Vlado Simcich Vava : Vjetar i zastave
Pođemo li od kraja šeste knjige riječkog autora Vlade Simcicha Vave, u javnosti primarno prepoznatljivog kao muzičara (ponajviše upamćenog po tome što je sredinom devedesetih bio član rock sastava Laufer), nećemo moći zaobići pitanje „kraja nevinosti“. Ono, mada je riječ o skoroj budućnosti protagonista romana (i mada je neizrečena skora budućnost ustvari davna prošlost), sadrži simbolički potencijal: rečena sintagma, vremenski kontekstualizirana kasnim osamdesetim godinama, kao baštinike nas „naknadne pameti“ podsjeća na kolektivno razdjevičenje koje je uslijedilo. A koje, kako to s defloracijom obično ide, nije prošlo bez krvi: „stanovnici“ pionirskih videoteka i VHS pioniri kulturne individualizacije doskora će se, htjeli ne htjeli, naći u neželjenom akcijskom filmu (kako za koga, doduše), s tom razlikom što nestali u akciji ovaj put na svojoj strani neće imati svima znanog spasitelja čija e-mail adresa glasi gmail@chucknorris.com.
Mogli bismo za tu svrhu reći da je Simchichev roman usporediv s „Izvještajem o generaciji“ Dalibora Šimprage, s tom razlikom što, za razliku od Šimprage, Simchich primarno ne izvještava o onome u što se generacija prometnula, već o onome što je bila. Uloga fikcije, makar sadržavala elemente autobiografičnosti, pritom ne podrazumijeva faktografski pouzdanu rekonstrukciju prostor-vremena, sadrži subjektivni pripovjedni aspekt (koliko je subjektivna i čitalačka interpretacija), i ujedno, riječju Jeana Baudrillarda, postaje simulakrum. Makar i tako, i Šimpraga i Simchich upućuju na egzistencijalni kontinuitet naraštaja kroz koji se manifestiraju valjda svi mogući diskontinuiteti, što pak podsjeća na njegovu sadržajnu potvrdu i prije i poslije, ne samo (ili najmanje) u vrijeme rata, čime se literatura suprotstavlja tom već na prvu suludom, a opet djelatno dominantnom narativu. Usporediti najavu preljuba (čime roman završava) s najavom rata može se činiti interpretativno tendencioznim postupkom, no možda i nije posve neopravdano pomisliti na sličnosti ekstazâ izazvanih ratom i preljubom.
U oba je slučaja posrijedi neka vrsta prijevare, u oba slučaja glavnu riječ obično vode muškarci, i u oba slučaja ono što kod protagonista nerijetko izostane jest – osjećaj krivnje. Isprepletenost erosa i tanatosa, kao što znamo, nije samo filozofska, već i biološka kategorija, stoga naznačeni simbolički potencijal u ovom slučaju nije nužno za odbaciti.
Nostalgiju je, pak, onda kada u ime generacije ili naraštaja pisac podnosi izvještaj, teško ili nemoguće izbjeći. Ako ne zbog žala za socijalizmom (kojem čini se da, neovisno o nacionalizmima, nije bilo spasa), onda zbog žala za mladošću. Izvještavajući o generaciji ili naraštaju onako kako to čini Simchich znači izvještavati o mladosti, što obično znači o vremenu zdravlja kao praktičnog preduvjeta za akutni idealizam (ili, njemu nasuprot, kroničnu kurcobolju). Teško je, naime, sanjati bolji svijet s čitavom lepezom bolova koje nam priskrbljuje starenje. Teško je, kada starenje uzme maha, uopće sanjati – analgeticima usprkos.
