Nada Gašić : Kutijica od školjki

Nada Gašić: Kutijica od školjki

Nije nepoznato da je Biblioteka Avantura, koja je svoj život započela 2008. romanom „Komo“ Srđana Valjarevića (neki će reći rodonačelničkim naslovom ovdašnje rezidencijalne, štiftungsliterature), do danas ponudila niz reprezentativnih naslova suvremene regionalne književne prakse, te kao takva jamačno spada u red najvažnijih poslijeratnih literarnih biblioteka na tlu nekadašnje Jugoslavije. U taj se po imenima autora i djela dojmljiv niz još 2020. upisala spisateljica Nada Gašić, koja je pažnju javnosti zaokupila Slavićem nagrađenim romanesknim debijem („Mirna ulica, drvored“, 2007.) kasnije reizdanim u Avanturi. To što se nekome uspješnost „kasnog debija“ možda činila neobičnom, više govori o predrasudama koje gajimo prema pojedinim rodno-dobnim kategorijama, osim toga i o nepoznavanju autoričina životopisa.

Naime, Gašićin doprinos literaturi/jeziku bio bi značajan i bez kasnije, da tako kažem, izravne literarne proizvodnje (izdvojimo samo prijevod romana „Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu“ češkog majstora humoreske Jaroslava Hašeka). Stoga bismo decenije koje su prethodile rečenoj literarnoj eksploziji – bez koje recentnu postjugoslavensku praksu nije lako zamisliti – mogli ocijeniti i kao dugotrajnu, k tome i sveobuhvatnu pripremu za autorstvo. Toliko dugotrajnu i toliko sveobuhvatnu da se gubljenje oštrih granica između autorice i protagonistice novog romana Nade Gašić čini kao očekivan ishod, manje stoga što ga možemo promatrati kroz lupu zadovoljenja (post)moderne romaneskne tradicije.

Tu bih stoga povukao paralelu s romanesknom praksom Marine Šur Puhlovski, ali i – naoko nelogično – s literaturom Gorana Tribusona. Mnogi će jamačno pomisliti stoga što u prvom slučaju govorimo o bespoštednom crpljenju redundantnih rudnika autobiografičnosti, a u drugom o žanrovskoj poveznici na temelju ranijeg stvaralačkog iskustva. U potonjem bih slučaju, međutim, dodao i generacijsko pitanje perspektive koje će jedno vrijeme – nadam se da neću pogriješiti kažem li da ono zahvaća i početak šezdesetih – označiti kao doba optimizma: bilo da je riječ o Gašićinoj „Kutijici od školjki“ ili Tribusonovoj „Povijesti pornografije“.

Razlozi za optimizam pritom možda nisu istovjetni, pa se usporedba može činiti odveć tendencioznom. Bilo kako bilo, mada su Stanislavu Ivančiću, protagonistu Tribusonove "Povijesti..." za takvo što bile potrebne godine, a Gašićinoj protagonistici Tamali jedno ljeto provedeno u Trogiru, ishod bi bio isti – optimizam je zamijenjen rezignacijom, a potom i mnogo gorim, krvavijim činjenicama.

Kutijica od školjki Gašić Nada

Djevojčica „Tamala“ (pokazna zamjenica ta plus poimeničeni pridjev mala), Zagrepčanka je koja odlazi kod šjore Vice i sina joj Ive na ljetovanje u Trogir. S njom ide majčina prijateljica Višnja, udana djevojka koja će s Vicinim sinom završiti u dijelom razotkrivenoj vezi. Tamala i ukućani joj (majka, otac, starija sestra Neva) po njenom povratku primaju nekolicinu pisama i to je, što se fabule romana tiče, manje-više sve. Na osnovu bi se rečenog dalo zaključiti da sama fabula ne predstavlja ključni adut knjige, te rečeni spojler ni na koji način ne može ugroziti predstojeće čitalačko iskustvo, kao što prepričavanje sadržaja romana „Uliks“ Jamesa Joycea jamačno ne bi, da parafraziramo Stéphanea Mallarméa, ukinulo čitalački slučaj. Iako pripovjedan iz pozicije sveznajućeg pripovjedača – što je važno izdvojiti kao jedan od autoričinih strateški ključnih postupaka – nema nikakve sumnje da je pred čitaoce podastrta djevojčičina perspektiva.

