Vlado Kreslin : Pjesma je kao kuća – treba joj točan broj cigli
Vlado Kreslin jedan je od posljednjih kantautorskih velikana bivše države koji u rodnoj Sloveniji ima opravdani status živuće ikone i održava stotine koncerata godišnje, ali kad šačica predanih hrvatskih novinara, koji se ubrajaju u njegove obožavatelje i koji često prelaze granicu na njegove nastupe, o njemu piše, uvijek moraju spomenuti činjenicu da, bilo zbog jezične barijere ili slabog protoka informacija, u našim krajevima nažalost nikad nije bio dovoljno prepoznat i prihvaćen onoliko koliko bi trebao biti.
No, to neke od nas ne sprječava da nastavljamo širiti glas o njemu i organizirati koncerte, pa će tako ove nedjelje (15. ožujka) sa svojim pratećim sastavom Mali Bogovi zasvirati u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.
Ovu smo priliku iskoristili da sjednemo s njim o popričamo s njim, ponajviše o njegovim navikama vezanim za pisanje tekstova. No, prije nego što smo došli do tog mesa ovog našeg razgovora, da bismo razbili led, dotakli smo se njegovog zadnjeg velikog putovanja po karipskim otocima na jednom kruzeru. "Ja sam tamo bio na turneji, nisam išao na ferije," kaže Vlado. "Odnosno, spojio sam odmor i svirku. Išli smo iz Miamija do meksičkih otoka, Jamajke, Arube..." Gotovo kao u onoj poznatoj pjesmi Beach Boysa, reklo bi se.
Svirao je već i prije na velikim brodovima po Sredozemlju. "Ti su brodovi dobri ako imaš kabinu na balkonu. Inače si stalno vani na galami ili na bazenu, što je, moram priznati, malo teško za živce." Mnogo je više uživao kad bi stigli na otoke i mogao bi se prošetati ulicama i zasvirati i podružiti se s lokalnim "buskerima". A na brodu je bila, kaže i neka ekipa iz Istre. "Malo smo spominjali Šajetu, Livija Morosina i pjevali istarske pjesme. Inače je bio dio slovenske ekipe od 60-70 ljudi s kojima je proveo dvanaest ugodnih dana.
Ljubav prema glazbi u Kreslinovoj obitelji prenosi se s koljena na koljeno, njegov otac Milan Kreslin svirao je s njim u narodnom ansamblu Beltinška banda, a s devedeset godina je objavio svoj samostalni istoimeni album prvijenac. Sad ima 98 godina i još uvijek pjeva i svira. Nije rijetkost ni da se pojavi na kojem od triju od Vladinih koncerata u ljubljanskome Cankarjevom domu koje svake godine rasproda u prosincu. Ali sviranje i pjevanje je jedna stvar, a pisanje pjesama nešto sasvim drugo. Kad je Vlado otkrio da ima talent za pisanje pjesama?
"Nisam to ni skužio. To je slično kao u onoj priči ili urbanoj legendi o grupi The Who. Kad su potpisali za velikog izdavača, rekli su im da se ugledaju na Beatlese i počnu snimati i vlastite pjesme, a ne samo obrade. Pa je jedan od njih rekao, možda Keith Moon, da muziku još lako naprave, ali tko će pisati tekstove? Onda su odlučili da će onaj koji zna slovkati riječ "unconsciousness" pisati tekstove. To je bio Pete Townshend. Slično je bilo sa mnom u sedamdesetima, kad mi je Iztok Černe, šef benda Horizont, kad smo počeli raditi vlastite stvari, rekao: "Ti najviše čitaš knjiga, ti ćeš pisati tekstove," kaže.
"Nikad nisam bio od one djece koja od malih nogu pišu pjesmice. Odrastao sam na selu gdje dobiješ vritnjak od svojih vršnjaka ako pišeš pjesme. Tamo toga nije bilo. Tako da sam se prisilio i počeo sam pisati po narudžbi, kako se kaže. I u tim komadima se to užasno čuje. Ali tako je to bilo u sedamdesetima i osamdesetima. Bend bi napravio melodiju i aranžman, a na pjevaču bi bilo da osmisli vokal. A vokal je uključivao melodiju i pisanje teksta. Kao autor bi se uvijek upisao onaj koji bi osmislio akorde, a pjevača koji bi napisao melodiju i tekst ne bi se smatralo zaslužnim."
