Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nataša Govedić • 09.02.2024.

Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić : Velika važnost malih priča

Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić: Velika važnost malih priča

Slikovnica: Mount Everest i književnosti i likovnosti

U svojim najboljim izdanjima, slikovnica kao literarna forma spaja jezgrovitost poezije i imaginacijski transfer slikarstva, zbog čega je pedagogija još naziva i viz-poezijom. Takozvane velike ili kolonijalne kulture slikovnicu već čitavo stoljeće tretiraju kao samostalni i k tome nadasve hibridni žanr umjetnosti za djecu, u koji se ulažu veliki budžeti, na razini Europske unije postoji i ogromna festivalska manifestacija – Sajam knjiga za djecu u Bologni – u kojoj se i kritički uspostavljaju kanoni i trže autorska prava najuspješnijih slikovnica – a razgovori s ilustratorima, piscima, urednicima i kritičarima ostaju kao zabilježena baština javne riječi aktualne epohe.

U Hrvatskoj slikovnica još uvijek ima status neželjenog djeteta: piše se s vrlo slabim poznavanjem konteksta međunarodnih kriterija, ilustrira se s nadasve tankom sviješću o tome što su svjetski uzusi ilustratorstva, tako da su najvoljenije slikovnice naše djece opravdano one koje dolaze u prijevodima. Ovaj dulji uvod potreban je da naglasimo vrijednost knjige Ande Bukvić Pažin i Marije Ott Franolić. Premda na našoj akademskoj sceni već postoji argumentirana studija (ponovno dviju autorica) Uvod u dječju književnost koju supotpisuju Marijana Hameršak i Dubravka Zima, pri čemu je riječ o klasičnoj knjizi iz akademije za akademiju (dakle isključivo od teorijske struke za teorijsku struku), Bukvić Pažin i Ott Franolić uspjele su napisati knjigu koja radi na bitno većoj inkluzivnosti publike i obraća se i odgojiteljicama i nastavnicama u nižim razredima osnovne škole i roditeljima, jednako kao i učenoj publici koju „čitalački studiji“ zanimaju i kao užeakademska preokupacija.

Knjiga Velika važnost malih priča: Zašto i kako čitati djeci (Zagreb: Ljevak, 2024) napisana je s toliko znanja i ljubavi prema raznim vrstama čitatelja, kao i s toliko jasnom agendom uspostavljanja relacijske odgovornosti prema čitanju s djecom i za djecu, da već u trenutku njenog objavljivanja znamo da ima potencijal transformirati zajednicu kojoj se obraća.

Što je to „kreativna pismenost“?

Velika važnost malih priča Bukvić Pažin Anda, Ott Franolić Marija

Knjiga se, nadalje, na precizno strukturirani način bavi definicijama čitanja, slikovnicom kao literarnom vrstom i posebno standardima kvalitetne slikovnice, jednako tako i likovnim aspektom umjetničkog oblikovanja i promatranja slikovnice, kao i bajkom, stripom i novim žanrovima grafičkih romana za djecu, ali crvenu nit čitave publikacije čini ogroman angažman autorica oko demonstriranja kako su slikovnice motori kreativne pismenosti (a ne samo one jezične i ne samo likovne) za sve uzraste.

Što je to kreativna pismenost?

Sposobnost da rješavamo probleme služeći se našom imaginacijom. Ona je dijametralna suprotnost poučnosti, didaktičnosti i stavu da odrasla osoba u cijelosti kontrolira dječje intelektualno i emocionalno stasanje. U vrtićkom i školskom sustavu, to je način na koji koristimo razne umjetnosti da bismo oslobodili puni učenički originalni potencijal stvaranja, učenja i istraživanja. Kreativnu pismenost, k tome, globalno smatramo najvažnijim elementom holističke škole u 21. stoljeću i prvim zadatkom suvremene pedagogije. Kako je još pedesetih godina prošlog stoljeća napisao indijski filozof Jiddu Krishnamurti: „Da bi otkrivao, vaš um mora biti u stanju kreativnosti, otvoren uočavanju novih odnosa, a to znači da ne smije biti prekrcan znanjem, informacijama, iskustvima i sjećanjima, nego iznutra gibak i slobodan.“

