Max Blecher : Događaji u neposrednoj irealnosti
Sjećam se koliko sam se uzrujavao kad sam čitao o Bulgakovljevu životu i njegovim problemima s objavljivanjem "Majstora i Margarite". Tekst koji se smatra jednim od najuspjelijih u 20. stoljeću čekao je gotovo 30 godina da ugleda svjetlo dana, a kad se po prvi put u Rusiji realizirala inicijativa da se objavi kao knjiga, 1967. godine, bio je cenzuriran. U tom je trenutku Bulgakov bio već 27 godina mrtav.
I Charles Bukowski često je spominjao Johna Fantea u svojim djelima, a predgovor romana "Zapitaj prah" započeo je riječima: "Fante je bio moj bog." Bukowski je rehabilitirao svog starijeg kolegu, i na tome mu možemo biti zaista zahvalni. Da nije, šanse da se na jednog sjajnog pisca zaboravi bile bi nešto veće. Ovako ga možemo već odavno čitati i kod nas.
David Bellos je pak kao svojevrsni književni spasitelj među papirima Alaina Guérina, Perecovog prijatelja, 2013. godine pronašao Georges Perecov mitski roman "Gaspar pas mort" (Gaspar nije mrtav), za koji se vjerovalo da je izgubljen.
No, ono što me oduvijek mučilo i o čemu mi je teško ne razmišljati svi su oni pisci i sva ona djela koja ne samo da nisu imala Bellosa ili Broda - nego nisu imala baš nikoga, ni autora, ali ni čitatelja koji bi bio dovoljno zainteresiran da se neko potencijalno remek-djelo očuva.
Teško je znati koliko je neponovljivih romana, kratkih priča i pjesama sasvim tiho nestalo u nekim širokim ladicama koje su kasnije neoprezno ispražnjene. Možda se neki za lijepu književnost nezainteresirani prijatelji ili pripadnici obitelji (koji su iz određenih razloga odlučili ne sjetiti se kako im je povjereno nešto što možda i ne razumiju) nisu ni potrudili kod drugih saznati koliko piskarije jedne prijateljice ili prijatelja zapravo vrijede prije nego li su ih se spremno riješili.
Naravno, opcija za zaborav je nebrojeno mnogo. Možda je bilo i autora koji su si oduzeli život bez da su ikome ranije dali svoje tekstove na uvid, ili onih koji su ih jednostavno i po kratkom postupku - uništili. Neke su i protjerivali, te ih i dalje protjeruju.
Ipak, onima koji vole biti iznenađeni, i onima koji žele otkriti ono najbolje u svijetu književnosti trebalo bi nešto malo zatitrati negdje unutra kad se prisjete nepokolebljive moći zaborava, pa makar on bio i književni.
Max Blecher rođen je 1909. godine, a preminuo je 1938., s 29 godina. Već s 19 dijagnosticirana mu je tuberkuloza kralježnice, kako navodi Ana Brnardić u pogovoru, bolest koja će ga odrediti toliko da je naumio napisati „sanatorijsku tetralogiju", od koje će izdati samo ovaj roman, zatim "Srca s ožiljkom" i naposljetku nezavršenu "Osvjetljenu jazbinu", objavljenu posthumno, tek 1971. godine, nakon što je tekst bio dorađen. Nakon smrti ovaj spisatelj pada u zaborav, i to zbog političkih razloga. Cenzorski nastrojen komunistički režim proglasio ga je dekadentnim i zabranjenim.
Eugene Ionesco nazvao je ovaj roman remek-djelom, i kad se samo taj detalj pročita s poleđine nekako onaj pristupni trenutak čitanju ove knjige prestaje biti neopterećen, nevažan i lepršav, već se automatski javlja logično i ozbiljno pitanje: "Je li možda i Ionesco koji put profulao u prosudbi? Hoću li biti u prilici saznati kako je i on ponekad bezveze trabunjao?" Odgovor je vrlo jednostavan - Ionesco je, kako se ono kaže, pogodio u sridu.
