Ruski pisac i dramatičar Anton Pavlovič Čehov, jedan od začetnika suvremene kratke priče, u povijesti književnosti ostao je zapamćen jer je minimalističkim stilom obične situacije pretvarao u vrhunsku literaturu. Dočarao nam je nevjerojatno uvjerljive priče i likove, oslikavajući njihove unutarnje drame i psihološka previranja, ironizirajući ih s puno duha – od pojedinaca u “futroli”, ukalupljenih u svoje profesije, do onih vođenih maštarijama koji idealistično čeznu za promjenama, kao što tri sestre čeznu za Moskvom, u koju se nikada neće vratiti jer im je lakše zazivati nov život nego ga napokon živjeti.

Čehovljevom su se književnom talentu divili G. B. Shaw, Thomas Mann, Ivan Bunjin, Lav Nikolajevič Tolstoj, pa i Virginia Woolf, a najvažnije mu se drame – Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre i Višnjik – zastupljene i u ovome izdanju – i danas izvode diljem svijeta.

Ako ste Čehova već čitali – posegnite za njim ponovo i prepustite se književnom užitku koji će vam prirediti vrsni novi prijevod Sandre Nikoletić. Prava nas književnost uvijek iznova iznenađuje novim i dubljim uvidima u same sebe  i svijet koji nas okružuje.  Ako pak njegove priče i drame još niste čitali – nemojte propustiti tu priliku. Jer ljudi su danas, baš kao i u Čehovljevo vrijeme – pasivni, zbunjeni i često ni sami ne znaju što žele.

Pričama otvorena kraja, napučenima pojedincima nad čijim se sudbinama i postupcima možemo zamisliti, atmosferom i slutnjama koje ih prate, nečim neizrecivim za čime sva umjetnost traga, Čehov je stvorio djela koja se doimaju stvarnijima od života samoga, postavljajući pitanja kojima u nama pomiče nešto za što nismo ni znali da postoji. Čitajući Čehova, znamo – ovo je pravi klasik, savršeno je aktualan danas, a bit će i u budućnosti.

Ja, A. P. Čehov, rođen sam 17. siječnja 1860. u Taganrogu. Prvo sam pohađao grčku školu pri crkvi cara Konstantina, zatim Taganrošku gimnaziju. Godine 1879. upisao sam Medicinski fakultet Moskovskog sveučilišta. Tada sam, općenito, o fakultetima imao slabu predodžbu i izabrao medicinski – ne sjećam se iz kojih razloga, ali zbog tog izbora poslije nisam poža-lio. Već na prvoj godini studija počeo sam objavljivati radove u tjednim časopisima i novinama i to bavljenje književnošću već je početkom osamdesetih godina dobilo stalan, profesionalan karakter.

Godine 1888. dobio sam Puškinovu nagradu. Godine 1890. putovao sam na otok Sahalin kako bih poslije napisao knjigu o našoj prognaničkoj koloniji i katorgi. Ne računajući sudske izvještaje, recenzije, feljtone, bilješke – sve što sam iz dana u dan pisao za novine i što bi sada bilo teško pronaći i prikupiti – u dvadeset godina književnog rada napisao sam i objavio više od tristo tiskanih araka pripovijesti i kratkih priča. Pisao sam i kazališne komade. Ne sumnjam da je bavljenje medicinom ozbiljno utjecalo na moj književni rad; ono je znatno proširilo područje mojih opažanja, obogatilo me znanjima čiju pravu vrijednost za mene kao pisca može shvatiti samo onaj tko je i sam liječnik; ono me također usmjeravalo, pa sam vjerojatno zahvaljujući bliskosti s medicinom uspio izbjeći mnoge pogreške.

Poznavanje prirodnih znanosti i znanstvene metode uvijek me je držalo na oprezu i trudio sam se, gdje je to bilo moguće, ravnati se prema znanstvenim podacima, a gdje nije bilo moguće – radije uopće ne pisati. Uzgred ću napomenuti da uvjeti književnog stvaranja ne dopuštaju uvijek da umjetnički prikaz bude u skladu sa znanstvenim podacima; na pozornici se ne može prikazati smrt od otrova onako kako se ona doista događa. Ali čak i u takvom prikazu mora se osjećati usklađenost sa znanstvenim podacima, to jest čitatelju ili gledatelju treba biti jasno da je riječ samo o uvjetnom prikazu i da ima posla s upućenim piscem. Ne spadam u one beletriste koji se prema znanosti odnose negativno; a onima koji do svega dolaze samo vlastitim umom – ne bih htio pripadati.

Što se liječničke prakse tiče, još kao student radio sam u Voskresenskoj zemskoj bolnici (blizu Novog Jeruzalema) kod poznatog zemskog liječnika P. A. Arhangeljskog, a zatim kratko bio liječnik u Zvenigorodskoj bolnici. U godinama epidemije kolere (1892. i 1893.) bio sam zadužen za Melihovski okrug Serpuhovskog kotara.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.