Dunja Matić : Previše truda

Dunja Matić: Previše truda

Teško se oteti utisku da su u nas sve rjeđe prilike u kojima se intelektualci, djelatno potvrđujući vrijednost dijaloga i logičkog argumenta, pored kritike podjednako odlučno opredjeljuju i za samokritiku. Kada, napuštajući zonu komfora, pozicije očekivanih istomišljenika podvrgavaju kritičkom alatu u mjeri u kojoj kritiziraju ideološke oponente. I kada, opredijelivši se za intelektualnu beskompromisnost, riskiraju kompromitaciju vlastitog poretka u hijerarhiji „ideološkog stada“. Potonju ilustraciju moguće je ocijeniti kao politički nekorektnu, no upravo je knjiga eseja Dunje Matić "Previše truda: Eseji o rodu, radu i rasporedima" prilika da si, makar kao glasni čitaoci, i sami priuštimo takav rizik.

Autorica koju je šira publika do sada poznavala po dvama romanima i zbirci kratkih priča (s naglaskom na hvaljeni i nagrađeni roman "Mirovanje"), kroz dvadeset u knjizi zastupljenih eseja – nenametljivo, ali uvjerljivo – izlaganjem sebe poziva na dijalošku komunikaciju. Jer, nemojmo se zavaravati, nije svaka komunikacija dijalog. Kao što je netko jednom rekao, u suvremenom smo i tobože demokratičnom medijskom prostoru umjesto dijaloga dobili paralelne monologe. Utvrđene pozicije nikako ili vrlo nerado napuštamo, bez ikakvog se odmaka priklanjamo stavovima ideoloških nam srodnika, a s osobitom se lakoćom priklanjamo difamaciji „suprotne“ strane. U digitalnoj eri, napose u eri društvenih mreža, takva komunikacijska jednoobraznost može nas podsjetiti na suvremenu parlamentarnu praksu u kojoj su glasovi za ili protiv kojeg prijedloga unaprijed poznati – neovisno o njegovoj kakvoći i zaključcima proizašlim iz prethodne rasprave.

U takvim okolnostima, nije riječ samo o hrvatskom parlamentu, ne čudi što se brojni poslanici (u pravilu iz redova većine) pojave samo kada se o prijedlozima glasa: argumenti, podčinjeni političkoj konstelaciji, ionako su potpuno nevažni. Netko će za ovaj uvod možda pomisliti da je pretjeran, ali ovu bismo knjigu, kada je posrijedi kritička sveobuhvatnost, mogli promatrati kao iznimku, a ne pravilo. Naravno, govorim o području literature i njene „bliže“ okolice, a zatim i o sekundarnoj (ili ipak primarnoj) društvenomrežnoj komunikaciji koja teško podnosi neslaganje – bilo da je riječ o politici, bilo da ocjenjujemo kvalitetu knjige ili zasebnog teksta koji se našao na dnevnom redu.

Navedeni (samo)kritički jezik obogaćen je emotivnim slojevima čija pojavnost demantira uvriježeno mišljenje o neuskladivosti osjećaja i kritičkog uma. Doduše, ovakvu tvrdnju demantirati može opaska da pisanje o „vlastitoj emotivnosti“ nije nužno isto što i „biti emotivan“, čemu je objektivno teško proturječiti faktičkim protuargumentom. Supostojanje intelektualno-teorijskog i emotivnog aspekta pritom olakšavaju i uvjerljivu realizaciju tematski gdjekad heterogenog sadržaja: niti u jednom trenutku, naime, ne stječe se utisak kako je posrijedi „autorsko lutanje“ ili, još gore, svrstavanje pod isti zajednički naslov tekstova koji su nastajali neovisno jedan o drugom.

Previše truda Matić Dunja

Tako se u prvom eseju (Prevoditelj) autorica bavi „shvaćanjem rada“, za ilustraciju posežući iskustvom s književne večeri čiji je uspjeh, usprkos diskretnoj prirodi posla, uvelike zavisio o prevodiocu. Ono možda bitnije tiče se nerado spominjane poveznice „talenta“ i „elitizma“ kao klasnog pitanja, iz čega u akademskim krugovima proizlazi makar i nesvjestan odnos prema „statusu truda“ – naročito onog ulaganja koje podrazumijeva obrazovnu kompenzaciju na koju je pripadnik nižeg društvenog sloja osuđen. Kao moguću posljedicu, povodeći se ličnim iskustvom, autorica daje naznačiti anksioznost – suvremenu bolest epidemijskih razmjera, rekao bih – koja je, usprkos sve češćim istupima javnih ličnosti, i dalje dominantno predmet tabua, napose među pripadnicima nižih društvenih slojeva i napose u provinciji. Rečeno iskustvo neminovno pogoršava balkanska endemska bolest birokracije kao permanentni stresor i okidač mogućih sukoba (Jednorog, Na internetu igram igre za poboljšanje mentalnih funkcija).

