Anda Bukvić Pažin : Polifonija prijevodne kritike

Polifonija prijevodne kritike, Anda Bukvić Pažin

Kad sam prije petnaest godina počinjao prevoditi roman Toma McCarthyja "K." (u originalu "C.", Oceanmore 2012.), našao sam se pred zidom. Radnja koja naizgled ne vodi nikamo, autorova silna erudicija, zakučaste jezične igre, ništa od toga nije mi imalo smisla. Sve dok nisam shvatio da se moj prevodilački zadatak ne sastoji u tome da prenesem radnju i likove nego suzvučja (odnosno suglasja, u smislu Baudelairove pjesme "Correspondances"), to jest da određene riječi koje u izvorniku počinju slovom "c" (pa i sam naslov) prevedem riječima koje počinju na "k". 

Drugim riječima, prijevod je mogao krenuti tek kad mi je postalo jasno da se ne radi o tradicionalnom "bildungsromanu", već o romanu koji govori o nemogućnosti spoznaje jer, iako je sve na svijetu povezano i u suglasju, nikad nećemo moći proniknuti u kôd koji bi nam objasnio njegovo značenje, nikad nećemo uspjeti potpuno razmaknuti koprenu koja razdvaja riječi od stvari.

No, tek su tu počinjali moji problemi. Shvatio sam da u romanu postoje neke ključne riječi koje moram prevesti tako da počinju na "k", ali najprije sam tako morao prevesti naslove četiriju velikih poglavlja.

S prvim nije bilo problema jer se engleska riječ "Caul" (ovojnica u koju je omotano dijete prilikom poroda) na hrvatski može prevesti kao "košuljica". No, drugi, "Chute" (u smislu "parachute", padobran), već je zahtijevao udaljavanje od originala i tek me asocijacija na Camusov "Pad" ("La Chute") preko Amsterdama, u kojem se događa radnja Camusova romana, dovela do rješenja – "Kanal" (srećom, u tom poglavlju spominju se i kanali). Treći dio, "Crash" ("sudar") preveo sam kao "Krah", prateći protagonistov psihološki krah, ali i fonetski odjek izvornika, baš kao i u četvrtom, "Call" ("poziv"), koji sam preveo kao "Kôd", čije se dešifriranje u tom dijelu doista i spominje. Što se tiče ostalih ključnih riječi na "c" u knjizi, neke mi je uspjelo prevesti tako da počinju s "k", neke nije, a neke, kao u dijalogu koji je izravno aludirao na naslov romana, kad se izgovor slova "c" fonetski poklapao s izgovorom riječi "see" (gledati) ili "sea" (more), morao sam izostaviti. 

Književna kritika kod nas, i to čak i kad je riječ o djelima domaćih autora, danas rijetko polazi od jezika oslanjajući se u svojim promišljanjima više na, kako to kažu američki književni teoretičari Wellek i Warren, "vanjske" pristupe proučavanju književnosti kao što su filozofski, sociološki, psihološki. Kad je riječ o prijevodnoj književnosti, kritičar će možda tek usput pohvaliti autorov stil, ne uzimajući pritom u obzir činjenicu da je knjiga prevedena, dakle, posredovana čitatelju, i da bi se, kao u gornjem primjeru iz moje prevodilačke prakse, usporedbom s izvornikom mogli steći zanimljivi uvidi i pronaći nova značenja. Kad govori o prevedenom djelu, kritičar ne bi smio smetnuti s uma da u njemu neće pronaći jednom za svagda fiksirano značenje izvornika nego tek interpretaciju prevoditelja u određenom trenutku, da se ispod prijevoda potencijalno krije nevidljivi sloj značenja koja bi se moglo razotkriti specifičnom vrstom pristupa književnom djelu – prijevodnom kritikom.

Upravo o tome, kao i o drugim problemima književnog prevođenja, govori se u zborniku "Polifonija prijevodne kritike" (Naklada Ljevak, 2026.) koji je priredila i predgovorom popratila Anda Bukvić Pažin. 