Max Blecher nevjerojatno je talentiran autor, i osim što je velika šteta po književnost što je toliko mlad preminuo, šteta je što i nije bio ranije preveden, kao i to što ćemo na njegova druga djela morati čekati. (Valjda Blecherovi prijevodi neće stati na samo jednom romanu.)
Da budem potpuno direktan i jasan, ova kratka knjigica od jedva 120 stranica učinila me zaista sretnim. Uživao sam u prijevodu i uživao sam u sadržaju. Max Blecher je autor zaista osebujnog spisateljskog senzibiliteta, i dok bi se radnju romana moglo sažeti doslovno u nekoliko rečenica, ono što nam ovaj tekst pruža jedan je paralelni svemir u kojem se stvari i predmeti - mogu osjetiti, u kojem neprimjetni unutarnji trzaji postaju mahniti gonitelji radnje, u kojem je sjajno i zavodljivo opisana prirodna dinamika koja okružuje protagonista, u kojem autor iznalazi najnevjerojatnije jezične načine da svoju knjigu oživi do delirija.
I kako to ponekad zna biti, ovo debitantsko djelo zaista je šarmantno u svojoj gotovo nevidljivoj nesavršenosti, jer ponekad se koji stilski faux pas ili poneka strateškonarativna neumjerenost zaista pokazuje kao onaj spontani element u pismu, onaj koji paradoksalno signalizira kako upravo tako treba biti, možda na sličan način kako se i u perzijske sagove namjerno uveze i pokoja greška (jer je savršenstvo rezervirano za božanstva).
Premda je ovo drama o običnosti i svakodnevici, autor snažno i jasno progovara i o neizlječivoj bijedi čovječanstva kroz sudbinu svog sanjarskog protagonista koji vreba u usporenom svijetu koji je često bez opipljive radnje, ali koji pulsira i oživljava, koji prožima čitatelja slikama koje su nastale u svijesti koja u sebe sasvim drugačije poprima stvari, što se jasno vidi na razini usporedbe i metafore.
Premda se čini vrlo jednostavnim i prirodnim, jezik ovog teksta na tragu je onoga što bi svaki autor poželio - čitatelj u njemu uživa, veseli se promatranju stare okoline kroz nove naočale, svim tim protagonistovim lucidnim otkrićima novog u onom poznatom, u onom okamenjenom, u onom na što se više uopće ne obaziremo i u čemu je više teško zamisliti išta vrijedno.
Max Blecher u svom prvijencu prilazi vječnim temema poput identiteta, smrti, seksualnosti, ludila ili smisla, no treba napomenuti kako autor iznevjerava strukturna očekivanja od ove prozne književne vrste - početak je produžen, zaplet se odvija na samom kraju, a niz nelinearnih asocijacija slijede jedna drugu. Ipak, nepokolebljivo i precizno vodi narativ u smjeru svojih unutarnjih stanja koje prate njegovu samoću i lutanje, borbu s banalnostima ovog svijeta.
Autor snažno stilski koketira s velikim imenima poput Sorena Kierkegaarda i Marcela Prousta, dok se u pogovoru navodi i William Blake kao jedan od njegovih uzora. Blecher će sâm svoju spisateljsku tehniku usporediti sa slikarstvom Salvadora Dalíja, usput odbijajući sebe kao nadrealista, ali nazvavši je primjerom "hladne ludosti".
Bila njegova ludost hladna ili topla, možda je i manje bitno. Jedino je važno da je ona napokon tu, i da bez obzira na Ionesca, Kierkegaarda ili Prousta možete sami stvoriti svoje mišljenje o prvijencu Maxa Blechera, romanu zaista skladnog i sadržajno indikativnog naslova - "Događaji u neposrednoj irealnosti".
Možda je podnaslov ove recenzije trebao biti: Ponekad je zaista teško pisati o knjigama koje ti se iznimno svide. Utješno je znati da je ova čarobna i manična anticipacija smrti bila jača od dirigiranog zaborava i nije sasvim tiho nestala.
Max Blecher: "Događaji u neposrednoj irealnosti"
Preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu
Edicije Božičević, 2014.