Alessandro Piperno : Duh obitelji

Alessandro Piperno: Duh obitelji

Pišući prije desetak godina za naš portal o romanu „Progon“, u tom trenutku jedinom na naš jezik prevedenom romanu nagrađivanog talijanskog prozaika, kritičara, urednika i univerzitetskog profesora francuske književnosti Alessandra Piperna, književna kritičarka Vanja Kulaš predvidjela je da će čitaoci predmetnog teksta naposljetku poželjeti još Piperna. Kada bismo potonju konstataciju primijenili na autorov najnoviji roman (izvorno objavljen 2024.), teško da bi nam itko mogao predbaciti kako je rečena parafraza, smještena u dani kontekst, pogrešna. Jer „Duh obitelji“ (prevela Ita Kovač), roman koji možemo čitati i kao nadgradnju na dosadašnji Pipernov opus, ali i posve neovisno o svemu što je Piperno dosad napisao, plijeni pozornošću na više razina, među kojima ne manjka polemički raspoloženih, moguće kontroverznih aspekata.

Jasno, uz napomenu da je stilski čimbenik djela, koji se ovdje ponajviše očituje u pripovjednoj lakoći kojoj ne manjka ni dramatičnosti, emotivnosti ili cinizmom obilježene gorčine, kao ni crnohumornih elemenata gdjekad iskorištenih u svrhu podjednako sinkronog i anakronog vrednovanja talijanskog društva, ono što prije ostalog ovo ostvarenje čini vrijednim čitanja. Oprezniji kritičari od mene vjerojatno bi stavljanje u istu rečenicu ovoga ostvarenja i romana „Knjiga krvi“ autora/ice Kim de l'Horizon (također u nas nedavno objavljenog u prijevodu Nataše Medved) u kakvoj metakritičkoj prosudbi ocijenili kao puko šarlatanstvo, no uz izuzetnu stilsku vrijednost obaju romana (dakako znatno različitih poetičkih karakteristika, pri čemu je Piperno, uvjetno rečeno, tradicionalni stilist, dok su de l'Horizon bliži žanrovskoj hibridnosti, a što u 2026. teško da je išta manje tradicionalno od ijedne druge poetičke tradicije), ne bih se zakleo kako na tematsko-motivskom te osobito idejnom planu ne postoje dodirne točke.

Duh obitelji Piperno Alessandro

Obitelj kao polazišni termin, a zatim iz polazišnog termina proizvedena/poništena značenja/pitanja kao što su odnos roditelja i djeteta ili identitet, svakako je ono semantički zajedničko dvjema internacionalnim uspješnicama. Paralelu, pogađate, ne povlačim tek da bih čitaoce Modernih vremena upoznao sa svojim opskurnim komparatističkim mogućnostima, već i stoga što, govoreći o tim dvjema knjigama, govorimo o dvjema načelno progresivističkim pozicijama koje, međutim, ne štede pojavu isključivosti (katkad i puke zloupotrebe) na progresivnom polu. I dok su de l'Horizon u svojoj kritici usredotočeni na gdjekad eksplicitnu negaciju institucionalnih oblika borbe za rodnu/spolnu ravnopravnost (pripovjedač_ica/protagonist_ica takvu borbu u nekim svojim aspektima ocjenjuje kao „komercijalni cirkus“), Piperno (također se ne libeći diskursa obilježenog autobiografičnošću) rekonstruira/ilustrira zlouporabu rečene borbe iz rodno-spolne i klasne pozicije izazovne za tu vrstu kritike – one, da pojednostavimo, bijelog muškarca na poziciji moći (k tome još sredovječnog: nedovoljno mladog da bi mu libido bio oprošten, nedovoljno starog da bi mu libido bio mrtav).

Iz navedenoga slijede tri mogućnosti. Prva je ta da o talijanskom sudu javnosti (recentnom koliko su recentne društvene mreže), s izuzetkom nikada lošijega calcia (i nikada lošijeg Paninijeva albuma za svjetsko nogometno prvenstvo), znam poražavajuće malo. Druga se mogućnost tiče polemički liberalnijeg lijevog pola talijanskog društva, a treća mogućnost podrazumijeva kvalitativno takvu autorsku reprezentativnost uslijed koje se Pipernova pozicija uvažava čak i ukoliko joj se ne daje za pravo. Pretpostavljam da istina, kako to već biva, u sebi sadrži elemente svih naglašenih aspekata, a kako bi u nas rečeni roman prošao da ga kojim slučajem, umjesto Alessandra Piperna, potpisuje Pero Perić – e, to već nisam 100 % siguran.

