Andrew Pettegree : Knjiga u ratu
U knjizi čiji je podnaslov Knjižnice i čitatelji u vremenima sukoba, jedna od uvodnih teza glasi da su najveće ratove 19. i 20. stoljeća vodile najpismenije nacije, a da su neki od najzloglasnijih diktatora, usprkos predrasudama, bili iznimno načitani (Adolf Hitler, Josif Visarionovič Staljin, Mao Zedong, koji je radio kao pomoćni bibliotekar itd.). Pismenost kao civilizacijski doseg, ma kako kontroverzno zvučalo, samim tim ne garantira premošćivanje budućih ili zatomljenih sukoba, a knjiga, osim kao oruđe civilizacijskog razvoja, i dalje može služiti kao alat za manipulaciju bez koje ratovi teško da su mogući. Ova naoko nelogična konstatacija možda nam donekle objašnjava i ono što se na ovim prostorima dogodilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, u zemlji čija je stopa pismenosti naoko jamčila, ako ništa drugo, miran razlaz donedavno združenih socijalističkih republika.
Knjiga u ratu
Andrew Pettegree se jugoslavenskog slučaja dotiče tek ovlaš, a umjesto objedinjene studije koja bi se bavila ulogom knjige i knjižnica tokom rečenih ratova te njihovim stradanjem, spomenimo bibliografiju jednog od pionira suvremenog bibliotekarstva u Hrvatskoj, Aleksandra Stipčevića, napose one dijelove koji se tiču kako cenzure („Cenzura u knjižnicama“, 1992.; „O savršenom cenzoru“, 1994.), tako i stradanja knjižne građe tokom rata u Hrvatskoj (fragmenti djela „Sudbina knjige“, 2000.). Pa ipak, za tu svrhu posebnu pozornost zavrjeđuje djelo Ante Lešaje "Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" koje, pored ostalog, upućuje na stradavanje „nepoćudne literature“ tokom imenovanog razdoblja, temeljem je čega lakše zaključiti jesu li posrijedi pojedinačni incidenti ili neki vid neformalnog, ali usustavljenog kulturocida/knjigocida. Svaki će nas takav primjer podsjetiti na fotografski ovjekovječeno nacističko spaljivanje „nepoćudne literature“ 1933., koje je Franklinu Delanu Rooseveltu poslužilo kao jedna od ilustracija opravdanosti američkog ulaska u najveći sukob do danas zabilježen. „Knjige su oružje u ratu ideja“, poentirao je Roosevelt, ujedno ističući posve drukčiji odnos slobodarske američke nacije prema knjizi, makar je nacističkoj praksi, pored ostalih, prethodila upravo američka praksa masovnog spaljivanja knjiga na njemačkom jeziku 1917. godine.
Premda se mjestimično osvrće na same početke europske povijesti štampane knjige ili na razdoblje rađanja Gutenbergove galaksije (kako ju je imenovao teoretičar komunikacije Marshall McLuhan), Pettegreejeva je studija usredotočena na vrijeme od početka Američkog građanskog rata (1861. – 1865.) do danas, točnije do početka sveopće ofenzive Ruske Federacije na Ukrajinu u veljači 2022. Ono zajedničko ovdje spomenutim dvama primjerima knjižnog kulturocida i brojnim usporedivim kulturocidima iz ranijih epoha jest ritualni karakter nasilja koji za svrhu ima poniziti potlačenu civilizaciju. To objašnjava kako konkvistadorsko prisiljavanje zajednica Azteka, tako i, koje stoljeće poslije, prisiljavanje židovskih zajednica u Litvi, Latviji i Poljskoj da svjedoče masovnom uništavanju njihovih knjiga. Usputna opaska poput one da u Američkom građanskom ratu Sjever nije ratovao protiv Juga primarno zbog ukidanja ropstva dio će čitatelja zainteresirati za imenovanu epizodu iz američke povijesti koja, vratimo li se dalje u prošlost, ni izbliza nije najkrvavija koja je zadesila spomenuti prostor. Za tu svrhu, zadržimo li se na publicistici, među novijim prijevodnim izdanjima svakako vrijedi izdvojiti knjigu švedskog spisatelja Svena Lindqvista "Istrijebiti svu gamad" izvorno objavljenu 1992. I tada se, kao i kasnije, pokazalo da knjiga istovremeno biva i predmet stradanja, ali i alat u ratu.
