Almin Kaplan : Mali otac
Nova knjiga Almina Kaplana "Mali otac" (Fraktura, 2025.) ako i udara lako, pogađa teško. Nekoliko je razloga za to. Najprepoznatljiviji je po pričama iz ruralnog hercegovačkog krajolika koje su, estetski, negdje na pola puta između Miljenka Smoje i Iranca Majida Majidija. Dosad je svako autorovo izmještanje radnje iz ruralnih okvira u vanjski, urbaniji kontekst, bilo da je u pitanju "Mostarska zbirka" ili ovaj roman, bilo opipljivo do granice nelagode. Ponajprije jer su to sredine u kojima je više promatrač nego sudionik u pravom smislu riječi. Njegova prisutnost je privremena i samim time njegova osjetila su hipertrofirana u odnosu na ostale.
Upravo takva je i u ovom romanu: glavni lik je pisac na rezidencijalnom boravku u jednom istarskom gradiću, koji je zbog svoje pozicije nad Pazinskom jamom dramatičan poput kakva distopijskog stripa. Priče o mentalnoj distorziji koja prati privremenu izmještenost iz svakodnevice čitali smo već mnogo puta pa je izazov novog pogleda na isti horizont tim veći. Tu su primjeri poput Kingova "Isijavanja", Juričićeva romana "Pijani sveci zavijaju na mjesec" ili kultnog romana „1984“ kojeg je George Orwell napisao na farmi Barnhill kamo se sakrio od distrakcija Londona. Naravno, kod Kaplana je riječ o pazinskoj Hiži od besid, za koju me i samog vežu uspomene. Čitajući, autor me vraća na kote koje poznajem, čak se pojavljuju i likovi koje sam i sam imao priliku upoznati. Kao i kod drugih autora u sličnoj situaciji, i ovdje se ponavlja isto. Nova iskustva u nepoznatom okolišu ne pomažu onome zbog čega je došao.
Mali otac
Previše se toga dešava van kuće da bi se mogao skoncentrirati primarno na tipkovnicu. Sidro koje ga veže za vlastitu svakodnevicu koja ga čeka kod kuće je bolesni otac, kojeg nadzire njegova djevojka Ajna s kojom je neprestano u kontaktu. Tu se, možda, krije i pojašnjenje pridjeva „mali“: stoička, patrijarhalna figura pater familiasa svedena je na krhke ostatke koji se jedva drže za vlastite zglobove. Uloge su obrnute, i sada je sin taj koji preuzima ulogu staratelja. Ovo je u direktnoj opoziciji sa zapadnjačkom kulturom samoaktualizacije i individualizma gdje se mnogi mladi čim se osamostale i odsele u doslovnom smislu riječi distanciraju od svojih korijena.
S druge strane, u krajevima iz kojih dolazi ne samo Kaplan nego i mnogi drugi pisci, obitelji su snažan oslonac i ponekad funkcioniraju na principu kibuca, života u zajednici gdje svaki član nosi dio obaveza kako bi cjelina funkcionirala. Glavni junak se ne uklapa u taj tradicijski model jer nije ispunio funkciju koju muškarcu nameće patrijarhat: brak i obitelj, produženje vrste. Umjesto toga, konstruirao je vlastiti svijet koji funkcionira po drugim pravilima.
Kada se čovjek formira kao ličnost, može se desiti da promijeni sredinu, ali malo je vjerojatno da će promijeniti neke temeljne vrijednosti, stavove i uvjerenja koja služe više kao utočište nego zona komfora. Pisac mnogo vremena u rezidenciji provodi promatrajući druge ljude. Grad postaje veliki, šareni izlog u kojem se izgubio tražeći ono što je na tom mjestu došao da nađe. To mu pretjerano ni ne polazi za rukom jer mnogo više vremena posvećuje alkoholu u hotelu Lovačka kapa nego tipkovnici u stanu.