Polifonija prijevodne kritike Bukvić Pažin Anda

Zbornik je, kako u predgovoru objašnjava njegova priređivačica, nastao kao rezultat projekta Društva hrvatskih književnih prevodilaca "Prevođenje pod lupom" koji je, osim radionica književnog prevođenja i drugih događaja, uključivao i program "prijevodne kritike" u kojem je Anda Bukvić Pažin pozvala desetero autora – pisaca, kritičara, prevoditelja, traduktologa – da se okušaju u prijevodnoj kritici (njihovi tekstovi izvorno su objavljeni na internetskoj stranici DHKP-a). 

"Polifonija prijevodne kritike" tako donosi tekstove Katarine Luketić koja piše o poeziji Tomasa Trasntrömera u prijevodu Sonje Bennet, Jagne Pogačnik o romanu Dušana Šarotara "Panorama" u prijevodu Anite Peti - Stantić, Lore Tomaš, o tome kako prevoditi s "hingliša", An.Fazekaš o romanu "Rijeka" Esther Kinsky u prijevodu Ande Bukvić Pažin, Dinka Telećana o knjizi Georgea Steinera "U zamku modrobradog" u prijevodu Gige Gračan, Nataše Govedić o romanu "Iznad svega" Richarda Powersa u prijevodu Lare Hölbling Matković, Tomislava Kuzmanovića o poeziji Charlesa Bukowskog u prijevodu Damira Šodana, Edina Badića, o praksi posrednog prevođenja s engleskog na primjeru romana "Čovjek zvani Ove" švedskog pisca Frederika Backmana, Sandre Ljubas, o romanu "Tunel bez izlaza" švedske spisateljice Tove Alsterdal u prijevodu Edina Badića te Miljenka Jergovića koji piše o Vinaverovom i Jonkeovom prijevodu "Dobrog vojaka Švejka".

Kako bi produbila uvide iz kritičkih tekstova i još više istražila potencijale prijevodne kritike, Anda Bukvić Pažin u zbornik je uključila i vlastite intervjue s kolegicama Larom Hölbling Matković, Anom Badurinom, Vandom Mikšić te kolegom Andyjem Jelčićem. 

Što bi to, dakle, bila prijevodna kritika?

Tekstovi u ovom zborniku, što je i razumljivo, budući da je riječ o desetero autora različitih pristupa, ali i područja interesa, na to pitanje ne daju jednoznačan i nedvosmislen odgovor nego potiču na raspravu, postavljaju nova pitanja, određujući pritom granice onoga što bi se moglo nazvati poljem prijevodne kritike. Na suprotnim polovima tog polja nalaze se dvije naizgled nepomirljive krajnosti. S jedne strane, što će istaknuti neki prevodioci i traduktološki stručnjaci, prijevodna bi kritika trebala biti objektivna i znanstvena, utemeljena na traduktologiji, znanosti o prevođenju. Onaj tko se bavi prijevodnom kritikom trebao bi dobro poznavati i jezik izvornika i jezik prijevoda, a kriterij procjene kvalitete prijevoda bila bi njegova točnost. Štoviše, Sandra Ljubas u svom tekstu navodi kako prijevodna i književna kritika i nemaju dodirnih točaka jer je predmet prijevodne kritike kvaliteta prijevoda, a ne književnog djela. 

S druge strane, pisci i kritičari, to jest autori u zborniku koji prvenstveno dolaze iz miljea komparativne književnosti, ističu kako je prijevodna kritika umjetnički i subjektivan čin za koji nije nužno poznavanje jezika izvornika te da je najveća kvaliteta prijevoda njegova "tečnost", odnosno, da prevoditelj, kako navodi Miljenko Jergović, uspije stvoriti iluziju da je djelo napisano na hrvatskom jeziku.