U eseju naslovljenom Filozofirati, međutim, Matić nedvosmisleno preispituje poziciju vlastitog „ideološkog tabora“, a kao kontekst za preispitivanje uzima društvenu podjelu uzrokovanu pandemijom koronavirusa. Jezik, primjećuje, oblikuje stvarnost, a prošireno na spomenutu taborizaciju, i dijelom proizašlo iz uvodnih opaski o sprezi „talenta“ i „elitizma“, autorica propitkuje intelektualnu supremaciju tabora kojem uvjetno pripada. Tim će se problemom pozabaviti i kasnije (npr. u eseju Godine 2003. Derrida se u grobu okrenuo najmanje četiri puta ili najviše me pale pametni), (in)direktno kritizirajući transformaciju stare „radničke“ u novu „elitističku“ ljevicu, što za posljedicu rezultira ideološkom/klasnom prazninom koju popunjavaju populisti (k tome često i svjetonazorski ekstremisti). Spremna na kritičko seciranje onog dijela spektra kojem pripada, autorica se ne libi posegnuti za terminološkim propustima „gurnutim pod tepih“, pa tako usputno ukazuje na terminološku nesigurnost Andreja Nikolaidisa čiji rad cijeni (brkanje termina „destrukcija“ i „dekonstrukcija“).

No, kao što s pravom upozorava na pogubnost polaganja prava na intelektualnu supremaciju, jednako ukazuje i na problem suvremenog obrazovanja koji proizlazi iz redukcije njegova sadržaja uvjetovane tržišnom logikom: studentski seminari tako vrve pravopisnim pogreškama koje pokreću asocijativni lanac sačinjen od teorijski potkrepljenih misli o srozavanju autoriteta roditelja, škole i znanosti. Iz navedenog, društvo je posljedično suočeno kako s epidemijom tzv. superodlikaša, tako i s erupcijom pseudoznanosti te sve popularnijih konspirativnih teorija, čemu bismo dopisati mogli podložnost sve širih slojeva društva civilizacijski atavističkom narativu, kao i inflaciju visokoobrazovanih, ali funkcionalno nepismenih ljudi.

Spominjući termin „kreativna klasa“ čiji je rodonačelnik liberalni teoretičar Richard Florida, ujedno iznova dotičući problem ideološke isključivosti (ovaj put unutar strogo akademskih krugova), autorica nastoji racionalizirati tradicionalnu vezu umjetnosti i boli (koju u domaćem književnoteorijskom polju anticipira Antun Barac). Prostor rada radije izjednačava s prostorom intime, pritom upozoravajući na političku neprihvatljivost mita o „mučenom umjetniku“ – mita na kojem, dodajmo, ponajviše inzistiraju „umjetnici-amateri“ čiji značaj, zahvaljujući novom poimanju vidljivosti, neprijeporno oblikuje stvarnost lišenu strogih estetičkih filtera. Utisak potkrepljuju citati ispitanika koji, baveći se umjetnošću, kategoriji boli dopisuju transcendentalni predznak, usprkos ili možda zahvaljujući nepovoljnom ishodu racionalističkog tretmana. Onog koji, možemo se i našaliti, navodi na zaključak da bol ne donosi ništa osim boli, a u skladu s demistifikacijom egzistencijalnog imperativa zahvaljujući kojem i pojedinac i društvo svakom obliku patnje žele dopisati smisao – pridajući smisao patnji, pridajemo smisao i ljudima koji pate.

Dunja Matić: Previše truda

Ideološki će predznak Richarda Floride ujedno poslužiti i kao polazište za razmatranje autocenzure kao tendencije uočljive na svim intelektualnim nivoima, i u svim komunikacijskim kanalima – moderna tehnologija pritom je, umjesto defragmentacije, potaknula ili osnažila daljnju fragmentaciju društva, a 2011. godina, u početku moguća točka preokreta, podsjetnik je na „sretni spoj“ civilizacije suvremenog zapadnog kruga i propuštenih prilika (pojava alata Google Translate, pokret Occupy, Arapsko proljeće i sl.). Francuski filozof Didier Eribon je, dodat će, ustvrdio kako je ljevica napustila radničku klasu, visokoobrazovani ne primjećuju vlastite predrasude, vrijeđanje je postalo sredstvo uvjeravanja, a autoričina vjera u sposobnost da književnost kultivira publiku gubi na težini iz posve jednostavnog razloga – sve je manje onih koji čitaju.

