Denis Peričić: Babelj, Bruno, Berija

Denis Peričić, Babelj, Bruno, Berija

Kada bismo o književnosti razmišljali logikom dnevnoga tiska, onda bismo se pitali čemu najnoviji roman Denisa Peričića. Kada bismo o poželjnoj dinamici i atraktivnosti književnog polja razmišljali umom medijskog urednika, pitali bismo se čemu na kraju prvog kvartala 21. stoljeća roman iz pera hrvatskog pisca o dalekim i davnim zbivanjima iz Rusije u vrijeme Staljinove diktature. Čemu romansirana biografija o Isaku Babelju, Bruni Jasieńskom i Lavrentiju Beriji, dakle roman o povijesnim ličnostima i povijesnom razdoblju o kojima su napisane nepregledne galaksije knjiga, čineći spomenutu trojku i staljinizam tako temeljito obrađenim temama iz svih zamislivih kutova da se o njima na kraju svega nema reći išta više novoga i zanimljivoga.

Babelj, Bruno, Berija Peričić Denis

Mea culpa, barem sam ja tako razmišljao kada sam na internetu nabasao na prve informacije da je na hrvatskoj književnoj sceni osvanuo novi roman Denisa Peričića pod naslovom Babelj, Bruno, Berija. Privučen imenima i prezimenima iz naslova, imenima i prezimenima osoba koje su me uvijek intrigirale u sklopu općenitog zanimanja za nevjerojatne priče iz nadrealno monstruozne zbilje staljinističkog režima kako bih se u duhu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“ (a ponajviše ponavljanje povijesti) tim gradivom mentalno pripremio za najfantastičnije scenarije koje bi nam i naša budućnost već sutra mogla prirediti, popratio sam prve informacije, a koje su u tom prvom valu kopi-pejstanja, dakako, bile svedene na prenošenje šturo opisanog sadržaja knjige.

Peričić o ruskim avangardistima, navodilo se u tim informacijskim minijaturama, „pokušava pisati onako kako su oni sami pisali, a pritom se koristi nizom avangardističkih postupaka, ponajviše citatnošću... Peričić je napisao eksperimentalno, ali dojmljivo djelo“, itd., itd., a ja sam (vjerujući da sam se tijekom svih ovih godina dovoljno puta opekao i iz tih gorkih iskustava razvio solidno osjetljiv radar da iza afirmativnih ili barem diplomatičnih riječi naše marketinške retorike o hrvatskim književnim novitetima nanjušim što se iza takvih pojanja zapravo krije i podvaljuje) pomislio: tako znači! Tako, znači, Peričić o Babelju, Bruni i Beriji.

„Koristi se nizom avangardističkih tehnika“... Znači, autor samodopadno pati od pretencioznosti i pokušava zadiviti snobovsku publiku paradom nečitljivih nebuloza nad kojom će ta publika, zastrašena autoritetom avangardne poetike, začepljenih usta takvim autorovim nastupnim gardom, nesigurna kako da se izjasni o toj artističkoj ekshibiciji a da ne ispadne glupa, blazirano klimati glavama i hiniti da im se vjeđe pote od ljepote jer ipak je to avangarda, ona slavna avangarda za koju je odavno rečeno da je genijalna, pa se, na svu sreću, ne moraju koprcati u domišljanju vlastitih sudova (premda preznojavanje ipak nije isključeno ako ih itko išta pita o novom Peričićevom romanu). 

Kako ono ide dalje? Ah, da, „Peričić je napisao eksperimentalno, ali dojmljivo djelo...“. Znači: nadobudna artistička onanija zbog koje se čak ista rečenica ograđuje onim svojim „ali“, pa se kaže „dojmljivo“, što u prijevodu znači: onak', zanimljivo... Zgodno. U suštini: tak', tak'..  I na kraju ključna riječ: „autor pokušava...“. Znači: nije uspjelo. Za mene gotova priča, nije me više zanimalo da barem zavirim između korica Peričićevog romana. Ali, kažem: mea culpa, grdno sam pogriješio.

Međutim, prije nego što sam se pokajnički preobratio u iskreno oduševljenog čitatelja ovog Peričičevog romana, skepsa prema kvaliteti njegova najnovijeg djela i prosudbeni oprez još su uvijek opravdano vladali tijekom čitanja prvih dvadesetak stranica uslijed nesvakidašnjeg ili (da upotrijebimo jedan od najstarijih i najslavnijih termina ruske književnoteorijske škole) začudnog početka za jednu „romansiranu biografiju“. 

