Bob Dylan : Filozofija moderne (pop) pjesme

Bob Dylan: Filozofija moderne pjesme

Vjerojatno je odmah na početku pošteno reći: nisam neki fan Boba Dylana. Svjestan sam njegove važnosti, jasno mi je koliko je utjecao na suvremenu glazbu i na ogroman broj bendova i glazbenika koje volim vatreno i strasno, jasno mi je i da je uvelike odredio pop kulturu u globalu, poznajem njegove temeljne albume i katkad ih iznova poslušam, ali on za mene ipak pripada u onu kategoriju koju je besmrtnim riječima nehotice omeđio jedan moj nažalost smrtni prijatelj, a ta je „ne moraš ga slušati da bi ga cijenio“. 

Jedan od razloga zašto me Dylan nikad nije do kraja kupio vjerojatno leži i u činjenici da je njegova knjiga "Tarantula" (Šareni dućan, 2001.) svoje prvo hrvatsko izdanje doživjela upravo u času kad je mladić poput mene, tada u svojim nježnim, najranijim dvadesetima koje su po definiciji formativne godine, žudio za otkrivanjem novih rock heroja. Nikada nisam slušao više muzike i čitao više knjiga nego tada, imao sam vremena, a imao sam i poslovične volje i u tom sam razdoblju života mogao prožvakati čak i neke stvari koje mi se nisu sviđale, bio sam strpljiv i tražio sam nešto dobro i privlačno čak i u onome što mi je na prvu stvaralo otpor. Tako to valjda biva u mladosti. Kažem, mogao sam konzumirati štošta, sve to sigurno ide pod stvaranje ukusa, ali tu nesretnu "Tarantulu" nikako.

Ta knjiga je jednostavno nečitljiva. Pomalo pretenciozna, a pomalo jeftino kriptična struja svijesti koja ni sama ne zna želi li biti roman ili poezija, knjiga koja djeluje kao bilješke sa psihoterapije koja je pošla po zlu i koje ustvari ne bi trebao čitati nitko osim onoga tko je bilješke i zapisao. Sve ovo govorim jer se moj dojam o Dylanu jednim ozbiljnim dijelom sigurno formirao i kroz tu knjigu. Sada mogu reći: nažalost.

Filozofija moderne pjesme Dylan Bob

S "Filozofijom moderne (pop) pjesme" priča je, srećom, znatno drukčija. Da, i tu je autor na momente pretenciozan, a katkad i malo izgubi fokus pa upadne u taj vir svijesti, ali koncept ga ipak uglavnom drži pribranog i zauzdanog. A koncept je jednostavan. Čovjek je odlučio napisati šezdeset tekstova o šezdeset tuđih pjesama (autora i izvođača od Stephena Fostera preko Hanka Williamsa i Nine Simone do Elvisa Costella, op.ur.). Ti tekstovi su bastard između eseja, glazbene kritike, impresionističkog osvrta i uvida starog mačka koji dobro poznaje svaki kut ne samo pjesmopisanja kao vještine, nego i načina na koji funkcionira glazbena industrija, pop kultura pa i, jebiga, svijet u kojem živimo. Dylanovi uvidi su izuzetno upućeni, logično je da jesu, ali usto su i živi i zabavni, najčešće su napisani nadahnuto i blagonaklono, ponekad su namjerno provokativni, iz njih ćete doznati ponešto što vjerojatno prije ove knjige niste znali i o pjesmama i glazbenicima o kojima govori, ali doznat ćete nešto i o autoru, njegova osobnost izbija iz svake rečenice, iz svake misli.