Zapravo je riječ o poprilično realističnoj slici kreativnog procesa u takvim rezidencijama: mjesto koje više puni kreativne baterije nego što na licu mjesta proizvodi zaokružen rukopis koji se kasnije može ukoričiti. Tu počinjem prvo od vlastitog primjera pa sve do tuđih, što i jest neka vrsta javne tajne, no to nimalo ne umanjuje važnost i utjecaj ovakvih iskustava na proces, estetiku i način na koji nastaje krajnji rukopis književnog djela. Stil izričaja je opservacijski, protagonist po dolasku spontano vrši inventuru svega što vidi oko sebe, počev od stana u kojem se nalazi pa sve do ulice i lokalnih ljudi koji su više neka vrsta karikatura i kulise nego nečeg doista trodimenzionalnog. Očuđenje u pravom smislu te riječi.
Na čitavoj prostoriji koja je neka vrsta garsonijere nema nijednog prozora. Osim ulaznih vrata i malog prozorčića na kupatilu, jedini su otvor balkonska vrata. U prostoriji se nalazi mala kuhinja, trpezarijski stol, stol za pisanje, ormar i kauč na razvlačenje. Iznad stola za pisanje su dvije duge police za knjige na koje su korisnici rezidencije ostavljali svoje naslove.
Kaplan ostavlja čitatelja u nedoumici što tu zapravo radi, jer se književni zadatak sveo na teret od kojeg bježi kao što učenik odlaže domaću zadaću do zadnjeg trenutka. U tom novom okruženju ispočetka on ne živi nego tek egzistira, jer je cijelo vrijeme na telefonu sa Ajnom koja mu prenosi očev zdravstveni bilten. Fizički je prisutan ali u svakom drugom smislu otklonjen od trenutka. Prostori u kojima najviše boravi, kao što je hotel ili kafići, imaju ponešto od atmosfere Edwarda Hoppera ali umjesto njegovih "Noćnih ptica" ovdje se turisti svakodnevno od ranog jutra spuštaju ziplajnom na drugu stranu jame. U potpuno istoj situaciji, i garsonijeri, bio sam i sam, a njihova buka ubijala je i najmanji trag koncentracije potrebne za rad.
Unutrašnjost Istre ima specifičan kulturološki karakter koji je neusporediv sa ostatkom Hrvatske, što je dodatno naglašeno činjenicom da je gost iz dijametralno različitog podneblja. Iskustvo uranjanja u to utječe na tekst, ili barem u ovom slučaju, Kaplan se nikako ne uspijeva othrvati pomisli da propušta nešto važno, razapet između dvije točke koje, teoretski, obogaćuju život, ali na praktičnom planu ga veoma kompliciraju, pogotovo u situaciji kada drugi ovise o našoj prisutnosti, pomoći i pažnji. Iako jedva vidljiv, tu je i blagi osjećaj krivnje što je u tom svijetu književnosti sve u redu i sve su mogućnosti otvorene, dok se kod kuće sve raspada po šavovima.
Tonija Juričića u njegovom romanu na istoj toj adresi nadrealna bića uvukla su u vrzino kolo gdje je cijela priča neka vrsta halucinacije. No naš glavni lik za to nema vremena, voajerski je preokupiran ženama kraj kojih prolazi svaki dan, a koje ga tek sporadično primijete. Sjede u parkićima, bave se svojim mobitelima i uopće ne primjećuju novopridošlicu. Kaplan poprilično plastično opisuje ljude, kao što je žena koja doji dijete na plaži, situacija ultimativne intime izložena autorovom oku na javnom mjestu. Ljepota putovanja i jest u tom osjećaju „sporednog glumca“ u tuđem filmu, koja povlači za sobom i pitanje, kada uopće neko mjesto postaje tvoje? Što znači pripadati? Da li su to uspomene, imovina ili ljudi? Postavlja pitanje da to nepripadanje i jest jedini istinski oblik slobode, čak i kada vodi u autodestruktivnost. Stereotipska karikatura pisca bez koje priča vjerojatno ne bi previše izgubila, no ovdje Kaplan u pravom smislu riječi izlazi iz vlastite kože, kako doslovno tako i književno:
Zatvorim oči i pomislim kako nikada nisam bio dalje od svog života.