Ne moramo naglašavati koliko su postojeći hrvatski edukacijski sustavi suprotni od ovog ideala. Zatrpavanje djece podacima, ispitivanjima podataka, mjerenjima i testovima. Baš zato, Bukvić Pažin i Ott Franolić kreću graditi kreativnu pismenost naše zajednice pozivajući se odmah na početku i na svoje vlastito kreativno prijateljstvo i na raniji zajednički rad na dnevničkoj literaturi i na vrlo snažno savezništvo oko toga koliko im je stalo da djeca odrastaju s povjerenjem u veoma različite „blagoslove“ (ovaj je pojam inače skovan kao pohvala slovima) druženja s knjigom. Od toga da djeca uživaju u fikciji i bajci, preko toga da uživaju u opetovanom proučavanju slikovnica bez ikakvog teksta (što je danas jedan od najcjenjenijih podžanrova slikovnice za djecu) do toga da pojedinu djecu očarava i neki aspekt prirodoslovnog, matematičkog ili uže kostrukcijskog aspekta teksta za djecu (o čemu vrlo informativno i predano godinama piše Anita Peti Stantić). Kreativna pismenost zapravo traži da uvijek krenemo iz drske pozicije zaigranosti. Kako samih autorica, tako i slikovnica. I to je ogromna kvaliteta knjige Velika važnost malih priča: napokon pričamo o knjizi koja govori o naslovnici i predlistu kao početku čitanja i stalno svraća pozornost na detalje interakcije knjige i djeteta; dočekali smo da citati u tekstu ne budu puka verifikacija znanstvenosti, nego inspirativna vrela novih ideja; a knjiga je iznutra i veoma elegantno prelomljena.

Takav pristup (ne zaboravimo ni dijaloške forme koje se koriste u knjizi: razgovore s kolegicama i kolegama koji se bave različitim vrstama kreativne edukacije za djecu) metodološki nas odmiče od „pridikovanja“ prema suinspiriranju. Kad bismo knjigu crtali u obliku mentalne mape, mislim da bi izgledala kao mnogo dobro povezanih otočića konstruktivnog razmišljanja o tome što sve igra ulogu u tome da djeca zavole čitanje u svim kontekstima koji su im na raspolaganju (roditelji, vrtić, škola, knjižnica). I zbilja, upravo ona djeca koja imaju nekoliko različitih punktova doticaja s knjigama su i djeca koja vremenom nauče knjige smatrati svojim doživotnim saveznicima. Pošteno je što autorice priznaju da neće sva djeca koja su izložena knjigama razviti i interes za čitanje, ali izvjesno da ga sigurno neće razviti ona djeca koja knjigama nisu izložena. Puno je informacija i o tome koliko čitanje doprinosi našim kognitivnim funkcijama, baš zato što “mozak nije predviđen za čitanje”, kako kažu autorice, ali ono ga evolucijski unapređuje i oblikuje već milenijima.

