Émile Zola, autor nekoliko romanesknih ciklusa i tvorac teorije naturalizma, ostavio je za sobom iznimno bogatu korespondenciju. Tijekom gotovo četrdeset godina napisao je tisuće pisama u kojima se razotkriva intimna, misaona i angažirana strana pisca koji je presudno obilježio ne samo francuski nego i europski književni život druge polovice 19. stoljeća.

"Izabrana pisma" objedinjena u ovom izdanju nude višeslojan uvid u Zolu kao ambicioznog mladića koji povremeno sumnja u vlastite spisateljske sposobnosti, kao romanopisca koji promišlja vlastitu poetiku, kao kritičara i polemičara uključenog u književne borbe svoga vremena, ali i kao supruga, ljubavnika i oca rastrganog između dvije obitelji.

Pisma upućena članovima obitelji, prijateljima (Paul Cézanne, Gustave Flaubert, Alphonse Daudet), kolegama književnicima (Edmond de Goncourt, Joris-Karl Huysmans, Léon Hennique, Stéphane Mallarmé), urednicima (Arsène Houssaye, Georges Charpentier) te kazališnim i likovnim umjetnicima (Auguste Rodin, André Antoine) svjedoče nastanku jednog od najsloženijih književnih projekata modernog doba – ciklusa romana Rougon-Macquartovi – dok ona napisana tijekom afere Dreyfus prikazuju Zolu kao hrabrog i dosljednog javnog intelektualca.

Ova knjiga donosi presjek Zoline korespondencije nastale između 1858. i 1902. godine te čitateljima omogućuje uvid u razvoj autorove misli, spisateljske karijere, estetičkih uvjerenja, načina pozicioniranja u francuskom književnom polju i društvenog angažmana.

Émile Zola (Pariz, 12. travnja 1840. – Pariz, 29./30. rujna 1902.), jedan je od ključnih francuskih književnika druge polovice 19. stoljeća i središnja figura naturalizma. Djetinjstvo je proveo u Provansi, gdje je sklopio prijateljstvo s Paulom Cézanneom. Nakon rane očeve smrti s majkom se preselio u Pariz gdje je živio u oskudici, boemski, te radio u nakladničkoj kući Hachette, upoznajući iznutra pariški književni svijet.

Već prvim romanima, poput "Claudeove ispovijesti" i "Thérèse Raquin", izazvao je snažne polemike i skandale zbog provociranja građanskog ukusa i morala. Pod snažnim utjecajem pozitivizma, liberalne misli i znanstvenih teorija, osobito ideja Claudea Bernarda, razvio je koncepciju naturalizma, koji je shvaćao kao primjenu znanstvene metode u književnosti. Ta je načela izložio u nizu teorijskih tekstova, među kojima se ističe "Eksperimentalni roman".

Središnje mjesto unutar njegova opusa zauzima ciklus "Rougon-Macquartovi", dvadeset romana objavljivanih između 1869. i 1893., zamišljenih kao „prirodna i društvena povijest jedne obitelji u doba Drugoga Carstva“. U njima je Zola istraživao djelovanje nasljeđa i sredine na pojedinca, kritički prikazujući različite društvene slojeve: od radništva i seljaštva do buržoazije i financijskog svijeta. Djela poput "Jazbine", "Nane", "Germinala", "Djela" ili "Zemlje" postala su paradigmatski primjeri naturalističkog romana. Ogroman uspjeh donio mu je vodeću ulogu u krugu pisaca koji su se redovito okupljali u njegovoj ladanjskoj kući u Médanu, tzv. médanskoj školi.

Nakon "Rougon-Macquartova" slijede romaneskni ciklusi "Tri grada" i "Četiri evanđelja", u kojima se okreće društvenim reformama i socijalističkim idejama. Kao angažirani intelektualac istaknuo se otvorenim pismom tadašnjem predsjedniku Republike ("Optužujem") u kojem razotkriva nepravde koje su obilježile aferu Dreyfus, zbog čega je potom bio sudski progonjen.

Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegovu opusu pripada važno mjesto u razvoju modernog romana i europske književnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.