Protagonist romana i pripovjedač isti je kao i u prethodnom Pipernovu romanu („Čija je krivnja?“, 2021.), s tom razlikom što sada nije dječak kojega odgaja rođak, već sredovječni intelektualac bez djece kojeg će spletom okolnosti zapasti roditeljska uloga – sada je, dakle, profesor Sacerdoti taj koji će odgajati dječaka po imenu Noah, rođaka iz Londona/Milana nad kojim nakon pogibije dječakovih roditelja preuzima skrb. Ali prije no što u njegov život uđe osmogodišnjak s kojim će postupno razviti neočekivano emotivan odnos (obilježen kompleksnim senzibilitetom koji nas može podsjetiti i na Nicka Hornbyja i na, bože me sačuvaj, Thomasa Manna), profesor Sacerdoti, koji je dotad važio i kao izuzetno uspješan književnik, suočen je s djelomično lažnim optužbama radne kolegice Terese Ghinassi te biva suspendiran. Njegova dotad uspješna akademska i književna karijera doživljava posrnuće, uslijed čega slijedi poziv ravnateljice jedne milanske ustanove za nezbrinutu djecu, a potom i dramatičan zaokret u Sacerdotijevu životu, naspram čega će mu se raniji rečeni problemi činiti posve nebitnima. Dakako, da bi bitno bilo nebitno, mada ne uvijek, potrebno je zadovoljiti klasne pretpostavke koje zadovoljava rijetko koji „izopćenik“.

Ono što je Sacerdoti naslijedio i/ili stekao do „afere Flaubert“ (jer je citirao mizogine/seksističke izjave ponajvećeg francuskog pisca druge polovine 19. stoljeća, a potom se odbio javno ispričati) omogućilo mu je egzistencijalno neopterećeno povlačenje u drugi plan, a potreba za novim angažmanima proizaći će iz novonastalih okolnosti i potrebe da, koliko je moguće, dječaku prema kojem će razviti očinske osjećaje osigura kvalitetno odrastanje u rimskoj prijestolnici. Novi zaokret uslijedit će tokom ostavinske rasprave, nakon smrti Noina bogatog londonskog djeda, uslijed koje će se na prvu blagotvorne reperkusije po Sacerdotija pokazati emocionalno kobnim.

Sam kraj knjige, međutim, nudi rasplet koji bismo mogli registrirati i kao happy end, ne onaj holivudske prirode na kakav smo u recentnoj prijevodnoj praksi mogli nabasati čitajući, primjerice, roman „Ove tihe šume“ američke spisateljice Kimi Cunningham Grant, koliko onaj djelomično sretni kraj kakav nalazimo u briljantnom romanesknom ostvarenju „Ostani uz mene“, nigerijske spisateljice Ayọ̀bámi Adébáyọ̀ (oba sam naslova spomenuo em zato što, kao i Pipernova knjiga, sadrže elemente bildungsromana, em stoga što su hrvatski prijevodi obaju naslova – jednog jedva prosječnog i jednog briljantnog – izišli u izdanju istoga nakladnika). Rečeni rasplet podrazumijeva gubitak koji, međutim, nije potpun i koji u čitaocima, nakon proživljenog emocionalno-čitalačkog rolerkostera, ostavlja gotovo terapeutski učinkovit prostor nade.

Knjiga krvi de l’Horizon Kim

Otprilike četiri godine Noina odrastanja Sacerdotijeve dotadašnje prioritete, naime, obezvređuju više od akademsko-medijske ofanzive intelektualke i influencerice koja biranim ratovima (a njih vodi svim raspoloživim sredstvima ne mareći za ženevske konvencije) u prvom redu skrbi za vlastitu poziciju u društvu (koja je, sram me bilo, povlaštena da ne može biti povlaštenija). To, međutim, ne umanjuje problem rodnih atavizama kojih se, intelektualno se profilirajući, Sacerdoti nije u potpunosti otarasio, pa nam je kao čitaocima servirana dvostruka perspektiva koju će, bojim se, malo tko prihvatiti upravo kao detekciju dviju (ne)namjernih isključivosti – onih koje pak isključuju mogućnost da bojno polje (namijenjeno bitkama do istrebljenja) gdjekad posluži kao prostor konstruktivne polemike, pa tako i mogućnosti počinjenja pogreške koja će potom kao takva biti i zaprimljena (ne, dakle, kao neoborivi dokaz nečije mržnje prema komu ili čemu).

