Kada trinaestogodišnju djevojčicu Ditke i njezinu obitelj u jednu travanjsku zoru 1944. istjeraju iz njihove seoske kuće u Mađarskoj da bi ih odveli u geto, a potom u Auschwitz, Europu je već zahvatio plamen rata. Otada očima djevojčice koja u jednom trenu pomišlja kako se samo želi vratiti u mamin trbuh i nikada se više ne roditi pratimo prisilnu deportaciju u logor, strah, gubitak obitelji, gladovanje, nasilje, nezamislivu bol i očaj, ali i pokušaj da se održi bilo kakva nada u najgorem mogućem mraku.

U emotivno razarajućem romanu "Izgubljeni kruh" Edith Bruck jednostavnim i preciznim jezikom piše o svom najpotresnijem iskustvu, ali i onome što je došlo nakon njega: o osjećaju otuđenosti od onih koji nisu proživjeli logore, o traženju vlastite vrijednosti i identiteta nakon takve prevelike tuge, o borbi da njezin život ne bude definiran tom tragedijom.

Edith Bruck do zadnje stranice bez zadrške iznosi ne samo priču vlastitog života već i podsjetnik na poraz ljudskosti tijekom Holokausta koji nikada ne bismo smjeli zaboraviti. Izgubljeni kruh knjiga je koja nas podsjeća i opominje zašto je važno neprestano pripovijedati o mraku dvadesetog stoljeća.

Edith Bruck rođena je 1931. u Mađarskoj, u siromašnoj i brojnoj židovskoj obitelji. Kao djevojčicu je 1944. njezino prvo putovanje u životu vodi u geto u glavnome gradu, a odande u Auschwitz, Dachau, Bergen-Belsen. Nakon što je preživjela deportaciju, nakon godina lutanja konačno dolazi u Italiju i talijanski postaje njezin jezik.

Prva joj knjiga izlazi 1959., autobiografija "Chi ti ama cosi" (Tko te tako voli) o djetinjstvu na obalama Tise i o logorima u Njemačkoj. Zbirku priča "Andremo in citta" (Otići ćemo u grad) objavila je 1962., a njezin suprug Nelo Risi po njoj je snimio istoimeni film. Pisala je i poeziju i romane: "Le sacre nozze" (Sveti brak, 1969.), "Lettera alla madre" (Pismo majci, 1988.), "Nuda proprieta" (Stanarsko pravo, 1993.), "Quanta stella c'e nel cielo" (Koliko zvijezda na nebu), 2009., prema kojem je Roberto Faenza snimio film Anita B., "La donna dal cappotto verde" (Žena u zelenom kaputu, 2012.), "La rondine sul termosifone" (Lastavica na radijatoru, 2017.), "Ti lascio dormire" (Samo ti spavaj, 2019.).

U svojim je djelima svjedočila o najcrnjem dijelu povijesti 20. stoljeća. U svojoj je dugoj karijeri primila brojne književne nagrade i djela su joj prevedena na mnogo jezika. Prevela je djela Attile Jozsefa i Miklosa Radnotija. Potpisuje scenarij i režiju triju filmova, a bavila se i kazalištem, televizijom i novinarstvom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.