Dylan nikad ne pretpostavlja, to je – pretpostavljam – njemu ipak ispod časti; s toliko iskustva i znanja on može samo tvrditi, donositi apsolutne, neoborive tvrdnje. No, s nekim se njegovim tvrdnjama ipak nije lako složiti. Tako, primjerice, kad piše o London Calling on kaže „Punk rock je glazba frustracije i gnjeva, ali The Clash su druga priča. Oni sviraju glazbu očaja. Bili su grupa očajnika. Moraju sve ubaciti. A imaju tako malo vremena. Mnoge su im pjesme prenapuhane, prekićene, nadobudne. Ali ne i ova. Vjerojatno su Clashevci ovdje u svom najboljem, najrelevantnijem i najočajnijem izdanju. The Clash su oduvijek bili grupa kakvom su se zamišljali.“

Ima tu jako mnogo toga s čim se jednostavno morate složiti jer Dylan katkad izvuče nešto što ste možda naslućivali ili tek maglovito osjećali, ali to vješto verbalizira, ocrta riječima neku lelujavu aproksimaciju i ucrta je kao temeljitu istinu. To je i inače odlika najboljih pisaca.

Iz ovoga se čini da veliki Bob nikad nije poslušao Sandinistu! jer taj album s 36 pjesama izravno opovrgava ovu tezu da imaju malo vremena, kad slušate tu ploču dojam je baš suprotan, imali su toliko vremena da su mogli probati sve, i funk, i reggae, i disco i pop i još štošta. Dobro, da, možda je njime motivirana ona rečenica da moraju sve ubaciti, ali i dalje The Clash nema baš mnogo pjesama koje bi se mogle okititi epitetima kojima ih Dylan krsti, ako su kićene, to itekako ima svrhu, napuhane nisu sigurno, a nekmoli prenapuhane, a što se tiče nadobudnosti pa, hm, nisam siguran da je baš Bob Dylan prava osoba koja bi to ikome mogla predbaciti.

Uhvatio sam se Clasha jer mi je važan pa sam na njega osjetljiv, ali mislim da se i iz ovog citiranog pasusa može dobiti uvid u to kako Bob Dylan piše. Njegove rečenice teku fino i prirodno što je umnogome zasluga Vlatke Valentić koja je knjigu izvanredno prevela, a čak i ako se s njegovim propovijedanjem ne slažete, ne možete ga ne cijeniti. S druge strane, ima tu jako mnogo toga s čim se jednostavno morate složiti jer Dylan katkad izvuče nešto što ste možda naslućivali ili tek maglovito osjećali, ali to vješto verbalizira, ocrta riječima neku lelujavu aproksimaciju i ucrta je kao temeljitu istinu. To je i inače odlika najboljih pisaca.

Uz Dylanova razmišljanja i dojmove o pjesmama koje, rekli smo, ne iznosi kao dojmove nego kao jedine istine, za svaku pjesmu napiše i ponešto suhih činjenica, lako provjerljivih, onih koje ovdje služe da bi pjesmu bolje postavile u kontekst, da bi je čitatelj shvatio i doživio bolje i potpunije, a to su sve informacije koje su zanimljive i značajne, od biografskih podataka o glazbenicima, preko interesantnih sličica o njihovim stazama do slave, prijateljstvima i sukobima pa sve do štikleca kao što su administrativne pogreške zbog kojih na ovitku ploče završi ime krivog autora. Mnogo toga Dylan zna, njegov staž na sceni dulji je od šezdeset godina i svašta je kroz to vrijeme vidio, doživio i naučio, ali najvažnije je da sve to zna lijepo upakirati i prepričati pa vas, čak i kad čitate o nekom glazbeniku tj. nekoj pjesmi koja vas inicijalno suviše i ne zanima, uvuče već prvom rečenicom i onda vas zadrži i začara, praktički natjera da odete na YouTube (Spotify, Deezer, gdje vas je već volja) i poslušate to o čemu piše, a što vas inicijalno nije zanimalo.