Sacerdotijevo skrbništvo nad dječakom koji je preko noći postao siroče utoliko, a zbog mogućeg polemičkog predznaka prve trećine romana, u kasnijim interpretacijama knjige vjerojatno neće pridobiti zasluženu pažnju. Naime, razvoj njihova odnosa (zbog kojeg ćemo u jednom trenutku, htjeli to ili ne, čuti Cata Stevensa kako nam pjeva „Father And Son“), osim pripovjednom lakoćom i dojmljivom psihologizacijom učesnika odnosa (u kojem važnu ulogu igra i „majčinska“ uloga Sacerdotijeve djevojke, kasnije i supruge), obilježen je i elementima trilera koji će od rečenog rolerkostera na trenutke načiniti teško podnošljivu igru živaca, podsjećajući nas na abnormalnosti pravosudnih iskustava, gdje god da su ona locirana.

Ovdje je, naime, riječ o anglosaksonskom, dakle presedanskom pravu, ali i o viktorijanskom atavizmu koji je svakako doprinio Brexitu, antiklimaktičkom po europsku utopiju (2016. – 2020.). Dakako, riječ je i o beskrupuloznoj borbi za (ne)pripadajuće bogatstvo, uslijed čega se pojedinci ne libe poduzeti korake koji za posljedicu imaju uništenje nebranjenog drugog (jednako kao i drugog koji se ne brani). Rečena borba (ili eskiviranje borbe) k tome rezultira preispitivanjem Sacerdotijeve naoko altruistične pasivnosti na koju će mu, godinama poslije, pozornost skrenuti sam Noah – sada ženik koji, usprkos nasljedstvu, bira za okolinu (ne)očekivan put. Sacerdotijeva predaja u dvjema njemu najvažnijim bitkama tako se ne ispostavlja tek kao čin altruizma, već i kao rezultat perpetuirane nevoljkosti za trpljenje koje je takoreći prirodnom zakonitošću implementirano u proces pobjeđivanja. „Mizogini“ je profesor odustao od opovrgavanja vlastite „mizoginije“ ne stoga što je doista mizogin (makar po tom pitanju, a pri čemu je riječ o posljedici transgeneracijskog iskustva kojega je simbol njegov nekadašnji mentor, nije čist kao praskozorje u Gundulićevoj "Dubravki") – on je to učinio jer nije bio spreman za dugotrajnu borbu uslijed koje će protiv sebe imati kako medijski mainstream, tako i društvene mreže.

Iz istih ili sličnih razloga, a usprkos golemoj praznini koja će uslijediti (i koje je bio svjestan), Sacerdoti će odustati i od borbe za skrbništvo nad dječakom koji ga je potaknuo na zapanjujuću transformaciju iz mizopeda u brižnog oca. Pa ako je bjelodana uloga transgeneracijskog iskustva u onome što bismo mogli percipirati i kao internalizirani patrijarhat (a kojega se, svatko iz svoje perspektive, dotiču pripovjedači romana Alessandra Piperna i Kima de l'Horizona), bjelodana je i u relaciji između roditelja/skrbnika i djeteta, shodno čemu u obama slučajevima (kako unutar svakog romana zasebno, tako i promatrajući ih komparativno) svjedočimo učestalim, uglavnom retrospektivnim ekskursima. U Pipernovu slučaju oni podrazumijevaju autoreferencijalnu intenciju (s obzirom na spomenuti mu prethodni roman), dok se kod de l'Horizona očituju u označiteljskoj, za pretpostaviti je teško prevodivoj igri riječi koja u istu značenjsku ravan dovodi praživotnu ulogu mora koje, u paronimnoj sprezi s imenovanim ženskim precima, čitaocu približava neopagansku perspektivu wicce (napose ženskoga joj aspekta).

Pipernova ateistička perspektiva, pak, nije emancipirana od židovske tradicije kojoj pripada, što iz ontoloških gdjekad vodi u egzistencijalnu nedoumicu, koja u danoj perspektivi nije moguća bez sagledavanja antisemitskih tendencija kojih nisu pošteđena ni društva zapadnog civilizacijskog kruga. Dakako da tome doprinosi aktualna izraelska politika koja, međutim, može poslužiti i kao alibi za reaktivaciju antisemitskog resantimana čiji bi nosioci tako rado da ih medijski površno zainteresirano mnoštvo zamijeni za, primjerice, učesnike humanitarne flotile u Sredozemnom moru.