Naime, prvo poglavlje napisano je doslovno u tehnici kakvom se inače pišu filmski scenariji: imamo isključivo dijaloge, didaskalije i tehničke izraze u snimateljskim uputama za rad kamerom i montažne postupke. Čitatelj k'o čitatelj, pokušava pohvatati konce, pokušava shvatiti u kakav fikcijski svijet ulazi, pokušava se orijentirati među početno označenim prostorno-vremenskim odnosima, kao i među statusima prvouvedenih protagonista, pa mu se razabire da se radnja zbiva u Gruziji i da se priprema nekakva „filmska“ akcija jer među likovima na željezničkom kolodvoru u Tbilisiju vlada nekakva napetost iščekivanja u zasjedi. Međutim, Gruzijci govore kajkavski (?) i pjevaju slavonske bećarce (!), a i „žanr“ ovog „filmskog scenarija“ teško je odrediti jer filmske reference iz uputa i „kretanje kamere“ prema zamislima „scenarija“, kao i montažni postupak prizora, skaču s Eisensteina na Peckinpaha, s Dzige Vertova na Sergia Leonea, sa stila starinskog filmskog žurnala na slasher. 

Ipak, poanta inicijalnog poglavlja je efektna. Budući da „scenarij“ rekonstruira pljačku državne blagajne koju je izveo tada mladi Staljin kako bi Lenjinu pribavio financijska sredstva za provođenje revolucije, na kraju poglavlja/“scenarija“ ističe se da je tog dana zbog otimačine sanduka s novcem iz poštanske kočije u Staljinovom aranžmanu poginulo čak 40 ljudi dok je on lukavo iz sigurnosti skrivenog položaja sa strane nadgledao izloženost svojih ljudi u tom poduhvatu i posljedično krvoproliće. Jasno je, intencija je inicijalnog poglavlja da nam najavi karakter budućeg Staljinovog vladanja Rusijom kroz dovoljno ilustrativan portet lika i djela „u punom sjaju“ kroz njegov prvi krvavi trag u povijesti, već tada otisnut spektakularno i ekstremno. 

I drugo poglavlje začudan je hibrid stilova, žanrova i formi: počinje kao kunsthistoričarska studija o Maljevičevoj slici „Crvena konjiva“, prelazi u historiografsko prenošenje povijesnih podataka o sukobu Crvenih i Bijelih (premda se među tom „faktografijom“ pojavljuje i Corto Maltese), a zatim završava kao esejistička književnost ili poetizirana publicistika, svakako kao eruditska proza u Borgesovom stilu o boljševičkoj Rusiji. U nastavku romana imamo još koječega: izmjenjivanje proze i poezije, umetnute ilustracije, glazbene note, rapidne promjene diskursa od historiografskog do književnog te obilje istaknutih citata iz mnoštva literature i nadasve pregršt funosta, pa će se tako do kraja romana, a to je nekih 200 stranica, nanizati čak 298 fusnota! 

U fusnotama se pak navode korišteni izvori, autorske napomene i – što je naročito zanimljivo – izravno ukazivanje na citatne aluzije koje je autor inače bešavno upisao u vlastitu rečenicu. Doista, Peričićev je roman toliko gusto intertekstualno premrežen, gotovo kao Šoljanova parodija Finneganovog bdjenja, tako da bi nam bez autorovih fusnotnih upozorenja i upućivanja na izvor korištenog citata u velikoj mjeri promaklo da je skoro pa iz rečenice u rečenicu ubacio tuđu misao. Naravno, Peričić to ne čini zato što sumnja u našu opću kulturu (pa se posljedično boji da će ostati neprepoznato koliko je načitan i obrazovan), nego je to ciljani postupak, u duhu koncepta za koji se autorski odlučio.

Mi bismo pak takve romane kao što je Peričićev nazvali dekonstrukcijskim, metafikcijskim, metatekstualnim ili, najopćenitije rečeno, postmodernističkim.