I inače je YouTube gotovo nužan priručan alat za čitanje ove knjige, a meni je posebno zanimljivo bilo prvi put slušati pjesme koje ranije nisam znao i tek sam od Dylana za njih čuo. Jasno, prvi put sam ih slušao kroz njegove uši, a to stvarno nije loša pozicija za prvo slušanje neke pjesme. Bilo je već sličnih knjiga, od meni silno drage Hornbyjeve "31 pjesme" u kojoj majstor piše o 31 pjesmi koja mu mnogo znači pa do knjige stanovitog domaćeg pisca u kojoj on piše o pjesmama s literarnim referencama, ali ono što "Filozofiju moderne (pop) pjesme" razlikuje od njih jest činjenica da su njih pisali fanovi, glazbeni konzumenti i fanatici, ali ljudi bez ikakve prakse dok je Dylan, jasno, prvenstveno ipak i sam autor i to ne bilo kakav već onaj koji itekako dobro poznaje sve aspekte stvaranja muzike, od onih koji su jasni i samorazumljivi do onih koji ljudima koji samo slušaju, a nikad nisu primili gitaru u ruke i s njom nešto smisleno učinili po prirodi stvari ostaju nedokučivi.

Knjiga je bogata i fotografijama, ilustracijama i naslovnicama albuma, grafički je prekrasno urađena pa je se može doživjeti i kao svojevrsnu coffee-table book, ali bez negativnih konotacija. Da, lijepo će izgledati na vašem stoliću za kavu i da, kad gosti dođu ona će sigurno potaknuti razgovor i svatko tko je prelista bit će zadivljen, o tome nema nikakve dvojbe, ali za razliku od ponekih knjiga predviđenih upravo za neobavezno prelistavanje ovo je jedna od onih koja će vam s kamatom vratiti i svu smirenu i koncentriranu pozornost koju joj posvetite. Jednom kad gosti odu.

Ako volite Boba Dylana ovo je knjiga za vas, to se podrazumijeva. Ako slušate mnogo glazbe, ako o njoj razmišljate i ako vam ona nešto u životu predstavlja, ovo je također knjiga za vas. Ako volite pub kvizove, a napose one glazbene, ovo je nedvojbeno knjiga za vas. Ako ste zaželjeli predah od romana ili generalno književnosti koju se treba konzumirati linearno, ovo je opet knjiga za vas jer ne samo da dopušta čitanje na preskokce, već ga i potiče, uživat ćete u vršljanju gore-dolje, u tome da prvo pročitate tekstove o pjesmama koje znate i volite, onda o onima koje ne znate, ali vam nekako zvuče poznato i na kraju o onima koje su vam posve nepoznate. Ili po bilo kojem drugom sistemu za koji se odlučite. Čak i ako ne volite Boba Dylana ovo je možda knjiga za vas, pomoći će vam da razbijete predrasude. Ili da ih dodatno zacementirate, a ni to nije uvijek loša stvar.

Nobelovu nagradu i tu raspravu je li je autor ove knjige zasluženo dobio uopće nisam spomenuo, namjerno. Jer ovo nije tip literature koji bi švedska akademija vrednovala na taj način, a osim toga knjiga je originalno objavljena 2022. i prvo je njegovo djelo nakon što je nagradu već pospremio. U njoj nema te vrste pretenzije, nema tog pritiska da se dokaže kao pisac sad kad je već ovjenčan tom nagradom, jednom od najvažnijih. Suviše je Dylan iskusan da bi upao u takvu klopku; ovo je samo 66 izvrsno napisanih eseja o 66 pop pjesama koje je napisao čovjek koji itekako zna misliti, a nedvojbeno zna i pisati. Krleža je ionako tvrdio da je to isto. O muziciranju ćemo drugom zgodom.

Bob Dylan

Filozofija moderne pjesme

• Prijevod: Vlatka Valentić
• Vuković & Runjić 11/2022.
• 352 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532863253

'Filozofija moderne pjesme' prva je knjiga novih tekstova Boba Dylana od 'Kronika: prvi dio' iz 2004. i Nobelove nagrade za književnost 2016. U ovom djelu, na kojem je radio od 2010., Dylan otkriva osebujan vlastiti uvid u prirodu popularne glazbe. Piše više od šezdeset eseja u kojima se usredotočuje na pjesme drugih autora i izvođača, od Stephena Fostera preko Hanka Williamsa i Nine Simone do Elvisa Costella.