Anton Pavlovič Čehov: Život nezamislivo divan
Ove godine objavljena je u biblioteci „Bodoni“ u Zagrebu, a u prijevodu rusistice i teatrologinje Sandre Nikoletić, velika i lijepo opremljena knjiga bogatog izbora iz priča Antona Pavloviča Čehova, koja ujedno sadrži i četiri najpoznatije Čehovljeve drame – „Galeb“, „Ujak Vanja“, „Tri sestre“ i „Višnjik“. Tu je i autorova autobiografija – kratka, ali jako dobra, u kojoj je Čehov egzaktan i dakako – poznavajući njegov stil – i ozbiljan i namrgođen, i ironičan prema iskrivljenim i površnim, ali i pretencioznim i filozofično dokonim shvaćanjima književnoga posla, o kojemu ovdje sam nije imao kazati mnogo, izuzev da ga je njegov liječnički poziv podučio koječemu što mu je koristilo u pisanju, da je 1888. godine dobio Puškinovu nagradu, a 1890. putovao na otok Sahalin, gdje se je nalazila prognanička kolonija odnosno zatvor, o čemu je kasnije napisao knjigu.
Naveo je Čehov ovdje i u kojim je sve bolnicama radio, kao i za koji je kotar bio zadužen u godinama epidemije kolere (1892. i 1893.). Uz ove podatke, koje je pisac smatrao neizostavnim u svojoj kratkoj biografiji, a zapravo, kako i ne bi, naveo nam je također i kako je u dvadeset godina književnog rada napisao i objavio više od tristo tiskanih araka pripovijesti i kratkih priča. Uz to će naposljetku kazati: „Pisao sam i kazališne komade.“ I to će ujedno biti to. Jer, što bi se tu, uostalom, još imalo za reći?
Život nezamislivo divan
Sa fotografije nas promatra lijepo i umno lice autorovo, pogleda spremnog da prodre dublje no što mislimo da je za neznanca poput njega dopušteno, i osmijeha – da, recimo to slobodno – pomalo podrugljivog. No smiješak je to znalački, pun iskustva, proizašao iz dubokog, temeljitog poznavanja čovjeka, ne iz suhoparnog teoretiziranja. O tome najbolje svjedoče Čehovljeva djela, nezaboravne priče od kojih mnoge ostaju u sjećanju, makar samo u detaljima, drame koje su – malo je kazati antologijske, a kojih se čitaoci i gledaoci diljem svijeta – generacije i generacije njih, još uvijek nisu, a vjerojatno je, niti neće zasititi…
Zato i ovaj novi hrvatski prijevod, novo izdanje velikoga pisca, kojega naš jezik i kultura prate gotovo pa u stopu od njegovih početaka, o čemu čitaoce upoznaje ugledni doktor znanosti i akademik, teatrolog Boris Senker, dajući u svome pogovoru ovom izdanju temeljit pregled, uvid u tradiciju domaćih prevođenja i čitanja, vrlo brzo i uprizorenja i igranja Čehova na domaćim kazališnim scenama.
Tako saznajemo (a o tome u svome pogovoru ovoj knjizi piše i prevoditeljica, Sandra Nikoletić, koja je ovim prijevodom učinila divljenja vrijedan posao), kako se kod nas prvi puta o Čehovu piše 1886. godine, u književnom časopisu „Balkan“, dok već 1888. godine pisac i prevoditelj, feljtonist i urednik August Harambašić počinje objavljivati svoje prijevode Čehovljevih kratkih proza, koje su u to doba bilježile tek nekoliko prvih prijevoda, i to na slovački i češki.
