Katie Kitamura : Audicija
Najnoviji roman suvremene američke spisateljice Katie Kitamura, "Audicija" na ovitku hrvatskog izdanja opisuje se kao „napet i suptilan psihološki triler“. No, nemojmo to shvatiti doslovno; peto Kitamurino djelo, koje je ušlo u uži izbor za Bookerovu i Pulitzerovu nagradu, nipošto ne nalikuje na, recimo, "Djevojku u vlaku" Paule Hawkins, kao ni na druge uobičajene romane toga žanra. Trilerska napetost u "Audiciji" temelji se na bitno drukčijim premisama i provodi se znatno različitim pripovjednim procesima, što rezultira iznimno zanimljivim i kvalitetnim romanom koji je teško interpretirati. A o tome govori i vrlo pozitivna recenzija u Marie Claire, koja tvrdi da „nećete znati o čemu se u "Audiciji" doista radi sve do samog kraja, a čak ni tada nećete biti sigurni čemu vjerovati“.
Audicija
Pa kako je moguće čitati roman i ne znati o čemu se radi? Moguće je ako se sami temelji romaneskne forme dovedu u pitanje. I upravo to Katie Kitamura u "Audiciji radi". Roman, naime, pripovijeda priču o tri glavna lika: prvi je neimenovana sredovječna glumica, drugi je Xavier, mladi muškarac koji se zapošljava u kazalištu, a treći je glumičin muž Tomas. No „kvaka“ je u tom što se roman sastoji od dviju međusobno nespojivih priča, pri čemu jedna funkcionira kao zrcalna slika druge. Obje priče, naime, imaju iste likove: glumicu, Xaviera i Tomasa, obje pripovijeda glumica u 1. licu i obje se događaju u nekom vremenskom slijedu; jasno je, naime, da se druga priča – odnosno drugi dio romana – događa nakon prve. Sve to stvara svojevrsni zajednički okvir za obje priče, ali je ključno što su one kontradiktorne.
U prvoj priči, koja opisuje pripreme za premijeru novog kazališnog komada Suprotne obale, glumici pristupa mladić Xavier i tvrdi kako je on njezin sin. Glumica, međutim, kaže da je to nemoguće; ona je jednom zanijela, ali je pobacila i nema djecu iako je u sretnom braku s Tomasom. U drugoj priči, koja u tekstu dolazi nakon prve i funkcionira kao drugi dio romana, drama Rijeke (a ne Suprotne obale) doživjela je velik uspjeh kod kritike i publike te ponovno afirmirala glumičinu karijeru, čemu se osobito vesele njezin muž Tomas i njihov sin Xavier. Xavier odlučuje ponovno doseliti k roditeljima, što izaziva potres u obitelji.
Dakle, ključna razlika između dvaju dijelova romana odnos je glumice i Xaviera. Katie Kitamura jednom je ispričala kako je vidjela naslov u novinama: „Neznanac mi je prišao i rekao da je moj sin“. Sam članak nije pročitala, ali ju je zaintrigirala kontradikcija: „neznanac“ i „sin“ međusobno se isključuju, a ovdje se kaže da se radi o istoj osobi. Nemogućnost u tom naslovu dala joj je ideju za roman koji će, s jedne strane, upravo tako započeti, a s druge razviti supostojanje dvaju međusobno isključivih odnosa. Tako "Audicija" doista i počinje u jednom restoranu na Manhattanu, u kojem se Xavier predstavlja kao izgubljeni glumičin sin. Međutim, u drugom dijelu romana Xavier je doista njezin rođeni sin. Upravo je kontradikcija u odnosu između glumice i Xaviera okosnica oko koje se vrti čitav roman.
Trilerska napetost u "Audiciji" temelji se na bitno drukčijim premisama i provodi se znatno različitim pripovjednim procesima, što rezultira iznimno zanimljivim i kvalitetnim romanom koji je teško interpretirati. Pa kako je moguće čitati roman i ne znati o čemu se radi? Moguće je ako se sami temelji romaneskne forme dovedu u pitanje.