I jedni i drugi imaju svoje argumente. Katarina Luketić i An. Fazekaš tvrde kako je kritiku prijevoda moguće izvesti i bez poznavanja jezika izvornika tako da se osluškuju ritam, glazba i zvučnost jezika jer se, naposljetku, književnim prijevodom ne prenosi tek informacija nego ponajprije učinak koji tekst u izvorniku ima na svoje čitatelje. S druge strane, Edin Badić u svom tekstu pokazuje da u slučajevima kad se prevodi posredno prevedeni tekst može zvučati sasvim tečno, ali da tek uvidom u izvornik možemo steći predodžbu o tome koliko se takvim prevođenjem izgubilo, posebice kad je riječ o humoru. Stvar se još dodatno komplicira ako je tekst izvornika već sam po sebi hibridan i u sebi sadrži druge jezike, narječja, govor kasti i društvenih skupina koje nikad ne možemo potpuno uvjerljivo "ponašiti", o čemu piše Lora Tomaš u svom tekstu o prevođenju "hingliša". 

Smisao prijevodne kritike, međutim, nije zauzimanje jedne od tih suprotstavljenih pozicija jer bi je to svelo na vječitu i nerješivu debatu oko "vjernosti" i "ljepoti" prijevoda, nego pokušaj da se negdje između, u procjepu između dviju krajnosti, nađe prostor za pronalaženje novih značenja (o prevođenju kao "potrazi" govori tekst Tomislava Kuzmanovića, a slično bi se moglo reći i za prijevodnu kritiku). 

Upravo u tom prostoru "između" kao da djeluje Anda Bukvić Pažin dok u predgovoru zborniku pokušava dati okvir knjizi sažimajući ideje proizašle iz tekstova i dajući kratak pregled povijesti znanosti o prevođenju i nove tendencije u prijevodnoj kritici, baš kao i Andy Jelčić i Vanda Mikšić, koji iz svoje dvostruke uloge prevoditelja i spisatelja upozoravaju da prijevod nije dobar samo zato što je tečan, jer se i u "tečnom" tekstu mogu skrivati svakojaki problemi, niti je dobar samo ako je informacijski "točan". Također, u suprotnom slučaju, ističe Jelčić, prijevodna kritika ne bi se smjela svesti ni samo na puko nabrajanje prevoditeljevih pogrešaka. 

Unatoč razlikama u pristupima, svim tekstovima ipak je zajedničko jedno: svi polaze od jezika, svaki je od njih svojevrsna stilistička kritika knjige o kojoj govore. 

Utemeljitelj stilističke kritike, austrijski romanist i književni teoretičar Leo Spitzer (1887.- 1960.), razvio je metodu kojom se značenje teksta gradi polazeći od njegove forme, jezičnog detalja, stila. Zdenko Škreb (1904.-1985.), jedan od utemeljitelja Zagrebačke stilističke škole, u drugom broju časopisa "Umjetnost riječi" (1957.) piše kako, "želimo li ući u misterij lirske pjesme, moramo započeti pjesničkim oblikom, stihom, strofom, ritmom, zvukom, jer su upravo to elementi koji čine lirsku pjesmu", odnosno razlikuju je od ostalih književnih i neknjiževnih oblika. U prozi takve stilske jedinice mogu biti riječi koje se najčešće ponavljaju ili rečenice, čija duljina i sintaktička kompleksnost uvijek sugeriraju određen odnos prema protoku vremena.

Prijevoda kritika stoga bi po mom mišljenju bila vrsta stilističke kritike koja uzima u obzir prevedenost djela. Prvi je kritičar nekog djela prevoditelj koji, da bi ga uopće mogao prevesti, mora poduzeti stilističku kritiku izvornika kako bi, kao u mom primjeru prevođenja romana Toma McCarthyja, znao koji aspekt forme, jezika, stila, gradi značenje izvornika, odnosno, da bi na čitatelja prijevoda mogao reproducirati isti onaj učinak koji izvornik ima na svoje čitatelje. 

Zadaća prijevodnog kritičara bila bi utvrditi koje je to stilističko načelo koje se moralo prevesti da bi prijevod funkcionirao. Može to biti specifična sintaksa koja oponaša protok vremena ili vijugav tok rijeke na koju u svojim tekstovima upućuju Jagna Pogačnik ili An.Fazekaš, određena vrsta leksika koji Katarini Luketić pomažu da postupno opiše poetiku Tomasa Trasntrömera ili riječi koje se odnose na hranu i psovke o kojima u svom tekstu piše Lora Tomaš, "himnični diskurs" šume o kojem govori tekst Nataše Govedić ili jednostavno osebujna vrsta humora čangrizavog starčića po imenu Ove iz teksta Edina Badića. 