Samo u Njemačkoj i SSSR-u, i to ukoliko izuzmemo prethodne ideološki motivirane knjižne čistke, tokom Drugog svjetskog rata stradat će više od 200 milijuna knjiga, dok će Poljska do konca rata ostati gotovo u cijelosti lišena knjižnog fonda.
Na temeljima će Sun Tzuova „Umijeća ratovanja“ tako, među inima, nastati i jedan od najreprezentativnijih naslova iz dane domene (Carl von Clausewitz, „O ratu“, 1832.), a katalog literature o ratovanju koji je još 1637. sastavio francuski bibliotekar Gabriel Naudé dokazuje stalan čitalački interes za tu vrstu materije; bit će stoga što je povijest čovječanstva, kako je to u briljantnom kratkometražnom animiranom filmu ilustrirao Talijan Bruno Bozzetto („Skakavci“, 1990.), povijest perpetuiranog nasilja. Kojemu, osvrnemo li se na kraj knjige i zabludu Francisa Fukuyame o kraju povijesti, kraja nema na vidiku. Tako promotrena važnost literature o ratovanju tokom 19. i 20. stoljeća podrazumijeva i važnost kartografije čije su se manjkavosti upravo u Američkom građanskom ratu nerijetko pokazale fatalnima. Pa ipak, za vjerovati je da će gro čitatelja ponajviše zaintrigiran biti propagandnom ulogom knjige i knjiških derivata (brošura, letaka i sl.) koji će, osobito u dvama svjetskim ratovima, igrati iznimno značajnu ulogu.
Rooseveltova deviza o knjigama kao oružju u ratu ideja osobito je intrigantnu djelatnu potvrdu imala tokom Bitke za Britaniju 1940., kada su na otočkom tržištu knjiga primat uživale kuharice. Potreba za racioniranjem ograničenih resursa u za London najkritičnijim mjesecima Drugog svjetskog rata ilustrirana je njihovim naslovima (kao što je „Kuhinjska bojišnica“), a recepti kojima je maksimizirano iskorištavanje raspoloživih namirnica pomogli su pri preraspodjeli resursa za potrebe vojske, što se pokazalo možda i presudnim za britanski opstanak prije njemačkog napada na Sovjetski Savez, odnosno američkog ulaska u rat. Takve su okolnosti, kao i potreba za pojačanom proizvodnjom propagandne štampe, rezultirale kako negativnim (poplava šund-literature), tako i pozitivnim posljedicama (revolucija mekog uveza). Potonje posebno ističe ulogu britanskog izdavača Allena Lanea, vizionara čija će izdavačka kuća (danas poznata kao „Penguin Books Limited“) postati predvodnicom štampanja meko uvezanih knjiga, uključujući klasičnu literaturu koja će tako još decenijama sačuvati svoje mjesto na policama kućanstava srednje klase. Pa ipak, rečena deviza podrazumijevala je ne samo proizvodnju, već i uništavanje knjige, u čemu su oportunističku ulogu – baš kao i u spašavanju knjižne građe – nerijetko igrali tadašnji djelatnici univerzitetskih, narodnih, nerijetko i školskih knjižnica.
Razmjeri tako počinjenog knjigocida, zbrojimo li ih sa štetom nastalom od neposrednog ratnog djelovanja, rezultirali su nekim doista teško zamislivim brojkama. Samo u Njemačkoj i SSSR-u, i to ukoliko izuzmemo prethodne ideološki motivirane knjižne čistke, tokom Drugog svjetskog rata stradat će više od 200 milijuna knjiga, dok će Poljska do konca rata ostati gotovo u cijelosti lišena knjižnog fonda. Autor se pritom osvrće i na dramatično stradanje privatnih i javnih židovskih knjižnica diljem Europe, ujedno problematizirajući teško rješivo pitanje restitucije građe, osobito one privatne (kako zbog stanovišta pojedinih zemalja da je „preuzeta“ građa vid ratne reparacije, tako i zbog nestanka čitavih porodica čija materijalna baština nijednom pojedincu time ne ostaje u nasljeđe).