Kriteriji grade umjetničku profesionalnost

Drugi važan aspekt knjige jest dizanje stupova specificiranih analitičkih kriterija umjetnosti za djecu i eksplicitno navođenje što se smatra kvalitetnom naracijom u slikovnicama za djecu, a što se smatra kompetentnom ilustracijom. Kako ističu autorice, dosad u našoj zajednici ti kriteriji nisu eksplicitno ni implicitno uspostavljeni čak ni za dodjeljivanje nagrada (kao što je Nagrada Grigor Vitez), dakle slikovnica i knjiga za djecu se mnogo više intuira, nego iznutra i izvana reflektira. A intuicija bez vrsnog poznavanja čitavog konteksta međunarodnog stvaralaštva za djecu rezultira time da ljudi koji jedva da su u životu pročitali nekoliko slikovnica kreću samouvjereno pisati i crtati toliko banalne i stereotipne ili toliko tekstualno opsežne i likovno siromašne slikovnice da bi protiv njih također valjalo izdati posebna upozorenja (autorice to i čine). No, znatno je važnije što Bukvić Pažin i Ott Franolić daju veliki broj primjera dobrih praksi pisanja i ilustriranja za djecu, kao što i na sredini knjige eksplicitno uspostavljaju dugu listu preporučenih slikovnica, dječjih knjiga i stripova. Isto tako problematiziraju čitanje lektire – i to ne samo kao ideologijsko-cenzurni fijasko Ministarstava znanosti i obrazovanja, na što smo navikli kad je u pitanju razgovor o lektiri. Citiram iz knjige:
          Dodatni je problem što se na nastavi lektire mnogi naslovi obrađuju šablonski: djeca napamet uče podatke o piscima i stilskim razdobljima, a uz to ispunjavaju i odavno prežvakane rubrike lektirnih bilježnica: „mjesto radnje“, „karakterizacija likova“, „ideja djela“.  
Umjesto toga, preporučuju:
     Idealno bi bilo kad bi se lektirni popisi mogli organizirati tako da se tijekom godine izmjenjuju klasici s knjigama koje učenici sami izaberu. Da bi učenici jednog dana razumjeli Juditu Marka Marulića, moraju dovoljno čitati da bi automatizirali čitanje, a za to je važno da počnu s jednostavnijim sadržajima zbog kojih će postati sposobni pročitati složeniji tekst. (…) Učenicima bi u sklopu nastave trebalo omogućiti i da ponovno čitaju iste knjige. Sporije, detaljnije iščitavanje dovelo bi ih do dubljih slojeva teksta, novih uvida do kojih u ranijim čitanjima nisu došli.
Čini mi se da danas i roditelji i vrtićki odgajatelji i nastavnici često osluškuju različite glasove nametljive i glasne scene digitalnih selebritija, što rezultira time da se o slikovnicama za djecu i knjigama govori s čitavom hrpom populističkih uskličnika „sviđanja“ i „nesviđanja“, a bez imalo svijesti što je to stručno utemeljena kritika umjetnosti za djecu. Bukvić Pažin i Ott Franolić zaista daju sve od sebe da revidiraju populistički i jeftino-populizatorski pristup, inzistirajući da su „najbolji sadržaji za djecu jednostavni, ali nisu pojednostavljeni“. Drugim riječima, srčeka i osmijesi koji preporučuju neku slikovnicu govore neusporedivo manje od sposobnosti da se upitamo kako je režiran odnos između teksta i ilustracije, postoji li originalnost i visprenost same koncepcije knjige, koliko je slikovnica stilski dorađena i kao tekst i kao slika, otvara li prostor višestrukim interpretacijama, potiče li aktivno sudjelovanje djeteta u priči i slici. Ovi su analitički fokusi potpuno u skladu s međunarodnim kriterijima stvaralaštva za djecu, kao što je to i stalno vraćanje autorica na važnost takozvanog dubinskog čitanja
  Dubinsko čitanje je čitanje onkraj doslovnog shvaćanja teksta. Radi se o sporom i složenom procesu koji mijenja strukturu našega mozga i prirodu misli, koji je zaslužan za cjelokupnu ljudsku kulturnu i intelektualnu (r)evoluciju. Dubinsko čitanje ima potencijal da nam nadogradi mentalni fokus, poduči nas strpljivosti i disciplini, ponudi nam estetička i etička iskustva te nas učini dugoročno ispunjenijim, samostalnijim i sretnijim ljudima koju su spremni misliti svojom glavom. 

Za izgradnju kompetencija dubinskog čitanja potrebne su godine i godine pripreme, pa nije čudo što se odnos s knjigom gradi od mekanih, gumenih slikovnica koje se strpaju u usta bez zubića, da bi završile izgradnjom vlastite biblioteke, dobro povezane sa školskim i gradskim knjižnicama.

