Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 25.08.2014.

Alessandro Piperno : Progon

Alessandro Piperno (1972), Rimljanin dendijevskog modnog izričaja s lulom u ruci kao omiljenim asesoarom, sveučilišni je profesor francuske književnosti specijaliziran za Prousta. Nakon nagrađivanog, ali i od konzervativaca osporavanog prvijenca, egzibicionističke obiteljske sage "S najgorim namjerama" (Con le peggiori intenzioni, 2005) uslijedit će "Progon" (Persecuzione, 2010), prvi dio diptiha naslovljenog "Prijateljska vatra sjećanja" (Il fuoco amico dei ricordi) te nastavak "Nerazdvojni" (Inseparabili, 2012) o dvojici u međuvremenu odraslih sinova središnjeg protagonista iz prethodnika. Upravo nam je "Progon" ovdje predmet zanimanja, kao do sada jedini na hrvatski preveden roman ovog darovitog i hvaljenog prozaika mlađe generacije. Iako ćete nakon guštanja u predmetnom tekstu vrlo vjerojatno htjeti još Piperna, kako stvari stoje, morat ćemo se snaći s talijanskim originalima ili nekim od stranih prijevoda.

Dok njegov romaneskni debi razlaže slom dugovječne židovske dinastije u katoličkom Rimu, "Progon" se fokusira na društveni sunovrat pojedinca. Ovdje anonimni pripovijedač, autoritativan u svojoj insajderskoj i sveznajućoj poziciji, a nalik onim "pouzdanim izvorima bliskim..." koji (bulevarskom) tisku (pr)odaju nečije prljave tajne ili barem odviše privatne informacije, čitatelja okolišno i krivudavo provodi kroz intimnu dramu rimskog dječeg onkologa Lea Pontecorva. Doduše, odmah u uvodnim recima saznajemo što se prominentnom liječniku stavlja na teret, točnije za što ga krvožderni mediji i prije aktivacije pravosudnog aparata optužuju, no tek ćemo probijanjem kroz gustu mrežu digresija, analepsa, psihologizacija i opisa familijarnih prilika uspjeti proniknuti u srž njegova problema. 

A on ne može biti neugodniji, jer rimski se uglednik našao usred pedofilskog skandala. O sumnjama na aferu s dvanestogodišnjom djevojčicom, i to bliskom svojoj obitelji, njezin navodni akter saznat će sa središnjeg dnevnika, okružen suprugom i sinovima u dizajnerski minimalističkom dnevnom boravku, za večerom koja će ostati netaknuta i ujedno posljednja obiteljska, kao simbol njihovog u djeliću sekunde uništenog povjerenja i zajedništva. Slijede retrospektivni ulomci o do tog trenutka skladnom braku, predanom odgoju djece kao i međusobnoj privrženosti dvojice karakterno različitih dječaka, i to sve u scenografiji otmjenog rimskog predgrađa. Piperno svome rodnom Rimu (a opisuje ga kao besramno estetičan, hedonističan i promiskuitetan grad koji se bez zadrške prepušta pridošlicama, inkomodirajući pri tome svoje stanovnike, koji se među turističkim i hodočasničkim hordama nerijetko osjećaju kao stranci) dodjeljuje rolu punopravnog protagonista baš kako je to učinio i Paolo Sorrentino u omamljujućim kadrovima "Velike ljepote" (La grande belezza, 2013).

No, vratimo se Leu Pontecorvu. Do kraha njegove besprijekorne građanske egzistencije dovode izmišljotine obijesne djevojčice iz nouveau riche miljea, inače djevojke njegova mlađeg sina. Pipernova pripovijest silovito će se zakoturati, bolje rečeno eksplodirati in medias res, Leovom do tada jedinom, ali zato ekstremnom i na koncu letalnom životnom krizom. Zapitat ćemo se kakva li je to njegova supruga Rachel, koja će, kako se isprva čini, bespogovorno povjerovati neprovjerenim optužbama jedne ne posve funkcionalne curice iz opskurne obitelji, koju jedva poznaje i koja joj je otpočetka nesimpatična, ali i senzacionalističkim napisima sumnjive vjerodostojnosti te bez imalo krzmanja okrenuti leđa dugogodišnjem partneru. S vremenom shvaćamo da će ta žena učiniti sve kako bi zaštitila djecu, ne samo od medijske falange, nego i od oca slabića, nepopravljivo nesposobnog uhvatiti se ukoštac s realnošću.