Kaplanov jezik je, kao i dosadašnjim knjigama, jednostavan, obojen dijalektom i suspregnutim emocijama koje uglavnom čuva za druge, a čak i tada daleko od očiju protagonista. Njegov otac najviše se otvara Ajni umjesto njemu, sa svojim ratnim traumama od kojih nijedan naš autor ne može tematski do kraja pobjeći. Očev jezik s druge strane, balansira između gorčine i straha što ne može promijeniti prošlost, a zbog svoje bolesti ni budućnost koja se svodi na pelene i beskonačnu borbu protiv dekubitusa. Strah je drugo lice patrijarhalne fasade čvrstine i snage, gdje nas okolina oblikuje i uvjetuje do nivoa gdje prividno svojevoljno pristajemo na mnogo toga kako ne bismo riskirali privremenu stabilnost a ponekad i goli život.
Zato bi se moglo reći da je veći dio knjige svojevrsni produženi trailer za poglavlje Drugi dio, kada se zbog naglog pogoršanja situacije on vraća kući, gdje ga čeka borba za tuđi život koju prividno olakšavaju drugi, poput Zene koji više figurira kao prisutnost nego pomoć. No takvi ljudi nisu beskorisni jer se prazna soba čak i potpuno zdravom čovjeku s vremenom uvuče pod kožu i nagriza je. Anegdota o razlogu očeve glavobolje čitatelju koji u takvoj sredini ne živi definitivno će malo slomiti srce. Zato ovo nije samo priča o strahu od smrti, nego i strahu od slabosti i starosti, neumitnosti propadanja i tijela i društva kao takvog. Kada čovjek izgubi kontrolu nad vlastitim životom pretvara se u dijete koje, kao ona žena s plaže, drugi moraju hraniti, dok on sam nikome ne želi biti teret.
Kao što je rekao, u književnim rezidencijama čovjek i jest daleko od svog života, a ponekad se u njega ni ne želi vratiti jer ga kod kuće čeka nastavak borbi koje je privremeno napustio. Zato se ti, uvjetno rečeno „periferni likovi“ (psihijatar, Ajna i prijatelj pisac) neprestano vrte tek prividno nadohvat ruke jer je suvremena tehnologija distance od stotina tisuća kilometara reducirala na milimetre. Lokalno društvo koje je novopridošlog prigrlilo što iz profesionalnih, što iz privatnih pobuda, pomaže mu shvatiti da je putanja kojom je krenuo psihofizički ćorsokak nakon što prijeđe prag potpunog rastrojstva. Stoga je očeva bolest blagoslov i prokletstvo jer ga prisiljava na koncentraciju i žrtvu za nešto veće od sebe.
Poglavlja Na početku vremena i Na kraju vremena su narativne digresije gdje se pripovjedač vraća u vlastitu prošlost. Sumirana u jednoj u rečenici, kao kamen oko vrata cijele jedne generacije:
Naš se život dogodio do rata, sve poslije je obmana.
Iako će se o našim ratovima bez sumnje napisati još mnogo slova, moglo bi se reći da je ovo sjajna točka na i. Čak i kad bih htio, bilo bi viška ovome nešto dodati.
Mali otac
- Fraktura 08/2025.
- 224 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533588483
- Cijena: 21.99 eur
- Kupi knjigu!
Poetski snažno i s mnogo empatije Almin Kaplan bez zadrške ulazi duboko pod kožu svojih junaka, ispisujući njihovu ne tako blistavu sadašnjost i tešku prošlost, no u njihovim životima svakoga dana poput rose na listu zabljesnu divni događaji i sitnice koje život čine sretnim i veličanstvenim. 'Mali otac' roman je o čovjeku koji, kao i svatko od nas, mora zaroniti na početak i kraj svoga vremena i vremena svoje obitelji da bi pronašao sebe i nastavio dalje.