Mjesta knjiga

Na samom kraju knjige susrećemo i svojevrsnu odu knjižnicama, napisanu s puno ljubavi, ali dobro je da se nigdje u tekstu ne potcjenjuje ni digitalno čitanje, niti se katastrofizira oko toga prema kakvoj nas intelektualnoj “pustoši” odvodi još jedna selebiriti-sintagma: „digitalna demencija“. Da, šteta koju trpe ljudi koji se za orijentaciju o svijetu služe isključivo digitalnim platformama svakako postoji, ali postoji i mnogo paralelnih čitateljskih realnosti u kojima ljudi na internetu nalaze raznolike tekstualne sadržaje i zapravo čitaju više no ikada.

Dok sam odgovarala na znatiželjna pitanja o ovoj knjizi jedne odgojiteljice u vrtiću, bilo mi je zanimljivo što me najprije pitala da li na nekom mjestu autorice kažu kako se „čitanje djeci ne može svesti na nekoliko minuta prije dječjeg odlaska na spavanje“, što u iskustvu odgojiteljice i danas jako puno roditelja smatra “čitanjem djeci”, jer se jako teško pomiču iz klišeja da je knjiga vrsta sedativa. Potvrdila sam kolegici odgojiteljici da knjiga odlučno i na mnogo mjesta tvrdi kako se čitanje optimalno odvija kad su njegovi sudionici posve budni i kad imaju dosta slobodnog vremena pred sobom, dakle se čitanje u Velikoj važnosti malih priča tretira kao vrsta užitka i slobodne igre, a ne kao tabletica za spavanje.

Razgovor s odgojiteljicom u vrtiću, međutim, potaknuo me i na razmišljanje zašto glavna karika u odnosu djeteta i knjige, roditelj, još uvijek oklijeva uložiti vrijeme u interakcijski potencijal čitanja djetetu i čitanja s djetetom? Je li to zato što je čitanje još sredinom prošlog stoljeća bilo na samom rubu dnevnih rituala i odvijalo se prvenstveno u dobrostojećim obiteljima, ako za njega ostane vremena? Ili zato što suvremeni roditelji vjeruju da je „mjesto knjige“ knjižnica, a ne vlastita soba (kako je meni u djetinjstvu često govorio tata: „Pa što će ti ta knjiga doma, imaš je u knjižnici“)? Ili zato što su mnoge generacije roditelja zamrzile knjigu zbog prisilnosti susreta s njom unutar opresivnosti školskog konteksta? Koji god bio razlog, Velika važnost malih priča okreće kormilo u suprotnom smjeru. Uspostavlja osobitu kulturu suradništva oko knjige, odgoja odraslih te vraćanja na dobrobiti transdobnog i transžanrovskog čitanja.

Od kritičkih primjedbi, previše je konvencionalna jedino naslovnica (dijete se ljulja na grani knjige koja raste iz književnih korica), s tisuću sličnih koje možemo naći na Pinterestu. Ali zato je unutarnji prijelom knjige rađen rafinirano, raznovrsno i autonomnim dizajnerskim stilom. Iako Naklada Ljevak ima čitavu ediciju knjiga koje tematiziraju pedagogiju čitanja, Velika važnost malih priča donosi veliki pedagogijski, stilski i imaginacijski iskorak. Možda zato što obje autorice sa svojom publikom žele podijeliti plemenito iskustvo bibliofilije, a ne samo stručne naputke o važnosti čitanja. Jer nije dosta biti stručnjak. Treba se biti i sanjar i vizionar knjigoljublja, a ove to autorice doslovce dvostruko jesu.

Anda Bukvić Pažin Marija Ott Franolić

Velika važnost malih priča : Zašto i kako čitati djeci

  • Naklada Ljevak 01/2024.
  • 224 str., meki uvez
  • ISBN 9789533557588

'Velika važnost malih priča' je popularnoznanstvena knjiga koja govori o čitanju djeci i s djecom. Objašnjava kako u današnje digitalno doba djecu motivirati i naučiti ih da uživaju u čitanju te kako im pomoći da obogate svoj vokabular i povećaju koncentraciju, ne samo za čitanje nego i za pamćenje i učenje.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –