Mnogo je Natalija Ginzburg koje treba otkriti: strogu urednicu, prevoditeljicu malih književnih dragulja, ironičnu i pronicljivu novinsku komentatoricu društvenih kretanja, naoko drsku dramaturginju: toliko života u samo jednom životu. No, s koje god je strane odlučimo upoznati, ne možemo preskočiti Obiteljski rječnik. Jedan od razloga što se afirmirala upravo tom knjigom, što je zbog nje zasjala, činjenica je da je njome mnogobrojnim čitateljima otkrila kako pisac može govoriti o sebi pretvarajući privatno u političko, bez angažiranja, gotovo isključivo poetski esencijalno.

Natalia Ginzburg spada među velike europske autorice – od Simone de Beauvoir do Annie Ernaux – koje su obilježile žanr autobiografije. I ona je, poput njih, stvorila ja toliko duboko i vrtoglavo da se pretvara u mi, i ona je osobnu priču pretvorila u anatomiju jednog doba i jedne zemlje. Na stranicama Obiteljskog rječnika privatni se život sastoji od fašizma, rasnih progona, ali i potrebe da se nakon rata krene iznova. Ali tu je i univerzalna tema koja se tiče svih nas u svim epohama: način na koji se mijenja naša privrženost, kako određena prijateljstva, određene sklonosti postupno zamjenjuju obitelj iz koje potječemo i postaju naša nova obitelj. Za rječnikom obitelji Levi u ovom veličanstvenom romanu slijede i drugi: rječnik Giulija Einaudija i Cesarea Pavesea, koji tu izlaze iz svoje dimenzije legendarnih, gotovo svetih intelektualaca i postaju ljudski likovi, istodobno krhki i snažni. — Nadia Terranova 

Natalia Ginzburg (Palermo 1916. – Rim 1991.), podrijetlom iz ugledne intelektualne židovske obitelji Levi, jedna je od najvažnijih talijanskih književnica, prevoditeljica i intelektualki dvadesetog stoljeća. Godine 1938. udala se za Leonea Ginzburga, urednika, novinara i književnika, s kojim je zbog snažnih antifašističkih ideja prognana u regiju Abruzzo gdje je prisiljena boraviti od 1940. do 1943. Supruga su joj početkom 1944. u rimskoj kaznionici Regina Coeli mučili i ubili njemački nacisti. Kao spisateljica debitirala je 1942. pripovijetkom "La strada che va in città" objavljenom pod pseudonimom Alessandra Tornimparte, a u plodnoj spisateljskoj karijeri objavljivala je pripovijetke, romane, kazališna djela, eseje i književne kritike među kojima se ističu: "È stato così" (1947.), "Tutti i nostri ieri" (1952.), "Le voci della sera" (1961.), "Le piccole virtù" (1962.), "Ti ho sposato per allegria" (1966.), "Caro Michele" (1973.), "La città e la casa" (1984.) i dr. Autobiografski roman "Obiteljski rječnik" donio joj je jednu od najprestižnijih talijanskih književnih nagrada, Premio Strega. Djelovala je i kao političarka te je djelovala kao zastupnica ljevice u talijanskom parlamentu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.