Ne samo da je neophodno da se iz čiste zajebancije baviš pjesmom, nego se uz malo sreće i ona iz čiste zajebancije bavi tobom. Sve kreće iz zajebancije. Nešto si okrenuo naglavačke, nevješto napravio salto, pao na guzicu, razbio si pičku. Ta činjenica da si u centrifugi neprekidne zajebancije, to je naporno i katkad teško prihvatiti. Jer zajebancija često nije zabavna.

Kao i dobra muzika ili film, a pogotovo dobra knjiga postaje brzo bezvremenska, najbolji nam je primjer (barem je kod nas tako) 'Sedma republika'. Volim to ponavljati ali svatko koga zanima glazba ili pop kultura ovog podneblja mora pročitat ovo djelo Ante Perkovića. Na njoj se najbolji vidi koliko znači dobra riječ, jer na svakog tko ju pročita dođe najmanje još jedan novi čitatelj.

Moj prigovor nije usmjeren na način na koji se autor prihvaća Bowiejeve glazbe, već zbog de facto izostanka njegova bavljenja glazbom i gotovo isključivog fokusa na tekst. A uz dužno poštovanje Velikom Umjetniku, da je iza sebe ostavio samo svoje tekstove, ne bi ga se danas više nitko ni sjećao.