No, kako je uopće moguće napisati roman koji se sastoji od dviju nespojivih priča, a da sve to ipak odlično funkcionira kao sjajno književno djelo, što "Audicija" nesumnjivo jest? Kitamura se naime upustila u složenu dekonstrukciju temeljnih elemenata romaneskne forme. U prvom redu, to se odnosi na fabulu, a onda i na likove, te konačno na ključnu razliku između književnosti i stvarnosti. Iako se upravo fabula, priča, „na prvu“ može činiti elementom bez kojeg roman jednostavno ne može, već su napisani mnogi romani koji s jedne strane krše tradicionalnu fabulu, a s druge i fabulu kao takvu. U modernizmu i postmodernizmu već je postala moda utemeljiti roman na nečem drugom, a ne na priči. Rezultati jako variraju u književnoj vrijednosti: od "Gospođe Dalloway" Virginie Woolf i "Molloyja" Samuela Becketta do gotovo nečitljivog, eksperimentalnog "Voajera" Alaina Robbe-Grilleta. Dakle, razaranje fabule nije neka novost, ali Kitamura uspijeva ostvariti nešto doista originalno. S jedne strane, neki okvir fabule postoji, o čemu je već bilo riječi, ali je ključno što je druga priča kontradiktorna daljnja verzija one prve. Kako fabula pretpostavlja određeno značenje i logiku po kojoj se razvija, ovdje se lomi upravo taj element: fabula postoji, ali se zapravo ne može razumjeti, jer ne slijedi zakone logike.
Ako se razvija protivno logici, to ne znači da priče uopće nemaju smisla ni da nisu povezane, a pogotovo ne znači da se radi o nekakvoj inačici dadaizma. Ne, Audicija je postmodernistički roman par excellence, koji dvije priče uspijeva povezati i na formalnoj, fabularnoj razini, uvodeći tehniku pripovjednog zrcaljenja. Iako su dvije priče u romanu dosta jasno odvojene – kao 1. i 2. dio – povezuje ih poglavlje neposredno prije kraja 1. dijela, u kojem se govori o drami koju postavljaju na scenu. Naime, sredovječna glumica ima glavnu ulogu, i kako sama kaže, „odlično joj ide“, ali nikako ne uspijeva razriješiti temeljni prizor između dvaju dijelova drame. A kako je upravo taj prizor ključan i za komad i za samu ulogu, glumica raspravlja s autoricom, no razgovor je zgrozi: „Tada sam shvatila da nema pojma što je napisala, da nema pojma kako će to funkcionirati u komadu, kako će stvoriti most između dviju verzija lika: prizor koji je napisala bio je puka zakrpa... Uvela je nemogući prizor kao prijelaz između dviju verzija istog lika.“
U drugom dijelu romana, u drugoj priči, glumica upravo taj prizor proglašava najzanimljivijim i najboljim u drami; toliko je nabijen značenjem da pruža nebrojeno mnogo mogućnosti interpretacije. U obje priče, taj prizor funkcionira kao „zglob komada“, a onda i kao „zglob romana“. On omogućuje prijelaz u drugu, kontradiktornu priču, ali pruža i metafikcionalno objašnjenje čitave "Audicije". Takvi su intratekstualni „putokazi“ vrlo česti u postmodernizmu, spomenimo samo "Zaposjedanje" A. S. Byatt koje se temelji na njima. O drami koju postavljaju u prvom dijelu romana i koja doživljava silan uspjeh u drugom ne saznajemo gotovo ništa. No o prizoru-zakrpi u drami pomno se raspravlja jer konstrukcija same drame zrcali konstrukciju čitavog romana.