Jednako je bilo i sa prijevodima drama – hrvatski prijevod drame „Galeb“ pojavio se je već 1896., odnosno 1897. godine, u vrijeme kada je svega nekoliko susjednih kultura zamijetilo taj izvanredan dramski događaj…
Već 1905. godine Matica hrvatska tiska „Izabrane pripovijesti“ A.P. Čehova, a od brojnih knjižnih izdanja koja će uslijediti prevoditeljica i profesor ističu „Sabrana djela“ (Zora, 1960.), zbirke pripovijetki i drama, prijevodi koje potpisuje više od trideset vrsnih hrvatskih prevoditelja, dramaturga i pisaca, kao i dvanaest „lektirnih“ izdanja koja će izaći u periodu od 1969. do 1984. godine samo u nizu „Dobra knjiga“ Školske knjige…
Akademik Senker u svom pogovoru daje i kratak uvid u tradiciju odnosa hrvatskog glumišta i Čehovljevih drama, spominje zagrebačka gostovanja Moskovskog teatra, Krležine nadahnute, oduševljene dojmove s te nezaboravne zagrebačke izvedbe „Tri sestre“ („Bio je smeđesivi, pepeljastoplavi, mutni ruski suton…), gdje je jednu od sestara glumila Čehovljeva životna družica, Olga Leonardovna Knipper…
Prevoditeljica Nikoletić na kraju ističe i činjenicu da, iako su priče i drame ruskog klasika, „oca ruskog modernizma“, kako se Čehova naziva, već udomaćene u našem kulturnom kontekstu, da je pred hrvatskim prevoditeljima još jedan izazov – više od 4000 piščevih pisama, od kojih je na hrvatski preveden tek jedan malen, neznatan dio.
Govori slobodarski duh Čehovljev tako u svojim djelima o nužnosti skraćivanja radnog vremena i dostupnosti slobodnog vremena svim ljudima, kako bi se mogli posvetiti traganju za istinom – vjeri, Bogu, umjetnosti, znanosti.
Na posljetku, knjiga donosi i vrlo lijepo i upućeno ispisanu biografiju koju je o piscu rođenog 1860. godine na jugu Rusije u Taganrogu napisala je nezavisna književna znanstvenica, kritičarka i urednica Marija Ott Franolić. Ona će ocrtati zanimljiv okvir – Čehov je rođen godinu dana prije oslobođenja kmetova u Rusiji, u važnom desetljeću za rusku književnost, u kojem je Lav Tolstoj objavio „Rat i mir, Fjodor Mihajlovič Dostojevski „Zločin i kaznu“ i „Idiota“, a Ivan Sergejevič Turgenjev „Očeve i djecu“.
Ovdje se saznaju i druge pojedinosti o životu i radu slavnog pisca, koji je otvorio vrata modernizmu u zapušenoj i zagušljivoj – riječima i teškim snomoricama sućuti opterećenoj ruskoj realističkoj književnosti. Rasteretivši je pripovjednoga balasta, ogromnih romanesknih formi, nepotrebnih, suvišnih riječi, okrenuvši se, iz početka, pripovijesti, kratkoj priči, namijenjenoj često objavi u novinama – okretnoj kao perce i nipošto ne plitkoj, nerijetko i humornoj, Čehov se je okrenuo igri, kao temeljnom porivu spisateljske kreacije općenito, stavivši igru u podnožje svega što će nadahnućem, ali i rijetkom, iznimnom odgovornosti, stići do ruku književnog majstora.
Činjenica da je stvari pošteno postavio u njihovu temelju, otvorila mu je sasvim nove prostore – prostore za ironiju i autoironiju, komentare vlastitih spisateljskih postupaka, lepršavost i umnost koja frca poput iznenadnih varnica sa svih strana, stvarajući u tekstu neobičnu i nenadanu atmosferu, u kojoj se prepoznaje ono čime je na vidljive, ali i nevidljive načine premrežena ljudska stvarnost. Tim je postupkom uzeo sebi neophodnu slobodu, koja je govorila kako je za stvaraoca njegova dara sve moguće, jer ništa i nije unaprijed zadano.
Otud onda svi oni gejziri genijalnosti, koje susrećemo u Čehovljevim pričama, a napose u dramama, gdje se u slobodi i ludicdnosti, do tada ne na takve načine susretanoj u dramskoj literaturi, žonglira riječima odnosno mislima dramskih protagonista, koji iz sebe izbacuju rečenice poput:
„Moj tatica je bio seljak, idiot, ništa nije razumio, ničemu me nije učio, samo me pijan tukao, i to uvijek štapom. U biti, ja sam isti takav glupan i idiot. Nisam se školovao, rukopis mi je grozan, pišem tako da me je pred ljudima sram, kao svinja.“
No jednako tako, naići ćemo u Čehovljevim umjetničkim tekstovima i na prave teoreme, na neke od najdubljih pogleda i shvaćanja autorova iznesene riječima nekih od junaka, a koji se tiču mnogih važnih problema čovjekova bivanja, iz kojih je liberalan, daleko slobodoumniji od svojih velikih književnih i sunarodnjačkih konzervativnijih predaka i suvremenika, malo je kazati angažiran pisac, itekako vidio izlaz. Puno i mudro, a istovremeno nepretenciozno, govore njegovi provincijski idealisti, zagušeni nepomičnom i turobnom, zapuštenom i zaostalom stvarnosti – o društvenom položaju čovjeka, o uzrocima bolesti koje je autor vidio još ponajviše u izrabljivanju čovjeka teškim radom, o položaju i propadanju žena, o životima gdje „Milijarde ljudi žive gore od životinja, samo za komad kruha, u neprekidnom strahu. Sav užas njihovog položaja u tome je što nemaju vremena misliti o duši – hladnoća, životinjski strah, sav taj silni rad zapriječili su im sve puteve prema duhovnoj djelatnosti, upravo prema onome po čemu se čovjek razlikuje od životinje, i jedinom zbog čega vrijedi živjeti.“
Govori slobodarski duh Čehovljev tako u svojim djelima o nužnosti skraćivanja radnog vremena i dostupnosti slobodnog vremena svim ljudima, kako bi se mogli posvetiti traganju za istinom – vjeri, Bogu, umjetnosti, znanosti.
