U romanu "Ljubav puževa" čileanski pisac hrvatskih korijena Juan Mihovilovich vodi nas u Curepto, u svijet u kojem se vrijeme mjeri otkucajima sjećanja, a granica između stvarnosti i sna gotovo i ne postoji. Potresna je to i duboka saga o obitelji, korijenima i nevidljivim nitima koje nas vežu kroz generacije – kroz zapažanja dječaka Pabla isprepliću se svakodnevica i onirički svjetovi, povezujući sudbine djedova, baka, roditelja i djece.

Ovaj roman vodi čitatelja na putovanje u djetinjstvo, u onaj prostor gdje se prvi put susrećemo s čudesnim, ali i s onim sjenovitim silama koje vrebaju iz tame. Prožeto emocionalnom iskrenošću Mihovilovichevo nas pisanje podsjeća da najvažnije stvari u životu ostaju nevidljive oku i da se prava bit postojanja često krije u onome što sanjamo.

Drugačija, sugestivna i prožeta magijom svakodnevice, ova će knjiga ostati utisnuta u vaše srce dugo nakon što zaklopite korice.

Ovo je knjiga koja, kao i djela koja sam čitao u 20. stoljeću kad sam jedva bio tinejdžer da bih uspio preživjeti, ostaje u retini, na koži i u sjećanju. Jednako kao i one koje nas još uvijek uspijevaju ganuti poput "Malog princa" Saint-Exupéryja, Kafkina "Dvorca" ili "Čarobnog brijega" Tomasa Manna.
Marcelo Balbontín Riffo, Letras de Chile

Čitanje romana "Ljubav puževa" potiče nas na nova i neophodna pitanja. A to je bila i nastavit će biti uloga najbolje književnosti.
Sergio Infante Reñasco, Cine y Literatura

Juan Mihovilovich rođen je 1951. godine u Punta Arenasu. Pravnik je, pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist. Odrastao je u dijelu koji se naziva „hrvatska četvrt“ i odakle potječe niz značajnih čileanskih književnika hrvatskog podrijetla (Roque Esteban Scarpa, Nicolás Mihovilovic, Ernesto Livacic Gazzano i drugi). Objavio je romane La última cadena (Zadnja osuda, 1980., 1983.), Sus desnudos pies sobre la nieve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio de la locura (Zaraza ludošću, 2006.), Desencierro (Oslobađanje, 2008.), Grados de referencia (Referentne točke, 2011.), El asombro (Čuđenje, 2013.), Yo mi hermano (Ja moj brat, 2015.), Tu nuevo Anticristo (Tvoj novi Antikrist, 2021.) i El amor de caracoles (Ljubav puževa, 2024.) te zbirke pripovijedaka El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši, 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač, 1992., 2006.), Restos mortales (Posmrtni ostaci, 2004.), Los números no cuentan (Brojevi ne pričaju, 2008.), Espejismo con Stanley Kubrick (Fatamorgane sa Stanleyjem Kubrickom, 2017.), Bucear en su alma (Roniti u njegovoj duši, 2018.) i Teoria de espanto: narrativa breve (Teorija užasa: kratke priče, 2021.). Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu. Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja hrvatskih iseljenika i skupine čileanskih književnika ‘80-ih godina ili "naraštaja državnog udara". Književni kritičar Ernesto Livacic utvrdio je da je „jedan od najboljih predstavnika moderne čileanske proze“ te „da je unio svjež dah u suvremenu čileansku književnost“. On pak za sebe kaže da je sklon nekoj vrsti patetičnog realizma. Obilježja su njegove proze tečan stil, jedinstvenost, izvrsni portreti likova, prikazi običnih životnih situacija, čistoća stila, dinamika, preciznost. U djelima Juana Mihovilovicha osjeća se utjecaj Rulfa i Dostojevskog, te se isprepliću uspomene na piščevo djetinjstvo i mladenačko doba. Jezik kojim su napisana jednostavan je i običan jer njime se najbolje otkriva te opisuje očajnog i usamljenog čovjeka.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.