Vjetar i zastave
U središtu romana "Vjetar i zastave", pripovijedanog u trećem licu (u kojem se, našalit ću se, sveznajući pripovjedač ne trudi biti sveznalica), je mladić Edo Orešić, koji zbog braka s Klarisom i djeteta koje im se zalomilo privremeno prekida studij te se zapošljava u videoteci, svjedočeći tako (a da toga nije svjestan) individualizaciji kulture na koju je, dakako, značajno utjecao film. Kinematografske projekcije kao kolektivnu manifestaciju sadržaja, o čemu je s podjednakom nostalgijom u knjizi „Mali romani: o vremenima kina, filma i naročito, Zagreba“ pisao Tahir Mujičić, ustupaju mjesto privatnim VHS projekcijama, čime je zadovoljeno nekoliko za ovu priliku bitnih preduvjeta – od pitanja formiranja ukusa (a napose popularizacije treša), pa do otuđenja koje će, slijedom daljnjeg tehnološkog razvoja, poprimiti epidemijske razmjere. Rečeni, također simbolički kapital sublimiran je u drugom za ovu priliku ključnom liku – onom Lole Vrčić, mlade pravnice koja, umjesto stabilne veze i braka, odabire nestabilne veze s oženjenim ili muškarcima u vezi.
Rakurs „femme fatale“, kako je i naslovljeno jedno od poglavlja, međutim, nudi perspektivu koja dokida patrijarhalnu tradiciju okrivljavanja žene za upropaštene veze i brakove, stoga ne čudi „ime“ njenog bivšeg ljubavnika i nadređenog u advokatskom uredu u kojem Lola daje otkaz – Kreten; što će reći da si je za sve po brak možebitne posljedice dotični sam kriv. I zapravo je prava šteta što taj lik nije razrađeniji, baš stoga što kao „Mr. Big s Temua“ upućuje na koegzistenciju krizâ patrijarhata i jugoslavenskog socijalizma, na što će se zatočenici testosterona, nasjevši na famu o rajskoj simbiozi nacionalizma i kapitalizma, upustiti u „ispravljanje povijesnih nepravdi“, za koje će vrijeme blago njihovih tvornica zaposjesti dojučerašnji prokuratori jugoslavenske utopije. U tom smislu, usprkos očekivanim i brojnim referencama na muziku (naročito onu novovalnu), utisak je da nikakvi Azre, Ekaterine Velike ili Idoli nisu mogli spasiti stvar: i oni su, baš kao i sva urbana mladež, posve nesvjesno bivali kulisom u izlogu jedne zablude, nemajući u vidu kako izlozi obično prolaze u kristalnim noćima kojih, podsjetimo se, ni (pred)ratna Hrvatska nije bila pošteđena.
Drugim riječima, kada govorimo o najavljenom kraju nevinosti s kraja knjige, nije isključeno da govorimo o zabludi koja podjednako pripada kako imenovanom, tako i naraštajima koje će dopasti roman – govorimo, dakle, o nevinosti sadržanoj u stereotipu, samim tim i o nevinosti koja, lako moguće, nije nevina. U tom smislu mogli bismo ustvrditi kako odabir imena protagonistice nije slučajan, i to iz najmanje dvaju razloga. Prvi bi, dakako, bila asocijacija na "Lolitu" Vladimira Nabokova, a drugi na film "Trči Lola trči" Toma Tykwera; prva asocijacija rezultat je ironijskog pristupa postojećem sustavu vrijednosti, druga kretanja u (ne)izvjesnu i sablažnjivo blisku budućnost.
Ono što bi na prvu čitaoci mogli zamjeriti tiče se razvoja nekolicine ostalih likova za koje se u početku čini da su značenjski ravnopravni Edi i Loli (Edin prijatelj Vlado, Vladina djevojka Marijana, Edina djevojka/supruga Klarisa i kći mu Pia), da bi razvojem radnje njihov značaj opao. To možda i nije bilo dijelom autorove strategije, no takav se, inverzni razvoj rečenih likova pokazao kao pametno rješenje: naime, njime je, osobito kada je Vlado posrijedi, ilustrirana „prolaznost“ značaja ljudi iz neposrednog okoliša, osobito na međi koja adolescenciju dijeli od stanja „potpune“ odraslosti. Vlado i Marijana, bez prethodne najave, naprasno bivaju izostavljeni u drugoj polovici romana, da bi se u samoj konačnici dogodio susret u videoteci (a gdje drugdje): trudna Marijana objašnjava kako je dijete Vladino i kako su ranije razmirice između njih dvoje izglađene, a Edo zaključuje da se prekid komunikacije s najboljim prijateljem dogodio bez posebnog razloga, kako i priliči životnom iskustvu mnogih.
