Vječna priča o zavađenoj braći osnovni je okvir radnje u "Deponiju", posljednjem romanu makedonskog klasika Slavka Janevskog. No osim drame podijeljene obitelji, koja se odvija u Kukulinu, mitskom selu autorova opusa i makedonske književnosti, roman otvara i mnoge druge teme, kao što su iseljavanje stanovništva, propadanje sela, zablude patrijarhalne kulture i odnos čovjeka prema prirodi.

Kukulino na kraju 20. stoljeća još uvijek živi uspavano u nekim davnašnjim vremenima. Njegovi se stanovnici kao hipnotizirani lelujaju između starih vjerovanja i predaja koje kopne s jedne, te društvenih i prirodnih promjena koje stihijski nadiru s druge strane. No, alarm za buđenje aktivira se kada se pojavi prijetnja da ih zatrpa smeće, da budu pretvoreni u deponij. Nagovještaj kataklizme pokazuje se kao katarza kakva je Kukulinu ustvari bila potrebna.

Kombinirajući nove naglaske i tragove prethodnih romana iz kukulinskog ciklusa, Janevski je u Deponiju čitateljima dao savršen uvid u svoj pripovjedni univerzum, koji mu je, uz ostala djela iz bogatog i raznovrsnog opusa, osigurao mjesto klasika ne samo u makedonskoj, nego i u južnoslavenskim književnostima.

Slavko Janevski (Skopje, 1920. – 2000.) makedonski je književnik, esejist, putopisac, slikar, filmski redatelj i scenarist, diplomat, kulturni djelatnik, urednik itd. Jedan je od osnivača Makedonskog društva pisaca (1947.), a bio je član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti od njezina osnutka 1967.

Javlja se među prvim književnicima koji stvaraju na suvremenom makedonskom jeziku. Autor je prvih opsežnijih proznih djela na makedonskom jeziku, pripovijetke Ulica (1950.) i romana Selo iza sedam jasenova (1952.). Svojim opsežnim proznim i pjesničkim opusom obilježio je suvremenu makedonsku književnost druge polovine 20. stoljeća. Objavio je desetak pjesničkih knjiga: Krvavi niz: lirski fragmenti (1945.), Pruga mladosti (1946. s Acom Šopovim), Kruh i kamen (1966.), Gluhe komande (1966.), Evanđelje po Lukavom Peji (1966.), Kainabelija (1968.), Okovana jabuka (1979.), Astropeus (1980.), Orač među skeletima (1992.), Paleta prokletstva (1995.), Izmišljena tvrđava (2002., posthumno). Kao prozaist, objavio je desetke knjiga kratke proze i romana. Važnije su mu knjige kratke proze Klaunovi i ljudi (1954.), Omorine (1972.), Kovčeg (1976.), Iza tajnih vrata (1993.), I peto godišnje doba (2001., posthumno). Od romana važniji su još i Dvije Marije (1956.), I bol i bijes (1964.), Stabla (1965.), Tvrdoglavi (1969.), Mirakuli grozomore (trilogija u koju spadaju romani Legije svetog Adofonisa, Pseće raspeće i Čekajući kugu, 1984.), Rulet sa sedam brojeva (1989.) i Deponij (2000.). Autor je zbirke putopisa Gorke legende (1962.) te niza pjesničkih i proznih knjiga za djecu (Raspjevana slova, Snješko, Šećerna bajka, Sjena Karambe Barambe, Crni i žuti, Marsovci i miševi, Pupi Paf i druge).

Prema njegovim scenarijima snimljeno je više filmova, među kojima su Vučja noć (1955.) i Viza zla (1959.) u režiji Franca Štiglica, Makedonski dio pakla u režiji Vatroslava Mimice (1971.) te Čvor u režiji Kirila Cenevskog (1985.). Osim toga, samostalno je režirao nekoliko kratkometražnih (Sunce iza rešetaka, 1957.; David, Golijat i pijetao, 1960.) i dokumentarnih filmova (Sfinga, 1961.; Katastrofa, stradanja, nade, 1963.).

Za svoj književni, kulturni i filmski rad dobio je više nacionalnih nagrada.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.