Intrigira uloga obavještajnih zajednica koje će nerijetko stajati iza financiranja književnih časopisa i udruga, gdjekad i onih čije se djelovanje činilo kao antiestablišmentsko; osobito je pritom upadljivo djelovanje „Kongresa za kulturnu slobodu“ osnovanog u Berlinu 1950., koje je okupljalo brojna istaknuta literarna imena, a iza kojeg je, pokazat će se kasnije, stajala CIA.
U daljnjim se poglavljima Pettegree osvrće na fenomen vojnih i logorskih knjižnica, kao i vojnih i logorskih listova koji su osobito zapaženu ulogu imali u Prvom svjetskom ratu, a što proizlazi iz čitalačkih navika prethodno razvijanih u vojnim akademijama (osobito u Sjedinjenim Državama). Neki će od tih listova (npr. „Union Jack“ u Britaniji i „Yank“ te „Stars and Stripes“ u SAD-u) pritom ili postati objektom opće kulture ili medijem koji će dotadašnju kulturnu nepoznanicu prometnuti u opće poznatu kulturnu referencu; opaska se osobito odnosi na snažnu popularizaciju stripa, tim više što su – uzmemo li za primjer američki strip – i Marvelovi i DC-jevi heroji stavljeni u službu podizanja morala japanskom invazijom na Pearl Harbour zaprepaštene američke nacije. Dano poglavlje ujedno obrađuje i ulogu autora u ratu, ističući pisce u rasponu od naglašeno antiratnih – poput Ericha Marije Remarquea ili Ernesta Hemingwaya – do onih oportunističkih, pa i otvoreno kolaboracionističkih, među kojima se ističe francuski pisac Robert Brasillach koji će zbog suradnje s nacističkim okupatorom biti osuđen na smrtnu kaznu, usprkos apelima pisaca liberalne i lijeve orijentacije.
Dakako, spomena nisu zaobiđeni ni oni pisci koji su, ovisno o trenutku, bili miljenici ili neprijatelji režima, što je na osobito bolan način iskusila sovjetska literarna elita tokom staljinističke Velike čistke (1936. – 1938.). Pettegree pritom spominje slučaj Ane Ahmatove koja je ipak doživjela rehabilitaciju dolaskom Hruščova na vlast, za razliku od Marine Ivanovne Cvjetajeve, čiju je agoniju okončanu samoubojstvom osobito potresno obradila nedavno preminula francusko-libanonska spisateljica Vénus Khoury-Ghata u romanu „Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi“. Svakako je interesantna i pozicija distopijskih pisaca (poput Georgea Orwella i Aldousa Huxleyja), kao i kanonskih imena detektivskog žanra (poput Samuela Dashiella Hammetta ili Iana Fleminga), koja će se mijenjati kako tokom samog rata, tako i u hladnoratovsko doba – bilo zbog geopolitičkih mijena (slučaj Orwellove „Životinjske farme“), bilo zbog antikomunističke histerije (Dashiell Hammett).
U tom smislu intrigira i uloga obavještajnih zajednica koje će nerijetko stajati iza financiranja književnih časopisa i udruga, gdjekad i onih čije se djelovanje činilo kao antiestablišmentsko; osobito je pritom upadljivo djelovanje „Kongresa za kulturnu slobodu“ osnovanog u Berlinu 1950., koje je okupljalo brojna istaknuta literarna imena, a iza kojeg je, pokazat će se kasnije, stajala CIA (kao, da stvar bude tragičnija, i iza dijela publikacija lijevog narativa koje su djelovanje Kongresa rezolutno osuđivale).
U tom pozamašnom svesku informacija o ulozi knjige, knjižnica i čitatelja u ratu te poraću, izostavljajući niz zanimljivosti koje potkrjepljuju stav o nezavidnom položaju knjige naspram umjetnina (češće pljačkanih, a rjeđe uništavanih), tako se primičemo i vremenu koje živimo, a koje, pokazalo se, ni najmanje ne odgovara Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti obilježenom konačnom i trajnom vladavinom liberalne demokracije na temeljima slobodnog tržišta. Na tom se putu autor dotiče i komunističkih knjižnih čistki koje su uslijedile nakon ionako frapantnog uništavanja građe u režiji nacističkih zločinaca (što se, dakako, odnosi na zemlje „s one strane“ željezne zavjese), ali i problema nepotpune kadrovske denacifikacije u njemačkom kulturnom polju, upravo zbog deficita stručnoga kadra i geopolitičkog zaokreta koji je dojučerašnje saveznike učinio ljutim neprijateljima.