Kitamura se upustila u složenu dekonstrukciju temeljnih elemenata romaneskne forme. U prvom redu, to se odnosi na fabulu, a onda i na likove, te konačno na ključni odnos razlike između književnosti i stvarnosti. Iako se upravo fabula, priča, „na prvu“ može činiti elementom bez kojeg roman jednostavno ne može, već su napisani mnogi romani koji s jedne strane krše tradicionalnu fabulu, a s druge i fabulu kao takvu.
A to govori da je struktura "Audicije" pomno pripovjedno izvedena iako krši osnovne zakone logike u razvoju fabule. A ne krši ih, da tako kažemo, samo formalno, samo zato da ih prekrši, nego to upućuje na fundamentalna pitanja identiteta čovjeka i odnosa umjetnosti i stvarnosti kojima se roman zapravo bavi. Uzdrmani temeljni formalni elementi romana sugeriraju bitno zamagljenu razliku između književnosti i stvarnosti. Odatle zapravo i sam naslov romana.
U "Audiciji" se naime ne pripovijeda ni o kakvoj konkretnoj audiciji iako se mnogo govori o pripremanju kazališnog komada. Iako je sam pojam audicije vezan prvenstveno uz kazališne i druge predstavljačke umjetnosti, ovdje se on ne koristi u uobičajenom smislu, nego prije, da tako kažemo, u metafizičkom smislu. Glavni lik i pripovjedač čitavog romana upravo je glumica kojoj ne saznajemo ime, no ime nije ni važno, važno je samo da je ona glumica. Ključna je pritom mala epizoda u kojoj objašnjava da se glumac, ako želi dobro odglumiti ulogu, mora zaplivati „drugoj obali“, odnosno izaći iz sebe i napustiti vlastiti identitet. Mora ipak paziti da ne otpliva predaleko, jer to znači da će svoj identitet izgubiti. Takvo se tumačenje temelji na jasnoj razlici između „dvaju obala“, odnosno između identiteta glumica i njezine uloge. No što ako ta razlika nije jasna, ako se „otpliva predaleko“ i ako čvrst i postojan identitet glumice uopće ne postoji?
O tome je zapravo riječ. S jedne strane, događaju se dvije nespojive fabule, s druge strane, one su nespojive samo ako pretpostavimo konstantu identiteta i razliku osobe i uloge. No, ako glumica zapravo nema neki identitet koji prethodi ulogama, priče više nisu kontradiktorne. Identitet glumice su njezine uloge.
Ako tako postavimo problematiku, onda dvije priče u romanu doista mogu postojati jedna uz drugu i čak činiti cjelinu. Naime, nepostojanje čvrste razlike između jastva glumice i uloga koje glumi vodi do logične mogućnosti u kojoj je to jastvo zapravo prazno, a čine ga uloge koje glumi. A to se onda, jasno, prenosi i na uloge u životu i društvu. Zato u prvoj priči Xavier glumci može biti stranac – on u toj priči igra tu ulogu. No, kako mu to ide jako dobro, on u drugoj priči doista postaje njezin sin, odnosno u obitelji, životu i društvu igra upravo ulogu sina. Glumica u prvom dijelu ima ulogu glumice i supruge, a u drugom dijelu ulogu majke.
S obzirom na to da nijedna od tih uloga nije sasvim čvrsta i „fiksirana“, čini se da je moguće uspostaviti i neku vrstu nekontradiktorne veze između prve i druge priče. Recimo, kako se u romanu kaže da se činilo da je Xavier rođen „za arhetipsku ulogu sina“, on u nastavku romana doista postaje glumičin i Tomasov sin. To, dakako, ne potire temeljnu kontradikciju između dviju priča, nego samo dalje usložnjava njihov odnos. A to opet znači da svi likovi romana stalno sudjeluju na različitim audicijama za životne i društvene uloge, pa otuda i naslov.