„…i istina bi vrlo brzo bila otkrivena, čovjek bi se oslobodio tog stalnog, mučnog straha od smrti, pa i smrti same….međutim, do istine je još daleko, a čovjek je i dalje najgrabežljivija i najnečistija životinja…“
Drame koje proživljavaju njegovi junaci jesu velike drame, ali drame unutarnjih, duševnih pejzaža, daleko više od konkretnih akcija, drame nepomičnosti i neodlučnosti, manjka hrabrosti i prepuštanja struji života, i tako dalje – čuvene su to Čehovljeve drame o kojima su mnogi pisali, koje su mnogi interpretirali, pa opet i ponovno znamo – ne i uvijek i sasvim kako treba.
Sve će takve i slične veličanstvene uvide Antoša Čehonte iznijeti istovremeno u dinamičnoj i živoj, slikovitoj kratkoći, koju će vidjeti kao „sestru talenta“, što je zasigurno u njegovom slučaju i bilo tako, no kako zamjećuje i Marija Ott Franolić, karakteri koje oblikuje njegovo pero nisu klasično humoreskni, crno bijeli karakteri, već začuđujuće za takvu formu (a jednako će biti i sa dramama) – neobično kompleksni, iznenađujuće protuslovni, lucidni, dinamični…
Na malome prostoru izvoditi će taj veliki ruski pripovjedni i još veći dramski talent zlatne piruete iz prikaza ljudske nutrine i njenih smiješno tužnih, pa i tjeskobnih – sve do razorno kompleksnih, patoloških, ili samoubilačkih amplituda, pokazujući što sve stanuje u ljudskim dušama tako brzo i lako, u nekoliko veselih poteza, kao što ptica proleti pored prozora uoči zalaska nekog dana.
Pokazat će se, i potvrditi, i ovim novim, aktualnim čitanjima, koja nam približava ova veoma lijepa knjiga, kako je Čehov, premda to nije često isticano, duboko misaon, filozofičan pisac, koji u svojim dramama i pripovijetkama, koja im god tema bila, uvijek iznova i iz raznih kutova i perspektiva promišlja o čovjekovu položaju u svijetu, o stvarnome životu i načinima – mogućnostima njegova poboljšanja, koja ga muče i brinu.
Osim što je liječio ljude, puno puta i bez novčane naknade, ne tražeći nagradu za pomoć bolesnima i siromašnima, osim što se zalagao za opismenjavanje i bolje uvjete života ruskog seljaka i radnika, čak i ruskih zatvorenika i prostitutki, osim što je činio kojekakve podvige na društvenoj razini – sadio voćke i pošumljavao prirodu raznih pokrajina po kojima se kretao, i tako dalje, Čehov je i u svome književnom radu, vidljivo je to i danas, bio veliki humanist – onaj koji ne idealizira, ali mu uspijeva razumjeti ljude, prikazivati ih u trajnosti dviju nepromjenjivih polutki, koje čine ponajveću sadržinu čovjekova iskustva – a to su taština i glupost, no bez toga da iza tih prikaza osjećamo piščevu zlobu – možda samo tjeskobu i žal jer je tomu uistinu tako.