Ali zašto Peričić o životima spomenute trojke iz naslova ne pripovijeda konvencionalno beletristički? Zašto njihove životne epizode ne iznosi kronološkim redom i narativno uređeno u uzročno-posljedične odnose, onako kako se u biografijama stihijski život pretvara u skladne, aristotelovski komponirane romane? Zašto naprosto ne pusti već gotovu priču njihovih života da teče sama od sebe ako znamo da su povijest komunističke Rusije, kao i sudbine naslovne trojke, prepuni senzacionalnih materijala koji nadmašuju čak i najmaštovitiju književnu fikciju? Doista, ako takav povijesni materijal i od najnetalentiranijeg pisca čini Shakespearea, zašto onda opstruirati pripovjednu iluziju raznim napadnim intervencijama i tako svako malo ometati čitateljevu prepuštenost pripovjednoj tečnosti? Drugim riječima, zašto Gruzijci govore kajkavski i pjevaju bećarce?

Odgovor nam daje sam Peričić, već u predgovoru knjige prenoseći definiciju Dubravke Oraić o kolažu kao postupku „gradnje teksta od heterogenih materijala“ (a ima li išta heterogenije od Gruzijaca, kajkavštine i slavonskih tamburaša u jednoj rečenici?) te definiciju Aleksandra Flakera o „konstruktivnom romanu“ kao nazivu za „modele ruskoga romana dvadesetih godina“. Takvi su romani, pojašnjava nam nadalje Flaker, nastali kao opozicija tradicionalnom romanu, napose tradicionalnom realističkom romanu (dakle buržujskom, ako pitate avangardne i komunističke pisce). I dok realističkim romanom, kako kaže Flaker, „dominira stilizatorski postupak“, konstruktivni roman „svoju izgradnju obnažuje, čini je vidljivom“. Pa, banalno objašnjeno, Peričić u prvom poglavlju neće napisati „filmski dinamičnu prozu“, nego će odmah „puknuti“ filmski scenarij, dok će utkane intertekstualne relacije iz svoga pisma „obnažiti“ fusnotnim linkanjem prema izvornicima. Mi bismo pak takve romane kao što je Peričićev nazvali dekonstrukcijskim, metafikcijskim, metatekstualnim ili, najopćenitije rečeno, postmodernističkim, odnosno onakvim tipom proze kakvu piše, primjerice, Milorad Stojević.

Staljin na dvoru crvenog cara Montefiore Simon Sebag

Čitateljima za utjehu: nije tako strašno kao što zvuči. Osim što nam Peričić kao potkrijepu definicijama Aleksandra Flakera i Dubravke Oraić Tolić odmah stranicu poslije demonstrira „pokaznu vježbu“ na primjeru jedne pjesme Davida Bowieja, u nastavku romana sav taj naizgledni kaos, svu tu skokovitost na naizgled nepovezane stvari, svu tu hrpu raznorodnih fragmenata i sva ta iznenađenja neočekivanim intervencijama, neočekivanim interpolacijama bizarnih materijala i neočekivanim promjenama u tipu pripovijedanja, Peričić drži na okupu, a nas čitatelje začitanima – neodoljivim humorom.

Mora se priznati, s obzirom kako Peričić piše o staljinističkom teroru, opravdano je pitati što bi bilo da se dohvatio teme Holokausta. Posve suprotno očekivanjima (a očekuje se da se o temama kao što su tragični životi Isaka Babelja i Brune Jasieńskog te monstruoznost Lavrentija Berije piše smrtno ozbiljno), Denis Peričić o užasima Staljinova vremena doslovno pripovijeda onako kako o povijesnim zgodama priča Njegova visost Broj 1 ostalim članovima grupe TNT, što znači da je Peričićev humor blasfemičan, morbidan, perverzan, a u velikoj mjeri i kerempuhovski.

Ne treba se zgrožavati takvim autorovim odnosom prema staljinističkom dobu jer se Peričić zapravo ne izruguje (u njegovom romanu nimalo glorificiranom) kultnom Babelju, niti relativizira Staljina i njegov teror, niti se generalno sprda sa žrtvama staljinizma i nezamislivim strahotama toga režima, nego se izruguje povijesti, njenom ludilu i apsurdu te ljudima kao njenim figurama. „Povijest je perverzna, posprdna“, navodi Peričić. 

Drugim riječima, ne samo da Peričićev opsceni humor, paradoksalno, užase staljinizma uspijeva učiniti još užasnijima (a treba to uspjeti postići u današnja vremena otupjelosti na sve spektakularnije medijsko trošenje slika nasilja), nego nas Peričić uspijeva i istinski uplašiti upozoravanjem na opasnost od ponavljanja prošlosti. Sjajno je to ostvareno provodnim motivom, odnosno kroničnim Babeljevim priviđanjem da se kazaljke na satovima pomiču unatrag (zvuči banalno, ali Peričić je to virtuozno utkao u dramatiku teksta), a podjednako nam je sjajno to poručeno i dojmljivo sročenom dijagnozom „učestalog pojavljivanja poremećaja“ u naravi povijesnoga kretanja.