Razlog je tome ontološko preplitanje autorice i Tamale, što eksplicitno biva potvrđeno u završnom, metatekstnom dijelu, svojevrsnom (auto)interpretacijskom tumaču do toga časa pročitanog. Ono je prethodno naznačeno u Tamalinoj „posveti“ romana autorici „za sedamdeset peti rođendan“, čime je otpočeo jedan ustvari reverzibilan proces – faktično transponirano u literaturu postaje fiktivno, no fiktivno, izloženo zaključnom metatekstnom ekskursu, postaje (iznova) posve činjenično.

Naravno da pritom ne govorimo o inovativnom postupku u literarnom stvaralaštvu, no ono što možemo reći jest da je vještina njegove provedbe uglavnom zavidna. Na zavist djelomično utječe i proizvodnja umjetnog jezika: onog jezika, naime, koji proizlazi iz govorene trogirske cakavice s početka šezdesetih, ali rekonstruirane do semantički odgovarajuće mjere na koju autorica naposljetku i upozorava (slično je činio Mladen Kerstner pišući scenarij za „Gruntovčane“). Takvu bismo strategiju mogli pojasniti kao pridavanje ne samo identitetske, već i ontološke uloge samom jeziku, čega je posljedica metaprostorno, ideološki dekontaminirano utočište u kojem je kadra egzistirati jedna benignim tričarijama izložena nevinost. Ideološka dekontaminacija u literaturi omogućena je, pored ostalog, poigravanjem odnosa faktičnog i fiktivnog, što je u završnom dijelu knjige eksplicitno potvrđeno na primjeru broda „Partizanka“ (kojim je Tamala 1961. plovila, dok Nada Gašić možda i ne). Pa je tako ipak pogrešno ustvrditi da je Tamala isključivo Nada Gašić; uostalom, razlikovnost ne dugujemo tek literarnom, već i mediju vremena u kojemu je, kao što znamo, egzistirati moguće uz uvjet kontinuirane mijene.

Drugim riječima, Tamala bi se, da Nada Gašić nije napisala "Kutijicu od školjki", jamačno zvala Nada Gašić koja bi se, međutim, i dalje dijelom razlikovala od, u tom slučaju, neostvarene autorice.

Identitetsko je poigravanje, dakako, pospješeno (auto)citatnošću koju prepoznajemo na temelju opusne kontekstualizacije, počevši od podnaslova romana („zdrobljen sedef, mljeven šećer“), koji je u romanu „Voda, paučina“ lajtmotiv autorskih bajki unesenih u djelo (što Sanja Tadić-Šokac u svojoj studiji "Roman o samome sebi" opisuje kao otvorenu dijegetsku samosvijest). Pa ako i možemo reći kako posrijedi nisu ranije nezabilježeni autorski (da ne kažem post-autorski) postupci (od djela u djelu, sjetimo li se „Mišolovke“, nije prezao ni William Shakespeare), ono što jest specifično tiče se permanentne svjesnosti i visokog intenziteta danih postupaka. Takva svijest o jeziku, zadržimo li se u domeni recentne domaće prozne prakse, usporediva je s onom Jasne Horvat (možda i Želimira Periša), pri čemu je korištenje QR kodova vjerojatno najmanje utjecalo na rečenu asocijativnu relaciju. Ključna je razlika sadržana u Gašićinoj neodvojivosti jezika od ideologije, iz čega proizlazi i konzervatorsko svojstvo jezika.

