Émile Zola : Izabrana pisma
Za razliku od dnevničkih zapisa, koje pisci, ipak, najčešće vode i oblikuju pod nadzorom vlastitog literarnog nerva i ambicija, a koji pripadaju – kako bi kazao slavni „dnevničar“ Witold Gombrowicz – „najnižem stupnju pisanja“, pisma što su ih pojedini autori razmjenjivali s drugima pružaju nam drukčiji uvid. Osobito kada je riječ o piscima čije je djelo steklo prepoznatljivost i slavu, pa i njihova korespondencija postaje predmetom javnog interesa, u pismima imamo priliku dotaknuti i osjetiti izravan impuls njihova karaktera te jasan i nedvojben obris autorove ličnosti.
Čitajući pisma slavnih pisaca katkada kao da svjedočimo neposrednom, jasnom uskrsnuću tih, uvijek dakako po mnogo toga, izvanrednih, originalnih, autentičnih duhova „in vivo“. Pisma su odraz života samoga, životnih puteva i borbi, nastojanja i žudnji, jer misaonost i kontemplacija prebačeni su ipak negdje drugdje, ondje gdje stanuje literatura (izuzev Kafkinih pisama, u kojima ima literarnih bisera par Excellance, no zacijelo bismo se prisjetili još pokojeg sličnog primjera i u ovom, uvjetno rečeno žanru, kojega većina pisaca ispisuje u nagonu i žurbi, interesu i predumišljaju, tek neki u književnoj pomnosti i ludizmu, kreaciji)...
Izabrana pisma
Vođeni i potaknuti povodom nedavna objavljivanja knjige izabranih pisama velikog francuskog i svjetskog pisca Émilea Zole, rodonačelnika književna pravca nadrealizma, o kojemu danas uče srednjoškolci, kod kojega se zaustavljaju studenti književnosti i francuskog jezika, tumačeći podrobnije njegovo značenje, utjecaje, krugove, povode, reference... imamo se pravo zapitati što nama danas znači književno djelo ovog, u svoje vrijeme, i desetljećima nakon njega, utjecajnog pisca, koji je svojom književnom metodom na mala vrata raskrilio napukline kroz koje će u prostor književno umjetničkog stvaralaštva kasnije u velikim i snažnim valovima prodrijeti književna struja modernizma, noseći i ekspresionistički obojene izraze u kojima raspoznajemo i daleke odjeke naturalizma? Kako danas izgleda naša korespondencija, naš kontakt s književnim djelom Émilea Zole?
Bez nakane da osporavamo, ili umanjujemo neporeciv značaj, važnost utjecaja toga djela na književne tokove koji su nakon, i tijekom njegova pojavljivanja, uslijedili, plašim se da ćemo ustvrditi kako je ta komunikacija, promatrano sa stanovišta zadovoljštine koju nam to djelo može danas pružiti u umjetničkom dojmu kojega će nam ostaviti, ipak u jednoj ne tako zanemarivoj mjeri ponešto oslabljena.
Zoline romane, pa i drame, danas dakako možemo, a možda ih iz nekog razloga i trebamo čitati. No doživjet ćemo ih prije svega kao djela koja zrcale fenomene što su opčinjavali njihova autora: njegovu težnju da ih književnim djelom oslika u punom zamahu i što dojmljivijoj stvarnosti, široku i dinamičnu, a nadasve problematičnu sliku društvenih zbivanja, pokreta i intencija koje njegovo hiperrealističko, odnosno naturalističko platno prikazuje i obuhvaća u svim nijansama njihove sirovosti i surovosti. Ono zahvaća i gibljivu dinamiku društvenoga i unutarnjeg, osobnog života, koji se preklapaju upravo u tim obilježjima, posve lišenima iluzija.
Iz tog razloga - a to nas primiče i važnosti teme što je pred nas donosi i stavlja ova knjiga velikanovih pisama, danas u Zolinu djelu prepoznajemo, možda još jasnije i razvidnije, ono što je i ranije dakako bilo vidljivo, no današnje doba to kao da jasnije reaktualizira, stavlja u krupni plan, a to je činjenica, moment društvena aktivizma, političke angažiranosti književnog stvaralaštva Émilea Zole.
Primjer društveno angažiranog pisca
Zolu danas čitamo i vidimo, doživljavamo savršeno jasno i zorno kao primjer društveno angažiranog pisca, intelektualca čije književno djelo nastaje i radi, mrmori svoj jezik kroz stoljeća, upravo na ovoj ravni, kroz koju se onda prosijava i njegova specifična, nama danas možda više i ne toliko atraktivna, estetika. U tom svjetlu primamo i ovu knjigu izabranih pisama velikana čije „J'accuse!“ i danas odzvanja mahom opustošenim pustopoljinama duha, za kojega u samoljublju držimo kako mu je prirođen pravednički stav, dostojanstvo, čovjekoljublje..., drugim riječima, velike stvari.