To zvuči kao skandalozan postupak, blasfemičan prema jednoj ozbiljnoj povijesnoj temi, nadasve profanirajuć i vulgarizirajuć. Međutim, pretvaranje povijesti u cirkus nije provedeno u ovome romanu samo radi dobroga vica, nego zato što je Peričić primarno angažirano političan autor.

Dakle, ne samo da je Peričić „bizarnim“ poetičkim izborom uspješno revitalizirao jednu naizgled anakronu književnu praksu od prije sto godina (što je dobrodošao potez u razdoblju u kojem je naša suvremena književnost regresijom u konvencionalni mimetizam i konzervativni realizam „avangardno“ najavila opću retradicionalizaciju društva), nego je i reaktualizirao jednu naizgled odavno prežvakanu i arhiviranu povijesnu temu. Naime, takvom nas porukom zavaravaju spomenute šture medijske najave o tematici Peričićevog romana kada navode da je autor napisao „dojmljivo djelo o vrhunskim kreativnim dometima ostvarenima u okrilju jednog od najstrašnijih režima u povijesti, a koje je potom taj isti režim zatro na najbrutalniji način“. 

Mora se priznati, zvuči kao da je Peričićev roman tek puka poetizirana evokacija jedne zanimljive povijesne priče, motivirana njegovim osobnim afinitetima i sentimentima prema književnim legendama toga doba i njihovim tužnim sudbinama, a povrh toga još zvuči i kao automitologizacija i romantizacija književnosti u ova vremena kada se sudbina umjetnosti riječi čini besperspektivnom i konačnom.

Peričićev roman ipak nije toliko zakopan u prošlost. Spomenutu reaktualizaciju prije svega ostvaruje na najlogičniji način: odnosno problematizacijom onih svevremenskih pitanja o (i)racionalnosti povijesti, dakle mozganjem nad onim pitanjima koja nas i danas more nakon što nam se razjasnilo da se Fukuyamin kraj povijesti ipak nije dogodio, no Peričić davnu prošlost komunističke Rusije u Staljinovo doba također oživljava i tipičnim postmodernim postupkom dokidanja vremenske pravocrtnosti, što znači da prošlost i sadašnjost stavlja u sinkroni odnos. Ne samo da će se, primjerice, Branimir Johnny Štulić pojaviti u romanu kao ravnopravan sugovornik s ruskim komunistima iz prve polovice 20. stoljeća, i ne samo da će tom krvavom scenom prošetati i David Bowie, nego će brojne znane i manje znane povijesne situacije (najčešće preuzimane iz Montefiorove knjige Staljin: Na dvoru crvenog cara) biti uspoređivane s prizorima iz hollywoodskih blockbustera, a razni trenuci fabularnoga zbivanja bit će komentirani stihovima iz pop rock hitova. Budući da nam Peričić, dakle, prošlostoljetni život u Rusiji pod Staljinovim terorom približava pretežito kroz popularnu kulturu, moglo bi se reći da to davno razdoblje osuvremenjuje estradiziranjem.

To zvuči kao skandalozan postupak, tarantinovski (i općenito hollywoodski) nehajan prema povijesti, blasfemičan prema jednoj ozbiljnoj povijesnoj temi, nadasve profanirajuć i vulgarizirajuć. Međutim, pretvaranje povijesti u cirkus nije provedeno u ovome romanu samo radi dobroga vica, nego zato što je Peričić u ovom romanu primarno angažirano političan autor.

Denis Peričić, Babelj, Bruno, Berija

Ali za razliku od sklonosti europske književnosti da se mahom usmjerava na podsjećanje kakvo je društvenopolitičko stanje vladalo u Europi u vrijeme uspona Hitlerovog nacizma kako bi nam se osvijestile analogije s današnjim tendencijama diljem Europe, Peričić premješta fokus na Staljinov totalitarizam. Riječ je, dakako, o također često prisutnoj temi u europskoj književnosti, publicistici i intelektualnim raspravama, ali se njena važnost i aktualnost ipak sagledavaju kratkovidno: kao pokušaj da iz povijesnog iskustva dopremo do odgovora o fenomenu vladajućeg ruskog režima, iracionalnosti njegove politike i osobnoj psihopatologiji Vladimira Putina. Što će reći da nam naša slijepa pjega uvijek nekako priječi da uvidimo kako u retrospektivnom osvrtanju na totalitarne mehanizme Staljinova režima zapravo dobivamo odgovore i za naše kulturnodruštvene probleme sada i ovdje, na brdovitome Balkanu, tim više što svako malo nekom psihosocijalnom gestom demonstriramo kako smo mentalno još uvijek robovi političke kulture i ostalih navada iz vremena komunizma.