To da prosudba mnoštva ne odgovara uvriježenom shvaćanju naroda kao sinonima za mudrost možda nije novost, no svejedno nije zgorega tu i tamo se prisjetiti 1933., godine kada je njemački kancelar postao najveći zločinac u historiji čovječanstva – Adolf Hitler. Epizoda u kojoj su masakr nad preko hiljadu civila 2023. počinili pripadnici Hamasa, a uslijed koje dolazi do zbližavanja profesora Sacerdotija i protežea mu Noe (ovako spomenuto zvuči naivno), nije tu da bi na bilo koji način opravdala ili relativizirala sve što će potom uslijediti, već da bi podsjetila na rečenu pozadinu egzistencijalne nedoumice, poradi koje je i perspektiva u pravnoj bitki za skrbništvo nad dječakom – a u Engleskoj koja je ilustrirana kao tradicijski ne odveć blagonaklona prema Židovima – za društvenog izopćenika koji će spas naposljetku iznova naći u literaturi sve samo ne ohrabrujuća.

Ovdje dolazimo i do još jedne dileme od koje nitko ne bi smio biti pošteđen, a naročito ne svatko onaj tko se smatra (i tko je smatran) dijelom intelektualno potentnijeg sloja društva: do pitanja, naime, konformizma, iz kojega – primjere u svakodnevici nije teško pronaći – proizlazi oportunizam kojemu nerijetko podliježu i vodeći autoriteti iz svih oblasti ljudskog djelovanja. Katkad je dovoljno samo malo buke u priopćajnom kanalu pa da se alkemičari slova preruše u seoske dobošare. Srećom, autori kao što su Alessandro Piperno i Kim de l'Horizon – neovisno o recepcijskoj perspektivi takvog pristupa – pišu neopterećeni recentnim horizontom očekivanja, izuzev njegovim estetičkim, dugoročno dragocjenijim aspektom.

Piperno se pritom sve vrijeme svog javnog djelovanja upušta u bavljenje delikatnim nedoumicama, pa je tako još 2000. pozornost javnosti izazvao kontroverznim esejom o Marcelu Proustu („Proust antižidov“), a 2005. debitira kao romanopisac („S najgorim namjerama“), djelom koje izaziva polemike zbog oslikavanja rimske židovske buržoazije i talijanske zlatne mladeži. Ponešto od toga nalazimo i u romanu „Duh obitelji“, poglavito pri opisima stanovite internetske zvjezdice koja utječe na Nou, a čime Piperno riskira, ako ne prohibiciju, onda barem etiketu zaostalog muškarca koji, boga mu njegova, ništa ne razumije. Budući da doista, boga mu zaostaloga, treba razumjeti lip sync koji na Tik Toku ubere puste milijune pregleda. I budući da lip sync na Tik Toku nije više pitanje trenda nego arheologije, što digitalno prapovijesni potpisnik ovih redaka, koji se usudio istovremeno uživati u romanima Alessandra Piperna i Kima de l'Horizona, također nije u stanju razumjeti.

Ono što zato svi možemo, ako ne razumjeti, onda barem prepoznati, epizoda je susreta razrednih kolega povodom smrti kolegice im Veronice Gentileschi – njome Piperno otvara roman podsjećajući u prvom redu čitaoce južnoslavenskog govornog područja na remek-djelo Gorana Tribusona – „Povijest pornografije“, koje bi i samo, ako dosad nije, moglo biti podvrgnuto estetičkim razlozima neopterećenoj revalorizaciji. No otom-potom.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Alessandro Piperno

Duh obitelji

• Prijevod: Ita Kovač
• Naklada OceanMore 04/2026.
• 432 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322285
• Cijena: 29.00 eur
• Kupi knjigu!

Profesor rimskog sveučilišta Sacerdoti nakon citiranja Flauberta gubi profesuru, žrtva cancel kulture. U trenutku osobne krize odlazi u Milano upoznati osmogodišnjeg rođaka Noaha, kojemu su roditelji poginuli. Privremeno skrbništvo nad dječakom mijenja njegov život i otvara nove mogućnosti. 'Duh obitelji' Alessandra Piperna uzbudljiv je roman o obiteljskim odnosima, ljudskim slabostima i skrivenim vrlinama.