U tom je smislu naoko neopravdana redukcija uloge navedenih likova pažnje vrijedan pripovjedno-stilski postupak koji upućuje na Simchichevu stratešku zrelost, u knjizi pristojno izvedenu. K tome, usredotočimo li se na stil, nije zgorega uočiti i gotovo potpun izostanak vulgarizama u dijalozima, usprkos čemu „prirodnost“ međusobne komunikacije mladih ljudi uglavnom nije dovedena u pitanje. Takvo što možda možemo pripisati uvjerljivo oslikanom ambijentu osamdesetih (ili pak predodžbi ambijenta, predočimo li stvar iz pozicije nešto mlađih čitalaca), koji je očekivano obogaćen pop-kulturnim referencama, od kojih jednu imamo i u naslovu: u pitanju je pjesma beogradskog novovalnog sastava Idoli s albuma „Čokolada“ objavljenog 1983., kao podsjetnik da je Rijeka tog doba predstavljala jedno od žarišta pokreta koji se na tlu Jugoslavije pojavio gotovo istodobno kada i u Velikoj Britaniji i SAD-u (Paraf, Termiti i Mrtvi kanal samo su neki od riječkih bendova iz tog razdoblja).
U svemu rečenom pritom se dade naslutiti i ponešto ironije: protagonist romana je dijete Novog vala, pokreta koji je urbanu mladež iz reda radničke klase snabdijevao buntom. Takvo što Edu nije priječilo, baš kao ni rođenje djeteta, odlučiti se za što jednostavniji posao: rad u videoteci, pošteno govoreći, nije težak kao rad u kojem od tadašnjih riječkih brodogradilišta, a permanentne boljke kućnog budžeta kompenzirali su Klarisini i Edini roditelji – više Klarisini, manje Edini, što na ego „glave kuće“ nije utjecalo. Baš kao ni to što je Klarisa porodična vozačica, budući Edo nema položen vozački ispit.
Time se vraćamo na početak priče i naznačeno urušavanje patrijarhata koje će, usudimo li se biti pretenciozni, na rečenu rodnu liberalizaciju odgovoriti nacionalističkim mahnitanjem, s krvlju do koljena kao ovdje izrijekom nenaznačenom nuspojavom. Što može biti samo dobro: slutnja se poznatog, ma kako paradoksalna bila u svojoj srži, doima kao efektniji rez od varijante kojoj smo svjedočili u seriji "Crno-bijeli svijet" autora Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića, a čija je „nedovršenost“ uvjetovana neumjetničkim razlozima. Stoga, nakon što sumiramo utiske, roman Vlade Simchicha Vave možda nećemo ocijeniti „Gavrilovićevim odlično je“ (duhovitom opaskom koja se pojavljuje u knjizi), ali hoćemo vrlo dobrom ocjenom, uz popratni komentar da je posrijedi naslov koji bi bila šteta propustiti.
Iz toga komentara nisu izuzeti ni mlađi čitatelji, bilo zbog pripovjedne lakoće koja može podsjetiti na aktualne reprezentante mlađeg (Thomas Melle: „3000 eura“) ili najmlađeg spisateljskog naraštaja (Oliver Lovrenski: „Kad smo bili mlađi“), bilo zbog iskustva posredne (jugo)nostalgije o kojem je svojedobno pisala Dunja Matić.
Vjetar i zastave
- V.B.Z. 09/2025.
- 174 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535208501
- Cijena: 18.90 eur
Kad započne s lektirom ovog, u svojem katkada upravo vrtoglavom vrludanju zapravo savršeno strukturiranog romana, naklonjeni će čitatelj, posebno ako se generacijski donekle podudara s autorom i većinom njegovih likova, isprva pomisliti da se našao na stranicama neke kronološki intonirane bildungs literature i nostalgično uzdahnuti za osamdesetim godinama, to više što će mu one gotovo iz svakog pasusa odjekivati i zvučno, glazbeno, rokerski, pankerski, novovalno... (Boris Perić)