A on, sin jedinac prvilegirane židovske obitelji liječnika koja je imala sreću za 2. svjetskog rata izmaknuti progonu utočište pronašavši u Švicarskoj, pa nadalje lagodno živjeti bez ijednog pomućenja, na majčino zaprepaštenje, početkom akademske karijere ženi se kćeri priprostih Židova, svojom studenticom. Njemu koji je život proveo pod paskom dominantne majke, a koju će u iberprotektivnosti dostojno naslijediti trezvena i nepokolebljiva snaha, borbenost naprosto nije dijelom habitusa. Usto, nikad nije imao ni ovlašni uvid u "banalne" aspekte svog privatnog i profesionalnog života, jer je vođenje financija i administracije iz komocije i s punim povjerenjem prepuštao supruzi i podređenom mu osoblju na klinici i fakultetu.

Tim više je sada zabezeknut optužbama koje se nekontrolirano množe i metastaziraju dok se njegovi suradnici i kvazi prijatelji diskretno povlače, bilo zato što glasinama doista vjeruju, ili stoga što likuju nad njegovom kalvarijom. Posve nenaviknut na problematične situacije, nesretnik se groteskno koprca u svojoj muci i iz epizode u epizodu reagira krajnje neprimjereno - nepravodobno, nepromišljeno, nezrelo. Na koncu se posve demoraliziran i rastrojen kukavički povlači – metaforički u sebe, a doslovno u podrum svoje vile gdje će provesti posljednje mjesece života posramljen i izjedan paranojom, zaboravljen i poništen u svim svojim ulogama i funkcijama.


"Progon" je ironično pismo o (samo)uništenju jednog poštovanog člana zajednice, a koje će primarno proizaći iz apsurdnih optužbi dviju posve mariginalnih i devijantnih pojava (već spomenute klinke i Pontecorvova nestabilnog asistenta) kojima je on prostodušno i bez razmišljanja, da ni sam ne zna zašto, želio eto pomoći. Čitatelj će bez sumnje biti zgrožen nasiljem kojemu je glavni lik po svemu sudeći sasvim bezrazložno izložen, no hoće li suosjećati, upitno je. Leo je pristao muškarac srednjih godina, istančana stila i finih manira, vrhunskog obrazovanja, stabilnog socijalnog statusa, zavidne karijere, s čvrstom pozicijom na fakultetu i privatnoj klinici, omiljen među svojim studenti(ca!)ma baš kao i malim pacijentima i njihovim roditeljima. Iako se uspjeha nije domogao nezasluženo, nije se za njega trebao posebno ni truditi. Šarmantan, ali u svojoj superiornosti ne pretjerano pristupačan ni topao, on kao da na dobročinstvima (s kojima se, mora mu se priznati, ne razmeće) inzistira iz puke konvencije, kako bi po brzom postupku odstranio i natruhe neravnoteže iz svog frivolnog mikrokozmosa, odradio društveno očekivane gnjavaže pa se mirno mogao nastaviti valjuškati u harmoničnoj svakodnevici. 

Pipernov čovjek "nesposoban za rat, kojega nisu odgojili za gnjev", posve je paraliziran klevetama kojima je najednom i niotkuda obasut. I sami ćemo biti osupnuti spontanošću i lakoćom prijelaza laži u općeprihvaćenu činjenicu kao i razorne snage galopirajućeg širenja takvog zlonamjernog konstukta, što tematski vuče na filmsku dramu "Lov" (Jagten, 2012) Thomasa Vinterberga. Ipak, ono što je našeg pripadnika visokih krugova povuklo ravno do dna, nije toliko sramna inkriminacija, koliko njegova autodestruktivna infantilnost. Posve je jasno kako problem Pipernova antijunaka nije izvanjske prirode: neugodan incident tek je otponac za urušavanje njegove prividno stabilne osobnosti. Veleuvažena osoba Lea Pontecorva koji se oduvijek skanjivao pred birokracijom, tragikomično će se naposljetku svesti na jednodimenzionalan  policijski dosje. Time se okončava ova crnohumorna storija o žrtvi nepravde, ali ponajviše vlastite nesnalažljivosti van davno i jednom zauvijek usvojenih ready made koncepata ponašanja.

U svom toksičnom romanu Alessandro Piperno, zabavljen fatalnim udarcima, unutarnjim lomovima i životnim paradoksima središnjeg protagonista, okrutno se poigrava njegovom psihom, trančirajući posredno talijansku buržoaziju osamdesetih godina. On naime nemilosrdno analizira problem pasiviziranog i indolentnog građanskog sloja koji u konfrontaciji ili točnije pred predatorskom najezdom skorojevića nema nikakve šanse. U intervjuima je Piperno šarmantan i drzak dok iskreno progovara o vlastitim neurozama, staroj obitelji s pedigreom, konfliktu svog židovsko-kršćanskog podrijetla, a pomalo provokativan autobiografizam nalazimo fino umrvljen u cizelirane rečenice njegovih bravuroznih romana. 


Alessandro Piperno: "Progon"
Prevela Ita Kovač

Naklada OceanMore, 2014. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –