prkosu i dubokoj ljudskosti. Malo je autora i malo je djela koji su uspjeli prodrijeti u ljudsku dušu s takvom dubinom i snagom kao što je to uspio Max Blecher.

– Povezani sadržaj –

Link • 11.10.2010.

Janko Polić Kamov

– Pretraži sve članke –