Uzmimo samo za primjer recentni film Dva tužitelja Sergeja Loznice, djelo za koje bismo na prvi pogled također rekli da je realizirano bez dijaloga sa suvremenošću, tek kao atraktivna ekranizacija „priča iz davnina“ ili tek kao povijesna slikovnica (ali ipak slikovnica, ma koliko deprimirajuća bila), a svakako kao redateljev ćef zbog osobne zaokupljenosti romanom Georgija Demidova.  

U tom filmu glavni je junak idiot. Ali dojstojevskijevski idiot jer je tužitlejski inspektor Kornjev, baš poput kneza Miškina, lišen ciničnog uma i hendikepiran je za shvaćanje dvostrukih mjerila, pa tako sav naivan i zgrožen, odlazi šefu svih šefova u njegovom resoru, glavnom tužitelju Višinskom, da ga „upozna“ s brutalnom represijom nad nevinima koju provodi NKVD. U duhu onih glasovitih internetskih videoparodija u kojima se scene iz filma Hitler: Konačni pad satirično titluju našim dnevnopolitičkim temama, a u Führerova usta stavljaju hipotetske replike naših političkih čelnika, lako je zamisliti domaću preradu scena i iz Lozničinog filma, pa se gorko smijati montaži u kojoj inspektor Kornjev kao dečko koji obećava iz redova HDZ-a priopćava Višinskom o proporcijama korupcije u Lijepoj našoj. Humor bi bio utoliko gorči zato što glumac Anatolij Belyj u ulozi Višinskog fizički poprilično nalikuje na našeg aktualnog premijera, uz to se jednako ukočeno, oprezno i „politički mudro“ drži, jednako dvolično gleda kroz slične naočale, jednako neiskreno zbori, jednakom pozom glumi da je sav predan služenju društvenom dobru, i što je najsmješnije (ili najgore), „konstruktivno“ odgovara mladom kolegi jednako cinično, licemjerno i tehnobirokatski pod krinkom „štovanja vladavine prava i formalno-pravnih procedura“.

E, kad već nemamo takvih videoparodija na scene iz Lozničinog filma (zasad), onda imamo Peričićev roman, koji je politički satiričan upravo na takav način. Negdje namjerno označavajući da je u pitanju citat (jer je autoru stalo da nam ne promakne razorna poanta vica), a negdje namjerno ne (zbog subvezivnih podmetanja), Peričić protagonistima, svim tim Staljinima, Berijama i brojnim ostalim ruskim dušama, u usta stavlja mnogobrojne današnje rečenice, od glasovitog Tuđmanovog govora o crvenim i zelenim vragovima, preko odlomaka iz govora predsjednika RH Zorana Milanovića, pa do trenutno najvažnije rečenice romana: „Ako ne znaš što je bilo, pitaj Eichmanna“.

Teško je reći što je jezovitije: činjenica da te današnje „slavne izjave“ istaknutih osobnosti iz našega javnoga živora glatko funkcioniraju u konverzacijama likova iz doba staljinizma ili činjenica da nas Peričić upozorava kako bismo trebali načuliti uši i konačno čuti iz kojih sve govora u tekućoj buci i histeriji našega javnoga života odjekuju doboši staljinizma.   

Denis Peričić

Babelj, Bruno, Berija

• Disput 07/2026.
• 215 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789537746735
• Cijena: 20.00 eur
• Kupi knjigu!

Fenomen ruske avangarde u Hrvatskoj je temeljito proučavan, ali rijetka su književna djela o tom razdoblju. Upravo je to tema romana 'Babelj, Bruno, Berija' Denisa Peričića. Priču o ruskim avangardistima – njihovim uspjesima, nedaćama, ljubavima… – autor je pokušao ispisati onako kako su oni sami pisali, ili kako bi mnogi od njih možda pisali da ih Staljin nije likvidirao. Ukratko, Peričić je napisao eksperimentalno, ali dojmljivo djelo.