S obzirom na navedene okolnosti, opravdana su i važna razmatranja o reperkusijama patrijarhata s kojima se osim žena suočavaju i muškarci (Kakao more) ili o iskustvima seksualnog uznemiravanja (Meni se to događa stalno). Propuštene prilike neminovno potiču reminiscenciju koja se manifestira bilo kao stanje nostalgije (koje uključuje i nostalgiju za neproživljenim), bilo kao eksploatacija ličnih iskustava (Putujemo u spiralama, Kome pišemo kad pišemo dnevniku). Nostalgiju, pozivajući se na spisateljicu Lanu Bastašić, opisuje kao „stanje paralize“ ili „odsustvo odgovornosti“, i baš taj opis potiče da proniknemo u prirodu društva čija apatija graniči s anestezijom: društva u kojem je konformizam djelatno pretpostavljen svim raspoloživim uvjerenjima čijih parola, osobito kada su društvene mreže posrijedi, ne manjka.

Patrijarhat je kao „veza straha i poštovanja“ promotren i u završnom tekstu knjige (Nevidljive ruke), koji ujedno podsjeća i na ustaljenu žanrovsku fluidnost literarnog postmodernizma – tekst, nominalno esej, sadrži karakteristike kratke priče, dijelom i lirskih refleksija koje iznova podsjećaju na ranijim radovima potvrđeni autoričin stvaralački senzibilitet. Referirajući se na "Ljeta s Marijom" Olje Savičević Ivančević i Mašu Grdešić, te još jednom ukazujući na široko rasprostranjeni problem nesretnog spoja viška ambicioznosti i manjka samopouzdanja, klasno osviještena autorica, zahvaljujući autobiografijskom tonusu prethodnih tekstova ogoljena do kostiju, podsjeća na opasnost izrabljivanja koju, uvjereni u društvenu dimenziju vlastite bitnosti, najčešće ignoriramo. Drugim riječima: „Groblja su puna ´nezamjenjivih´“, i zato je poželjno spomenuti američkog psihoterapeuta Alija Fenwicka koji u svjetskom bestseleru "Crvene zastavice, zelene zastavice" upozorava na spomenuti problem. Jer nije u redu sagorjeti na poslu, koliko nas god libertarijanski apologeti uvjeravali u suprotno. Nije u redu podrazumijevati odlazak u penziju s bolešću, a odlazak na bolovanje kao čin sabotaže „kompanije“ koja tepa da je naša „porodica“. Baš kao što nije u redu bilo kakvo manifestiranje rasne, rodne, klasne ili kakve god supremacije.

I baš kao što nije u redu rečenu nostalgiju, umjesto kao dozirano sredstvo, koristiti kao podrum iz kojeg, slomljeni pred horizontom očekivanja, nećemo pomoliti nos. Dunja Matić esejističkim plugom kroji široku semantičku brazdu čije kritičnosti, dakle, ne ostaju pošteđeni ni „njeni“, ni „njihovi“. Osim što je riječ o sjajnom informativno-ispovjednom kolažu, knjiga eseja "Previše truda" k tome je i zbirka pomno poliranih tekstova iznimne publicističke, na mjestima i literarne kvalitete. Uzmemo li u obzir sveobuhvatnu vrijednost ponuđenog naslova, ovaj ćemo trenutak upamtiti kao intelektualnu i klasnu pobjedu Dunje Matić, ljevičarke koja se ne libi posumnjati u stavove Borisa Budena ili Noama Chomskog: trud se, naime, isplatio.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dunja Matić

Previše truda : Eseji o rodu, radu i rasporedima

• Durieux 07/2024.
• 211 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531885706
• Cijena: 18.90 eur

Dunju Matić dosad smo upoznali kao autoricu dvaju romana, a sada je pred nama njezina zbirka eseja 'Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima'. U njima autorica piše o tendencijama i uvjerenjima koji prevladavaju u suvremenom kulturnom prostoru. Posebnu pažnju pridaje problemu društvene fragmentacije, klasizmu prisutnom u polju kulture i umjetnosti te pesimizmu koji djeluje kao opravdanje za pasivnost.