Za tu svrhu valja spomenuti još jednu knjigu razmjerno nedavno prevedenu na hrvatski jezik, dnevnik Ericha Kästnera naslovljen „Plava knjiga“, u čijim se završnim dionicama slavni pisac za djecu i mlade dotiče upravo naglašenog kadrovskog problema. Američko vojno lice s kojim je Kästner razgovarao, zaduženo za organizaciju kulturnog života u Münchenu (pišem prema sjećanju), autoru će dati do znanja da, s obzirom na kadrovske prilike u intelektualno devastiranom njemačkom društvu, nema druge nego zažmiriti na prošlost dijela intelektualne scene (recimo u kazališnoj i filmskoj industriji). Okolnosti u kojima se odvija denacifikacija, osim toga, egzistencijalno su dramatične – čitava je Europa na rubu gladi, poražena i podijeljena Njemačka suočena je s nestašicama svih vrsta, a svjedočanstva poput onih švedskog pisca Stiga Dagermana ponajbolje ilustriraju djelatnu nemoć ovlaštenih savezničkih kreatora kulturnih politika u zemlji u kojoj je, po svoj prilici, jedan kuhani krumpir vrijedio više nego Goetheov „Faust“.
Knjiga je zahvaljujući čitanju preživjela sve lomače kroz povijest, kojih je bilo nezamislivo mnogo, baš zato što je strast za čitanjem čovjeka nagnala na organizaciju knjižnica i u krajnje nepovoljnim uvjetima vojnih logora.
Stvari će se, usprkos bolnim i nepoštenim kompromisima (poštede dijela nacističkih kadrova, rečeni problem restitucije i sl.), u dijelu Europe pod američkim utjecajem početi mijenjati nabolje po donošenju Europskog plana obnove 1947. – tzv. Marshallova plana, na čijim je temeljima uvelike institucionalno organizirana današnja zapadna civilizacija, a koji su, ako je vjerovati zdravim očima, uslijed „kraja povijesti“ koji živimo poljuljani koliko i naše čitalačke navike. Knjiga je zahvaljujući čitanju preživjela sve lomače kroz povijest, kojih je bilo nezamislivo mnogo, baš zato što je strast za čitanjem čovjeka nagnala na organizaciju knjižnica i u krajnje nepovoljnim uvjetima vojnih logora – da ne spominjemo Dagermanovu anegdotu o ženama koje su u nacističkom logoru potajno recitirale Reinera Mariju Rilkea – pa je budućnost jedne civilizacije nemoguće koncipirati bez dominantne zastupljenosti čitajućih ljudi.
Uvriježene nam ekonomske ekspertize takvo što možda neće reći, ali sva je prilika da i dalje važi Horacijeva: „Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio.“ (Zarobljena Grčka zarobila je svoga divljeg pobjednika i uvela umjetnosti u surovi Lacij.) Paradoks izrečen u uvodnom pasusu – onaj o najvećim ratovima i najpismenijim nacijama – ne utječe, rekao bih, na jednu od preživjelih antičkih istina.
Knjiga u ratu : Knjižnice i čitatelji u vremenima sukoba
- Prijevod: Marin Popović
- Petrine knjige 03/2026.
- 556 str., meki uvez
- ISBN 9789533960555
- Cijena: 39.00 eur
- Kupi knjigu!
U djelu 'Knjiga u ratu' cijenjeni povjesničar Andrew Pettegree istražuje iznenađujuće načine na koje je pisana kultura – od turističkih vodiča i znanstvenih radova do Bigglesa i Anne Frank – oblikovala, ali i bila oblikovana golemim sukobima modernog doba. Od Američkog građanskog rata do invazije na Ukrajinu, knjige, pisci i čitatelji odlazili su u rat – postajući pritom smrtonosna oružja, ali i naši najuvjerljiviji argumenti za mir.