Čitamo tako pisma mladog Zole početno s periodom nedavna dolaska s juga Francuske, iz Aixa u Provansi, gdje je prijateljevao s tada također mladim Paulom Cézanneom, kojemu piše ta nadahnuta mladalačka pisma puna nostalgije za idiličnom prirodom Provanse, za nesputanim druženjima mladih i nestašnih, slobodoumnih umjetnika. Pariz ga mori, ne samo zbog oskudice koja je njegovu obitelj ondje nagnala, već i zbog mnogih drugih okolnosti – nije oduševljen niti svojim školovanjem, niti velegradom, svime što on nudi kao takav... ali mišljenje će mu se s vremenom promijeniti.
No, da ne prepričavamo samu pripovijest Zolina života, koju zacijelo donekle i poznajemo, naročito uz pomoć uloge što ju je herojski odigrao u, za modernu povijest razvoja liberalnih ideja značajnoj aferi Dreyfus, okolnosti koje će se rastvarati i iznova prikazivati u reflektivnijim svjetlosnim zamasima kroz ova pisma, najbolje je da uronimo u njihov uvid, koji pruža interesantan presjek kroz odvažan i uspravan, strastven i ambiciozan, ispravan i radišan piščev životni put.
Putovanje pismima 1858. - 1902.
Putovanje pismima počinje 1858., a završava 1902. godine, obuhvaćajući tako gotovo pola stoljeća života i rada Émilea Zole, odnosno cjelokupno razdoblje njegova književnog života u doslovnom smislu te riječi. Naime, 1902. godina ujedno je i godina njegove smrti: u rujnu je preminuo od posljedica trovanja ugljikovim monoksidom, službeno pripisanog neispravnim plinskim instalacijama. Kasnije će, međutim, jedan pariški dimnjačar na samrti priznati kako je nekoliko dana prije tragedije namjerno začepio dimnjak Zoline kuće. Prema toj verziji događaja, izvršavajući smrtnu presudu nad slavnim, istinoljubivim i pravdoljubivim piscem, smatrao je da samo provodi volju moćnih konzervativnih političkih krugova. Za ovakve primjere gušenja slobodne riječi, uzgred rečeno, povijest je osmislila svima prihvatljivu sintagmu - „umiranje pod nerazjašnjenim okolnostima“.
U tih se je, dakle, pola stoljeća, ocrtao cijeli jedan stvaralački krug, pa život Zolin pratimo u uzlaznoj liniji njegova zrenja, koje je još u mladalačkim danima bilo na izvanrednoj, neobično uzoritoj razini, da bi se u kasnijem, zrelom, muževnom dobu, pretvorilo u samosvjesnu snagu djelatne i etične ličnosti koja zbog svoje iznimnosti zahtjeva našu današnju pažnju. Ova knjiga, stoga je, i neka vrst etičkog priručnika, brevijara intelektualne odvažnosti i moralnosti za kakvu danas već polako, no i sve uživljenije, zaboravljamo da je ikada postojala i da je – zapravo – važan, ako ne i cjelovit, podrazumijevajući dio tradicionalnom dostojanstvenosti obavijenog književnoga posla.
Čitamo dakle, i uživamo u tom duhu čija nas zanesenost idealima kao što su prijateljstvo, ljubav, priroda, istina, pravednost, ravnopravnost, bratstvo, sloboda, jednakost, solidarnost i k tome slično, preplavljuje, pa se uzgred prisjećamo da smo i sami možda kadšto od nabrojanoga u sebi prepoznavali. A dobra literatura – a u tom se smislu i ova, površinski gledano tek poslovična i poslovna pisma na nas ipak reflektiraju kao dobra literatura - iz tog razloga, među ostalim, i postoji.
Čestitost, iskrenost i privrženost istini
Čestitost, iskrenost, Zolina privrženost istini, koja cijenu ljudskoga života uzdiže u vis, izdižući time i ljudsku osobu, ili osobnost, ponad svih tih poviješću uskovitlanih gibanja masa - da parafraziramo Goethea - jest ono čemu se s razlogom i danas divimo, što i našim životima pripisuje vrijednost, koju nam naša stvarnost, manje ili više, efikasnije ili iluzornije osporava ili poništava.
Iz tog je razloga ovo uistinu važna, na jedan način neobično neophodna knjiga našem dobu i čovjeku, našem postojanju. Ona na nas djeluje tako otrežnjujuće i prizemljujuće - u vrijeme kada smo poželjeli spavati, budi nas, trza iz sna. Iz istog ćemo je razloga, dakako, od sebe poželjeti i odgurnuti, jer tko bi danas volio promišljati o odgovornosti i dostojanstvu intelektualca?