Sljedeći bi korak bila usporedba s izvornikom da se ustanovi gdje se nešto izgubilo, a gdje se možda i dobilo jer je prevoditelj taj gubitak uspio stilski kompenzirati na nekom drugom mjestu u tekstu (to se posebno odnosi na prevođenje idiomatskih izraza i humora).

Ponovno, prijevodna kritika ne bi se smjela svesti na nabrajanje prevoditeljskih propusta nego utvrditi je li mreža značenja u prijevodu otprilike slična kao u izvorniku ili je došlo do nekih bitnijih pomaka pa bi u tom slučaju trebalo ponuditi neko novo, bolje rješenje. U tom smislu, prijevodna kritika potiče na neprekidan dijalog između izvornika i novih pokušaja prijevoda, za što je dobar primjer nedavni tekst Rumene Bužarovske u kojem argumentira kako bi bolji i precizniji naslov klasika J.D. Salingera umjesto "Lovca u žitu" zapravo bio "Čuvar u raži". 

Za prijevodnog kritičara koji ne poznaje jezik izvornika (što, uostalom, vrijedi i za većinu čitatelja) trebala bi biti dovoljna svjesnost o tome da pred sobom ima djelo koje je prevedeno, dakle, samo jednu od mogućih interpretacija izvornika ispod koje se potencijalno nalaze druga značenja koja mogu biti otkrivena u novim čitanjima, u novim verzijama prijevoda. 

A osim novih značenja, kao što to u svojim tekstovima pokazuju Tomislav Kuzmanović i Miljenko Jergović, nove verzije prijevoda pružaju nam još jednu vrstu uvida koji se odnose ne toliko na izvornik koliko na nas same, pokazuju nam koliko smo se promijenili kao društvo, koliko se promijenio naš odnos prema jeziku, ali nam govore i o tome koliko se neko djelo udomaćilo u našoj kulturi. Naposljetku, najvažniji cilj prijevodne kritike i jest, kako u predgovoru knjige pozivajući se na Waltera Benjamina piše Anda Bukvić Pažin, osigurati nekom djelu daljnji život, približiti ga domaćem čitatelju toliko da ga sve više počne smatrati "svojim". 

Tekstovi u knjizi nisu namijenjeni samo stručnoj javnosti nego, naprotiv, svim ljubiteljima književnosti koji na primjeru deset kritika mogu promišljati o tome kako se jezikom grade značenja u književnom djelu, a onda se, na što ih poziva priređivačica zbornika, i sami okušati u prijevodnoj kritici ili, kako u zborniku predlaže Andy Jelčić, "kritičkom prikazu prijevoda.

"Polifonija prijevodne kritike" poziv je čitateljima (a i ponekom kritičaru) da čitajući prijevodnu književnost ne uzimaju stvari zdravo za gotovo jer, da parafraziram glasoviti stih Leonarda Cohena, u svemu postoji pukotina, pa tako i između izvornika i različitih mogućnosti njegovih prijevoda. A kroz nju ulazi svjetlost uvida koje pruža prijevodna kritika.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Polifonija prijevodne kritike : Ili kako prenijeti sladoled s jednog kraja grada na drugi

• Naklada Ljevak 03/2026.
• 287 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533559506
• Cijena: 25.90 eur
• Kupi knjigu!

Za koga je knjiga 'Polifonija prijevodne kritike'? Akademska zajednica treba prijevodnu kritiku da započne dijalog teorije i prakse. Književni je prevoditelji i prevoditeljice trebaju kako bi stekli jezik kojim će govoriti o vlastitim i tuđim prijevodima. A prijevodnu kritiku trebaju i svi čitatelji i čitateljice – jer tko ne bi htio otkriti skrivene kutke u tekstu i oko teksta, koji bi nam inače promakli?