Toni Juričić : Pijani sveci zavijaju na mjesec

Književne rezidencije poseban su fenomen i iskustvo za svakog autora, u kulturološkom, književnom i društvenom smislu. Imate priliku posvetiti se svom pisanju i fokusirati na sam stvaralački proces bez distrakcija iz uobičajenog svakodnevnog života kod kuće, gdje smo razapeti između posla, kuće i birtije, ako za to treće uopće preostane love nakon režija i špeceraja. Ljepota je upravo u iskustvu izmještenosti iz vlastite stvarnosti koja se barem nakratko čini više kao film umjesto nečega u što ćemo se neizbježno morati vratiti.

Pazinska rezidencija Hiža od besid zauzima posebno mjesto u mom slučaju, jer sam prije nekoliko godina tamo proboravio jedan topli ljetni mjesec. Kuća s pogledom na pazinsku jamu i Hotel Lovac koji stoji nad njom kao Kingov Overlook iz Isijavanja, a s druge strane zidine srednjovjekovnog Kaštela. Ubrzo sam se zbližio sa Davorom Šišovićem koji me upoznao sa središnjom Istrom i čija je uloga u kulturi grada bila od iznimne važnosti. Stoga je prirodno da me zaintrigirala nova knjiga Tonija Juričića, „Pijani sveci zavijaju na mjesec“ (Mozaik knjiga, 2025), roman objavljen u ediciji Bura koju uređuje Andrija Škare jer je mirisala, barem na prvi pogled, na nešto što mi je poznato.

Pijani sveci zavijaju na mjesec Juričić Toni

Glavni junak romana je autor koji stiže u Istru na isti takav rezidencijalni boravak s planovima za novo djelo ali moglo bi se reći da kao i inače u književnosti, sve ne ide po planu, čak naprotiv. Juričićev glavni junak pati od cijele palete gotovo stereotipnih problema na kakve smo navikli kod fiktivnih pisaca kao što je David Duchovny u seriji Californication. Mnogo pije i puši, jer, valjda, alkoholizam, narkomanija i književnost egzistiraju u prirodnoj simbiozi pa su onda ovdje tako i prikazani. Nije da u tome nema zrnce istine jer većina pisaca ima nekog unutarnjeg demona koji je pogonsko gorivo njihove kreativnosti. Povremeno mi se učinilo da i stranice knjige mirišu na pivo jer gotovo na svakoj netko pije što prije ili kasnije postaje predvidljivo i potrošeno. To naravno ne znači da su pušači ciljana publika romana, iako u jednoj sceni koja manje-više ostaje na razini štosa, ne preže od smrtovnica u nedostatku uobičajene opreme za cigarete:

Kad ti ponestane rizli, imaš osmrtnice. U Gradu ih još uvijek printaju na jeftinom papiru koji podsjeća na stranice jeftinih Biblija. Na mrtvima se štedi. To život čini boljim.

U ovoj knjizi ne nedostaje darkeraja koji je jedan od zaštitnih znakova Istre, od beramskog Plesa mrtvaca sve do legendi o vampirima kao što je Jure Grando, koji se u današnje vrijeme masovnog turizma pretvorio u još jedan turistički brend, izvor profita. Ambijent nam to suptilno i sugerira na mjestima kao što je morbidno groblje gubavaca u Gračišću. To knjizi daje onu točku na i koja bi inače nedostajala. Tekst je premazan istim tonovima kao i skrivena povijest o kojoj govori. Stil je u dobroj mjeri monološki, pripovjedač se hrva s vlastitim mislima pokušavajući pobjeći iz vlastite glave, u čemu mu pomažu alkohol i ostale supstance. Zbog toga ponekad tekst poprima poprilično klaustrofobičan ton ali u mikrokozmosu istarskog gradića kreće se među ljudima kao što su muzičari, pijanci i misteriozni sustanari poput Đonija. Naravno, nije riječ o frontmenu poznatog benda, nego čovjeku koji možda jest, a možda i nije vampir. Ne nedostaje ni sotonista i polulegalnih birtija gdje se do duboko u noć ispija jedva preguran dan. Poput zavodnice Jewel u filmu One Night At McCool's, glazbenica Ena zaintrigira pripovjedača, pa njegov monolog konačno prelazi u dijalog. Atmosferu bi se moglo najbolje opisati kao komornu, mizanscen intiman, likovi više naginju ka arhetipima, posebno glavni.