Komponenta etičnosti spisateljskog poziva ovdje je izražena i problematizirana kroz mnoge nijanse, kroz Zoline komentare aktualnog književnog života i književnih vrijednosti i standarda, u nekim od pisama upućenih književnim kolegama (ima ih tu dosta koje „poznajemo“, poput Hugoa, Flauberta, de Goncourta, Daudeta, Turgenjeva, Huysmansa i drugih...), ali također i kroz pisma koja se nije libio slati novinskim književnim kritičarima, kao vlastite reakcije odnosno učtive i analitične proteste, komentare na njihova čitanja i javne prikaze njegovih knjiga, kroz pisma književnim urednicima i urednicima književnih časopisa, i ostalo. Sve se to uglavnom dotiče mnogih, često gorkih istina koje prebivaju i u podnebljima ljudskog djelovanja za koja držimo da su obilježena onim višim, što pripada duhu.
No, kako bi mladi Zola pisao svojevremeno, tada jednako mladom Cézanneu, u čiji je talent vjerovao onda kada još niti sam slikar nije sanjao kamo će ga sve ovaj odvesti, „Opasno je nadati se previše, no ništa nije gluplje od stalnog očajavanja..“. U istome pismu, u kojemu ga nagovara da mu se pridruži u životu u Parizu, govori mu „umjetnost zaokuplja moju dušu, oduševljava me i najviše radim baš onda kada bezbrižno ležim“, a u narednome mu poručuje: „..ne znamo što nam život sprema...Stisnimo si ruke, ne u trenutačni stisak, već u onaj koji neće izgubiti na snazi i koji tješi nakon pada.“
Iskrenost i idealizam Zolin uistinu su razotkrivajuće snage onih prešućivanih mjesta vječnog ljudskog stida, primjerice kada u jednom pismu kaže „proklinjem društvo koje iskorištava samo najjadnije čovjekove sposobnosti“, ili „Toliko budala ima posvuda da se i s ovo malo pameti lako istaknuti. Budimo hrabri i prionimo poslu.“
U pismu Antonyju Valabrègueu, iz 1865. godine, stoji i ova, čini se našim modernim ušima iz 2026., ponovno važna rečenica: „Kad biste znali, jadni moj prijatelju, koliko malo uspjeh ovisi o talentu, ispustili biste papir i pero te se bacili na proučavanje književnog života, tisuća podlosti koje otvaraju sva vrata, umijeće iskorištavanja drugih ljudi, okrutnost nužnu kako bi se gazilo preko kolega.“
No Zola je bio od one vrste odvažnih pisaca koji su, njegovim riječima rečeno, „hrabro ronili u ljudsko blato“, vjerujući kako „Istina, kao i vatra, pročišćava sve“. Da, baš ta vjera u činjenicu kako istina, kao i vatra, pročišćava sve, nosi na svojim krilima djelo ovog pisca kroz stoljeća, koje je i nadalje obilježeno neugaslom strasti. Zola je doduše znao, također, da postoji ono što je nazivao „književnost truleži“, govoreći kako „Publika ne voli čuti istinu. U zamjenu za svoj novac želi čuti laži.“, ili kako „u Francuskoj publika ide u kazalište samo da bi se na miru probavila večera.“, itd., no upravo je iz tog razloga tvrdio: „Idile ne pišem, jer vjerujem da se zlo može suzbiti samo užarenim željezom.“
Veliki književni radnik, uz to i čovjek humora, ironije, autoironije, tvrdio je kako je „snaga volje ključna“, i kako će „djela začepiti usta nemoćnima i sama odlučiti o velikim književnim pokretima“, kao i da je „dobro znati kamo želimo ići, no treba i pokazati da tamo uistinu idemo.“
Učiti iz pročitanoga
Ovu maestralnu, poučnu, živu, strastvenu, humornu i mudru, istinitu i životnu knjigu za nas je na hrvatski jezik s francuskog prevela Mirna Sindičić Sabljo, napisavši ujedno upućen predgovor knjizi, koji prati kronologije izbora i tiskanja pisanih korespondencija Émilea Zole u Francuskoj, ujedno se baveći i ključnim mjestima autorove biografije i onim najvažnijim vezano uz književnopovijesni značaj i ostavštinu ovoga pisca.
Knjiga također sadrži popis imena i tumač Zolinih korespondenata, detaljan pregled francuskih izdanja njegovih pisama, bibliografiju, a tekstovi, odnosno pisma, mjestimice su popraćeni fotografijama iz piščeva životnog albuma, preslikama pojedinih pisama i naslovnicama novinskih izdanja.
Ne treba ni reći – obavezno čitati – već možda samo još jednom napomenuti: učiti iz pročitanoga.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izabrana pisma
- Prijevod: Mirna Sindičić Sabljo
- Neolit 03/2026.
- 280 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538563164
- Cijena: 23.90 eur
- Kupi knjigu!
Émile Zola, autor nekoliko romanesknih ciklusa i tvorac teorije naturalizma, ostavio je za sobom iznimno bogatu korespondenciju. Tijekom gotovo četrdeset godina napisao je tisuće pisama u kojima se razotkriva intimna, misaona i angažirana strana pisca koji je presudno obilježio ne samo francuski nego i europski književni život druge polovice 19. stoljeća. Knjiga 'Izabrana pisma' donosi presjek Zoline korespondencije nastale između 1858. i 1902. godine.