Roman "Heliopolis" njemačkog pisca Ernsta Jüngera distopijsko je djelo objavljeno iste godine kada i mnogo poznatiji roman "1984." Georgea Orwella, pa je sigurno i to razlog zbog kojega širi čitateljski krugovi diljem svijeta nisu posve upoznati s ovim ostvarenjem.

U fiktivnom Heliopolisu, glavnom gradu neimenovane države (ili federacije država), vodi se stalni političko-vojni sukob dviju frakcija kojima su na čelu prokonzul i pokrajinski namjesnik. U njemu sudjeluje i zapovjednik Lucius de Geer, po mnogima Jüngerov alter ego, koji usprkos vojničkoj disciplini i predanosti dužnosti balansira između služenja poretku i humanosti, ali i između rigoroznog militarizma i estetskih prohtjeva koji gdjekad uključuju i metafizičko iskustvo.

Ovaj roman, obilježen brojnim povijesnim aluzijama i filozofskim digresijama, baš poput remek-djela Orwella i Aldousa Huxleyja odražava duh vremena, predviđajući geopolitički unilateralizam koji će po svršetku hladnoga rata, makar djelomično i privremeno, zaživjeti pod Fukuyaminom parolom kraja povijesti.

Ono što, međutim, ovaj roman čini osobito intrigantnim, obilje je opisanih gadgeta od kojih su neki u stvarnosti i zaživjeli. Među njima se osobito ističe fonofor, koji je u velikoj mjeri usporediv s pametnim telefonom. Osim toga, umreženost stanovnika Heliopolisa umnogome podsjeća na neke od ključnih karakteristika digitalne ere u kojoj živimo, a među kojima se, prije ostalih, ističu društvene mreže.

Ernst Jünger živio je nevjerojatne 103 godine – od 1895. do 1998., i to ne povučenim, mirnim i jednoličnim životom, nego životom vojnika, ratnika, mislioca i pisca. U Prvome svjetskom ratu – boreći se mahom protiv Francuza – ranjen je čak sedam puta, između ostaloga i u glavu i pluća, ali od svega se oporavio i primio visoka odličja. U doba Weimarske Republike i nakon nacističkog dolaska na vlast odbio je zastupničko mjesto u Reichstagu. Otvoreno je kritizirao Hitlera, naciste i njihovu doktrinu „krvi i tla“, protivio se progonu Židova, bio je stalno na meti Gestapa.

Unatoč svemu, u Drugome svjetskom ratu nosio je čin satnika, a u Parizu je služio kao obavještajac i poštanski cenzor. Vrijeme provedeno ondje koristio je za druženje s umjetnicima, filozofima i piscima, kojima njegova uloga neprijatelja u dva rata nije smetala. Prosljeđivao je informacije o planiranim transportima Židova, koje su mnogima od njih spasile život. Već 1943. napisao je mirovni prijedlog na trideset stranica, a on je pretpostavljao i Hitlerovo svrgavanje s vlasti. No autoritet mu je ne samo kod visokih dužnosnika Reicha, nego i kod samoga Hitlera bio prevelik da bi ga uklonili, pa je samo otpušten iz vojske u kolovozu 1944.

Nakon rata su ga isprva sumnjičili zbog nacionalističke i nacionalsocijalističke prošlosti te mu onemogućili objavljivanje tekstova, no na intervenciju Bertolta Brechta ponovno je postao dijelom zapadnonjemačke kulturne javnosti i 1965. izdavačka kuća Klett objavila mu je sabrana djela u deset svezaka, dopunjenih s još osam između 1978. i 1983. Uz dugi niz publicističkih djela (In Stahlgewittern, 1920., Das Abenteuerliche Herz, 1929., Der Friede, 1943. i brojne poslijeratne tekstove) napisao je i šest romana, prvi s 44 godine, a posljednji kao 90-godišnjak (Auf den Marmorklippen, 1939., Heliopolis, 1949., Gläserne Bienen, 1957., Eine gefährliche Begegnung, 1985.).

Prvo veće književno priznanje – Nagradu za književnost grada Bremena – primio je 1956., nakon čega je postao počasnim građaninom više njemačkih i francuskih gradova, predana mu je Goetheova nagrada grada Frankfurta 1982., Premio di Tevere u Rimu 1987., dobio je počasni doktorat Baskijskoga sveučilišta u Bilbau, Veliku nagradu povjerenstva Venecijanskoga bijenala 1993. i mnoga druga priznanja.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.