Katie Kitamura problem identiteta i uloga koje igramo propituje i u svojim drugim romanima "Intimacies" i "A Separation", a u jednom je intervjuu objasnila kako je zanima kako se „ljudi ponašaju u procjepu između onoga što vjeruju da jesu i onoga što utjelovljuju, ili glume, zbog nekog drugoga“. A to upućuje i na nemogućnost spoznavanja samog sebe, što se u "Audiciji" javlja kao nepouzdani pripovjedač. Glavni izvor nepouzdanosti glumičina pripovijedanja nije namjera da nešto krivo prikaže, nego nepoznavanje same sebe, a onda i ljudi oko sebe. Uostalom, u drami koju priprema radi se o ženi „koja je izgubila vezu s vlastitim emocijama“, koja je, dakle, „izgubila sebe“ i više ne zna tko je. No, još je veći problem što to vjerojatno nikad ni nije znala. Problematika niza uloga koje igramo i nemogućnosti da shvatimo tko smo zapravo izravno se prenosi i na odnose s drugim ljudima, na što je koncentrirana većina pripovijedanja u romanu.
Razaranje fabule nije neka novost, ali Kitamura uspijeva ostvariti nešto doista originalno. S jedne strane, neki okvir fabule postoji, ali je ključno što je druga priča kontradiktorna daljnja verzija one prve. Kako fabula pretpostavlja određeno značenje i logiku po kojoj se razvija, ovdje se lomi upravo taj element: fabula postoji, ali se zapravo ne može razumjeti, jer ne slijedi zakone logike
U "Audiciji", sve se uglavnom događa među trima likovima: glumicom, Tomasom i Xavierom. Fluidnost njihovih identiteta, odnosno uloga, onemogućuje i prave ljudske odnose, poput braka i veze između roditelja i djeteta. Čini se da je sve, štono bi se reklo, stvar interpretacije, ali to se ne odnosi samo na knjige nego i na ključne odnose. I zato Audicija djeluje tako uznemirujuće: čak ni na samom kraju, nema odgovora na ključna pitanja u djelu, niti postoje smjernice za tumačenje. Jasno je, doduše, da dolazi do nekog prevrata, ali kako je i zašto do njega došlo, tko ga je zapravo uzrokovao i radi li se o nečem ozbiljnom, to ne znamo. I ne samo da ne znamo, nego ni ne možemo znati: roman onemogućuje jasnu interpretaciju.
Iako je Marie Claire vrlo daleko od ozbiljnog časopisa o književnosti, onaj citat s početka tekst koji tvrdi kako ni nakon čitanja teksta nećete znati kome vjerovati – a to onda znači da neće znati ni što se uopće dogodilo – pogađa bit. "Audicija" otvara niz vrlo važnih pitanja, a radi to tako da jedno nastavlja na drugo, pri čemu se problematika samo produbljuje i dalje usložnjava. Nudi se čitav niz jednakovrijednih interpretacija, ali „prave“ nema.
Zato je "Audicija" duboko uznemirujuć roman. Njegove savršeno odmjerene rečenice „pogađaju kao munja“ (Financial Times), a problematika se odvija na temeljnim razinama konstrukcije osobnog identiteta, umjetnosti i života. Stoga će ovo intrigantno i majstorski izvedeno djelo čitatelja uplašiti daleko više od „običnog“ psihološkog trilera; doista će ga fundamentalno uzdrmati. A da bismo doista bili ljudi, to nam je nužno.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Audicija
- Prijevod: Vlatka Valentić
- Naklada OceanMore 03/2026.
- 144 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533322278
- Cijena: 22.00 eur
- Kupi knjigu!
U napetom i suptilnom psihološkom trileru Katie Kitamura postavlja pitanja o žudnji, neizgovorenim strahovima, o braku i majčinstvu, vješto meandrirajući priču koja čitatelja do kraja ostavlja zapitanim što je istina, a što fikcija, gdje počinje stvarnost, a gdje završava naša uloga u njoj. 'Audicija' je ušla u uži izbor Bookerove nagrade 2025.