Knjiga se osim toga bavi i neizbježnom problematikom turizma, koji godinu dijeli, karikirano, na sezonu posteljine i sezonu sna kad zadnji turist ode kući. Prokletstvo malih mjesta u Istri i Dalmaciji i jest u tome što se njihov život i gospodarstvo primarno vrte oko turizma i ugostiteljstva. Juričić portretira upravo taj zimski san i likove koji bi rado bili i nešto više od sezonaca, ali je to najbolji izvor zarade. Osim toga, upravo unutrašnjost poluotoka obiluje pitoresknim mjestima kao što su Grožnjan i Hum. Autor pokušava pronaći autentičnu priču i znakove života iza kulisa za bezbrojne ljetne selfije iz cijelog svijeta. Ima tu i gotičke tame, koja je izvrstan stilski odabir za priču o piscu u čiji život ušeću ljudi koji su se naoko išuljali sa stranica koje s mnogo muke ispisuje, oživljavajući kao njegov vlastiti Frankenstein sa sličnim dilemama. Impozantna noćna panorama grada tekstu daje gotovo opipljiv, trodimenzionalni karakter i u tome leži jedan od najboljih elemenata romana, kada se glavni lik uspije othrvati svojim unutarnjim glasovima i koncentrira na ono što mu je pred očima, a posebno pred trećim okom:

Grad se čini kao iluzija u mraku, kao dvorac stvoren od snijega, kao dvorac koji se rastapa svakim korakom. Na kraju od njega neće ostati ništa. Samo trošna kuća u kojoj sam ugošćen. Kuća razbijenih prozora kroz koje bura prolazi i ulazi u kosti. Grize mi nožne prste kako bi me sačuvala od snova. Noćas spavam u čarapama.

Sporedni likovi upoznaju nas s vlastitom prošlosti i Rudarskom Republikom kao njenom vrhuncu. Ta romantična utopija radničke klase ugrađena je u temelje njihova identiteta čak i u slučaju srednje klase za koje je gore navedena tek kulturološki fetiš čime legitimiraju svoj socijalni kredibilitet. Ovi protagonisti takve pretenzije nemaju, zbog čega "Pijane svece" obilježava ono najvažnije - iskrenost. Kroz maglu duhana, piva i medice jasno vidimo literarnu smotru istarskog folklora kao što su zvončari, njegovi jahači apokalipse, da bi se pretvorili u nešto veće od uobičajene turističke atrakcije.

Juričić zalazi malo dublje ispod površine, u mitološke korijene iz kojih su se razvili, a toga u romanu ima podosta. Sotonističke orgije u njegovom susjedstvu balansiraju na granici prvoloptaških horora, u kadar ponekad ulazi i sam Lucifer. Svakome autoru lako se identificirati s njegovim odnosom prema stvaralaštvu koje je gotovo u pravilu bitka bez pobjednika („tijelo odbija novi organ“). Ovdje je prekrasno elaborirana svaka faza „zanatskog“ dijela, sastavljena od mnoštva bilješki i krokija. Dobija se dojam da je taj cilj kao pas na sve duljem i duljem lancu, a autor se za njega drži kao za splav jer je to razlog koji ga je i doveo na mjesto radnje, Republiku i rudnik, kratkotrajne utopije koje Istri daju historijsku mitologiju i magnetizam za upućene, neka vrsta tajnog jezika između čakavice i cakavice. Svojedobno mi je Davor Šišović isto tako pojašnjavao granicu između jednog i drugog. Zato je ovaj roman povod da se pozabavimo i lokalnim dijalektima (bićerin, sopa itd.) koji su postali opće mjesto naše suvremene književnosti kod istaknutijih imena kao što je Marko Gregur (u knjizi „Kak je zgorel presveti Trombetassicz“). 

