Nakon hvaljene i nagrađivane knjige „Ne postoji sutra u Atru“, Martina Divić predstavlja novu zbirku kratkih priča inspiriranu putovanjem Latinskom Amerikom.

„Tamo gdje duga dobiva boju“ putopisna je zbirka temeljen(a) na autoričinim iskustvima u Gvatemali, Nikaragvi, Kostariki i Kolumbiji. Tijekom putovanja autorica susreće različite osobe i nepredvidive situacije, intenzivno doživljava univerzalne probleme poput siromaštva, mačizma, kriminala te kršenja ljudskih, a posebno ženskih prava.

Divić o svemu piše kao promatračica, uočavajući razlike, ali i sličnosti između svijeta koji poznaje i onog koji tek otkriva. Vještim pripovjedačkim stilom opisuje sela, gradove i ljude, uspoređujući ih na suptilan način sa Zagrebom, svojim trenutnim domom, i rodnim krajem u Dalmaciji. Povrh svega, autorica pruža uvid u vlastiti život koji, kroz putovanje, neumorno preispituje pred očima čitatelja.

O knjizi su rekli:

Kad je Martina Divić 2022. godine za knjigu „Ne postoji sutra u Atru“ dobila Nagradu „Dijana Klarić“ za najbolji putopis, postalo je jasno da je hrvatska književnost dobila novu, iznimnu spisateljicu. No, pokušati svrstati njezine priče u bilo koji žanr značilo bi zaključati ih i podrediti pravilima žanra, a upravo su sloboda istraživanja i doživljaja početni porivi Martinina pisanja. Martina polazi od sebe, od svoje obitelji, od vlastitog iskustva i emocija, a potom ih nadograđuje tkivom koje donose putovanja: drugim prostorima i drugim ljudima, koje moramo razumjeti da bismo razumjeli i sebe…

„Tamo gdje duga dobiva boju“ iznimna je knjiga. Više pikarski roman nego zbirka priča s putovanja, ona je knjiga o bojama koje su ljudi u svijetu koji jest duga, a potrebne su vrlo profinjene oči da ih prepoznaju. – Želimir Periš

***

„Pisanje je moj pogon“ izgovara na jednom mjestu u ovoj knjizi njezina protagonistica. Čitajući ova smirena svjedočanstva potrage za ciljem i smislom, za hranom za oči i onim opojnim osjećanjem bivanja strancem među potpunim strancima, nalazim da je to jedna od rijetkih pogonskih sličnosti i s mojim svijetom. Pisanje kao pogon! Ali s tekstom Martine Divić tu tek počinje cijela pripovijest o Latinskoj Americi, Drveniku, bakama, djevojčicama i dakako o siromaštvu svijeta i bogatstvu duha. I o ljubavi, naravno. Njih su dvoje na kaldrmama i u autobusima, pod ruksacima i kraj napunjenih pištolja, u nerazumljivim jezicima i daleko od svojih ishodišta. Njemu je vedrina zapisana u molekulama. Njoj je ostavljena tuga promatranja i strah za sutra, ali i snaga da se podigne s mokre planinske livade i krene prema avanturi. – Ivica Prtenjača

Martina Divić (1993.) odrasla je u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija odlazi na prvo putovanje u Afriku, a priče s putovanja objavljuje na blogu i Facebook stranici „Nisan doma“. Nakon studija putuje državama Srednje i Južne Amerike i nastavlja pisati o putovanjima. Osim putopisa piše i fikciju.

Završila je radionicu kratke priče Zorana Ferića i radionicu „Šetnja književnim formama" Nebojše Lujanovića. S pričama iz Afrike ušla je u finale natječaja za najbolji putopis na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku 2019. godine. Bila je finalistica nagrade Prozak 2020. i 2021., a na natječaju za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2021. osvojila je drugo mjesto.

Od zapisa s putovanja u Afriku nastala je njezina prva knjiga "Ne postoji sutra u Atru".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.