Jedan od dojmova koji se konstantno nameće pri ponovnom susretu s pričama i dramama Čehova (spomenut ću neke od poznatijih priča, poput Slučaj iz sudske prakse, Smrt činovnika, U božićnoj noći, Marija Ivanovna, Razgovor čovjeka sa psom, Život je divan!, Anjuta, Vanjka, Kaštanka, Soba br. 6, Arijadna, Kuća s mezaninom, Slučaj iz prakse, Dama sa psićem…) jest taj da je to pisac koji je s jedne nevjerojatne udaljenosti promatrao, opisivao, pričao o ljudskim zgodama i nezgodama. No ta udaljenost ne znači ono što bi neki nazvali „promatranjem s visoka“ – riječ je o udaljenosti koja omogućava širok i dubok pogled uperen ka svakoj od pojedinačnih sudbina o kojoj se pripovijeda.
S udaljenosti na kojoj se nalazi pripovjedač svaka je od tih sudbina brza i kratka, a svi su detalji sitnih djelića pripovijesti koja se od tih sudbina otkida i u pričama iznosi koliko bitni, toliko i beznačajni. Sve su te priče lišene velikih drama – male su to i obične ljudske stvari, toliko male da ih to, sa one prvotne udaljenosti i širokokutne perspektive, koju pripovjedač ne gubi iz vida, najednom tako prisno približava nama – nama, tko god mi bili, u kojem god prostoru i vremenu živjeli.
Bit će da je posrijedi i ključno za tu neobičnu dojmljivost, učinak ovih djela, sama ličnost autora, koji je na ljudsku sudbinu gledao kao na nešto prolazno i nestalno, koji se je sa mnogo toga na tih, jedva čujan način podsmjehivao i koji nije bio sklon tome da ljude osuđuje za uobičajene slabosti i grijehe. Reklo bi se da Čehovljeva ironija i podrugljivost izviru iz mudrosti, ne iz zloće, jer je uviđao skrivenu narav života, čiji fatum poput sjene nepokolebljiv stoji u pozadini svake od priča ili drama.
Nemoguće je zato čitati ovog pisca danas, a da se u čitatelju ne rodi osjećanje zahvalnosti, za sve nijanse duha koje su se sretno spojile u piščevu rukopisu – kada je dramsko pismo u pitanju onda uistinu i revolucionarnom, jer otvara vrata posve novoj vrsti dramskog izraza, oslobođenoj onoga što nameće forma i sam pojam „drama“. Drame koje proživljavaju njegovi junaci jesu velike drame, ali drame unutarnjih, duševnih pejzaža, daleko više od konkretnih akcija, drame nepomičnosti i neodlučnosti, manjka hrabrosti i prepuštanja struji života, i tako dalje – čuvene su to Čehovljeve drame o kojima su mnogi pisali, koje su mnogi interpretirali, pa opet i ponovno znamo – ne i uvijek i sasvim kako treba.
Iz tog je razloga ova knjiga – kako bi se Čehova opet čitalo i pročitalo, vratilo se izvornome tekstu i vidjelo i uvidjelo što je, i koliko je mnogo toga dobroga i važnoga tu posrijedi, odnosno, kako bi se s njime ponovno, ili za tek nadolazeće čitatelje po prvi puta zbližilo, kako bi se uistinu uživalo u svoj dubini i nijansiranosti, u svoj originalnosti njegovih drama i priča, koje nisu, na žalost, samo prikaz poraznog stanja ruskih provincija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, kako u životima seljaka, puka, neobrazovanih i neosviještenih, tako i u životima nekadašnjih plemića ili obrazovanih i viših društvenih slojeva, činovnika, liječnika, pravnika, profesora, koji su u ovim tekstovima prikazani kao oni koji su spremni i znaju kako razmišljati, ali su nemoćni i neodlučni onda kada bi trebalo djelovati, naročito po pitanjima najdubljih, najvažnijih stvari – onima srca i intime, ljubavi, prilike za koju uvijek nekako ostaju trajno prokockane.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Život nezamislivo divan : Priče i drame
- Prijevod: Sandra Nikoletić
- Bodoni 08/2026.
- 656 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
- ISBN 9789538398698
- Cijena: 34.99 eur
- Kupi knjigu!
Ako ste Čehova već čitali – posegnite za njim ponovo i prepustite se književnom užitku koji će vam prirediti vrsni novi prijevod Sandre Nikoletić. Prava nas književnost uvijek iznova iznenađuje novim i dubljim uvidima u same sebe i svijet koji nas okružuje. Ako pak njegove priče i drame još niste čitali – nemojte propustiti tu priliku. Jer ljudi su danas, baš kao i u Čehovljevo vrijeme – pasivni, zbunjeni i često ni sami ne znaju što žele.