„Kutijica od školjki“ antifašistički je spomenik u zemlji srušenih antifašističkih spomenika, koji sasvim sigurno neće promijeniti regresivni tok društva koje uglavnom ne čita, ali će – zahvaljujući rijetkima koji prkose prilogu uglavnom – sačuvati sjećanje na neke, moglo bi se reći, čudne ljude. Toliko čudne da su završili na pravoj strani povijesti, k tome još i radeći usprkos u ratu zadobivenim ožiljcima. Potonja se opaska osobito odnosi na Tamalina oca čiji ožiljci njemu i njegovoj obitelji nisu jamčili lagodan život lišen rada, uslijed čega su porodična odricanja predstavljala neminovnost.

Jedno se takvo odricanje tiče i Tamalina (Gašićina) prvog honorara zarađenog zahvaljujući sinkronizaciji pseudodokumentarnog kratkog filma "Moj stan" redatelja Zvonimira Berkovića, a u kojem Tamalino ime, koliko sam shvatio, nije navedeno. Honorar je porodici poslužio za nabavku drva za grijanje, o čemu Nada Gašić, u završnom je dijelu romana zabilježeno, govori na ukrajinskoj promociji romana „Mirna ulica, drvored“ 2013. godine. Hoće li ovaj podatak dovesti do faktografskih korekcija vezanih uz rečeni film koji je 1963. nagrađen na festivalu u Cannesu, zasad je teško reći. No ovakva sprega faktičnog i fiktivnog, uslijed čega nismo načistu koji bi od dvaju svjetova bio primaran – literarni ili onaj kojega nam je potvrda osobna iskaznica – tjera nas da o pronađenoj kutijici od školjki razmišljamo kao o simbološkom skladištu koje, podložno brojnim interpretativnim pristupima, ne inzistira na vlastitoj i k tome preciznoj povijesti. 

Nekim će se čitaocima, siguran sam, učiniti da o rečenoj kutijici nema mnogo podataka, a što će im po svršetku čitalačke misije, jednako sam siguran, postati manje važno. Kao što je, čime bismo mogli zaključiti osvrt na ovo po svemu dojmljivo ostvarenje, kolorit uvodnih, zagrebačkih epizoda; radnja je možda uranila kojih dvadeset godina, no ljetni sfumato zagrebačkih ulica, kakav nalazimo u videospotu za pjesmu „Sonja“ ITD banda, nipošto ne predstavlja slučajnu asocijaciju. Slike Zagreba u djelima Nade Gašić, uz znatno naglašeniji faktor melankolije, usporedive su sa slikama koje Dario Harjaček nudi u trešnjevačkom romanu „Stotina godina“.

Vjerujem da posljednje dvije opaske sugeriraju onu možda i ključnu karakteristiku romana: emotivni plan koji zastupljene prostore i vrijeme uspješno približava i publici kojoj rečeni prostori i vrijeme ne predstavljaju neposredno iskustvo. Da bi stvar bila zanimljivija, takav je rezultat ostvaren bez vidljivog pokušaja njihove romantizacije, iz čega proizlazi pripovijedanje uglavnom dosljedno neopterećeno patetikom. Pitanje je mjere za autoricu estetički imperativ, baš kao što je etički imperativ romantizacije lišena rekonstrukcija prošlosti. Zadovoljenje obaju imperativa delikatan je zadatak čija realizacija – mnogi će reći ponovno – potvrđuje izuzetne, u nas nipošto česte stvaralačke domete.

Stoga sam siguran da, neovisno o prilikama u kojima se nalazimo, novi roman Nade Gašić predstavlja ziheraški odabir: užitak je u ponuđenom naslovu, naime, čitalački ziher.  

Nada Gašić

Kutijica od školjki

• Sandorf 12/2025.
• 375 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533515984
• Cijena: 25.00 eur
• Kupi knjigu!

'Kutijica od školjki' Nade Gašić rekonstruira iščezlo vrijeme, Zagreb i druge gradove, jezik ondašnjeg Trogira, recepte i odjeću, međuljudske odnose i vrijednosti svijeta okrenuta budućnosti, pripovijedajući priču o zabranjenim ljubavima i društvenim kontrastima između progresivnog i konzervativnog svijeta.