Roman je vrlo filmičan upravo zbog kolokvijalne opuštenosti dijaloga i njegova kvantiteta. Solilokviji u prozi prije ili kasnije dovode do gubljenja čitateljske koncentracije, zamka iz koje se Juričić ipak uspio izvući. Kao kazete, knjiga je podijeljena na „strane“: A (Naša nas srca osuđuju) i B (Republika svetog Justa). Simbol potonje je zvonik crkve, kao što Vatikan ima švicarsku gardu, zvonik ima svoje zvončare. Ovaj je dio svojevrsno uprizorenje nadrealnih, apokaliptičnih freski iz kapelica raštrkanih po unutrašnjosti poluotoka. Strastveni, glasni kaos gdje se doista zavija na mjesec, pjeva i pleše u isto vrijeme, a Đoni i družba nađu se usred tog vrzinog kola. Štoviše, uskoro se nađemo usred čakavske verzije Shakespeareova Sna ljetne noći, itekako prikladne s obzirom na atmosferu. Naravno, naš junak ovdje nije samo radi borbe sa sablastima rukopisa nego i vlastitim traumama iz obiteljske prošlosti, nasiljem i zlostavljanjem koje je utjecalo i na njegovo odustajanje od buduće vlastite obitelji kako bi izbjegao povratak u već proživljenu a nezaliječenu bol.

Nokturni u d-molu Juričić Toni

Ovo nije prvi put da se Toni Juričić bavi ovakvim temama, junakom kojeg pritišće sizifovski teret koji je dijelom proizvod njegovih vlastitih sablasti. U debitantskom romanu „Nokturni u D molu“ (Fraktura, 2022.), riječ je o pomrčini sunca koje Prag baca u neku vrstu spiritualnog izvanrednog stanja, zajedno s glavnim likom. Stvarnost i snatrenje neprestano se izmjenjuju jedno sa drugim, a sve se izokreće, kao u Republici svetog Justa, i ovdje se stvari izokreću naglavačke, poetika teksta graniči sa imaginarijem Gordane Benić i njenim lirskim putešestvijama po rubovima svemira. Grad je prikazan kao knjiga koju svatko čita u vlastitom ključu, vječito pitanje na koje nema pogrešnog odgovora:

Civilizacija je daleko iza nas, civilizacija je daleko ispred nas. Imam dojam da putujem kroz crnilo svemira, iz jedne daleke galaksije u drugu. Mjesec se doima dalekim ali evo me, prolazim tik pored njega. Pretvarat ću se da sam astronaut, na drugom mjestu u drugom vremenu, tražim novo bolje mjesto za sebe.

Ostatak "Nokturna" doista jest potraga za tim boljim mjestom, paralelnim svijetom u kojem je sretan kraj ipak moguć. Kao i u "Pijanim svecima", ovo je svojevrsni roman piva, ceste i sna. Galerija sporednih likova jednako je bizarna, kao duh imitatora Elvisa Presleya ili kauboj s autobusnog kolodvora. Kako bilo, roman je vrlo pitak, i nepretenciozno zabavan. U vremenu koje se pretvorio u trodimenzionalni ekvivalent onih fiktivnih sotonskih orgija, ovo je upravo ono što nam treba. Priča u kojoj ima dosta materijala za neki novi film Wesa Andresona. Tome se zasad možemo samo nadati, zato prvo treba uroniti dublje u oba romana da prepoznamo sve niti koje ih povezuju kao neki diptih u kojem, možda, ima prostora i za triptih.

U svakom slučaju, "Pijani sveci zavijaju na mjesec" pronicljiva su studija pisanja kao zanata jer proza doista jest zahtjevan zadatak, i načina na koji okolina u svojim najbizarnijim utječe na unutarnji svijet pisca koji se na kraju i projicira na stranice knjige. Na koncu, ljepota Juričićeva pisanja sastoji se u sposobnosti prepoznavanja narativa u nečemu tako banalnom kao što je opušak. A to je sasvim dovoljan mamac za čitanje.

Toni Juričić

Pijani sveci zavijaju na mjesec

• Mozaik knjiga 02/2025.
• 286 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789531438902
• Cijena: 21.90 eur
• Kupi knjigu!

Kada mladi pisac stigne u mali, slikoviti istarski grad, uvjeren je da zna što ga čeka: napokon će u miru dovršiti svoj rukopis, upoznati par zanimljivih novih ljudi i dobro se provesti. No, stvari u ovom idiličnom mjestu brzo će se potpuno oteti kontroli. Maštovit i duhovit, žestok i zabavan, na momente nježan i sjetan, drugi roman Tonija Juričića briljantno spaja nespojivo. Poput sumanutog romana ceste, 'Pijani sveci zavijaju na mjesec' luda je, adrenalinska književna vožnja.