"Tada je došao moj bend Martin Krpan i tamo sam se već snašao u pisanju. Nakon toga su uslijedile pjesme kao Tista črna kitara i Namesto koga roža cveti... Pomoglo mi je što sam studirao njemačku i englesku književnost, tako da sam doista mnogo čitao, kao što i danas čitam. Tako da nisam u početku imao ambicije pisati, niti izdavati knjige pjesama i proze, ali bio sam "doma" s knjigama i književnosti, i kad je glazbena zadaća to zahtijevala, to se nekako samo od sebe dogodilo."
Neke istaknute uzore također, kaže nije imao. "Ako mi nitko sad ne pada na pamet, onda takvog nekog vjerojatno nije ni bilo. Naravno da smo se svi divili Bobu Dylanu i Leonardu Cohenu, ali oni su nas više privukli kao kompletne pojave. Oni su nam bili idoli, pa smo im se zato divili i kao tekstopiscima. Ali više bismo se zakačili na njihovo stanje uma nego na samo pisanje."
Znakovito je da Kreslin ovdje spominje upravo Dylana i Cohena, koji nisu samo dva najveća imena među tekstopiscima, već na neki način predstavljaju i dva potpuno oprečna pristupa pisanju. Još jedna rokerska urbana legenda glasi da su se njih dvojica susreli i u razgovoru izrazili međusobno divljenje. Dylan je navodno pitao Cohena koliko mu je trebalo da napiše svoj klasik Hallelujah, na što je ovaj odgovorio: "Dvije godine." A zatim je Cohen htio znati koliko je Dylanu trebalo da napiše jednu od njegovih poznatih pjesama - identitet te pjesme mijenja se u svakoj od verzija ovog razgovora - na što je Dylan ispalio: "Petnaest minuta."
Je li Kreslin po tom pitanju onda sličniji Leonardu ili Bobu, "brusi li filigranske detalje" kao Đorđe Balašević u onoj svojoj pjesmi, dorađuje li ih do savršenstva ili bude zadovoljan s prvom verzijom i samo ide dalje? "Oba," kaže. "Često ovisi o tome što prije radiš, muziku ili tekst. Sjećam se primjera s pjesmom Joužek koju sam napisao kad sam upoznao ženu i došao kod nje, pa mi je dala jednu butelju, i krenuo sam pisati. Došao sam s demo snimkom koja me se toliko dojmila, bila je tako autentična da sam imao sliku čovjeka o kojemu sam je mislio napisati i pjesma je bila gotova za dva sata."
"Kad ti glazba da tu sliku, onda je katkad vidiš i lako napišeš priču. A nekad tu priču treba izvući. Nekad su potrebni mjeseci da pjesmu dovršiš. Ne toliko da je izbrusiš, već da sebe uvjeriš da su stvari koje si napisao zapravo u redu. Jer nekad isprva sumnjaš u pjesmu, ali kad joj se vratiš nakon tri mjeseca zaključiš da zapravo nije loša. To je zato što sam samokritičan i ponekad nisam siguran jesam li već nekad prije nešto slično napisao. A nekad znaš, to je to i bum!"
Prokockani sat
Kao što smo već spomenuli, Vlado je objavio i zbirke poezije i knjige pjesama i prozna djela u kojima prepričava zgode i anegdote Beltinške bande, duhovite priče o tim starcima s kojima je svirao i čiji potomci danas čine novu postavu sastava koji ga i dalje prati uz njegov redovni bend Mali bogovi. "Naravno da si uvijek slobodniji ako ne moraš pisati u rimama i smišljati refrene. Kad pišeš prozu u poeziji ili poeziju u prozi možeš si dati oduška i pisati duže, ili pak kraće. Glazbena forma iziskuje svoje, pa je proces u konačnici prilično različit."
U nekim pokušajima približavanja njegove glazbe hrvatskoj publici njegove pjesme su prevođene na naš jezik. "Naravno da se u takvim slučajevima dosta toga gubi. U početku sam neke stvari sam prevodio, nakon toga su Marina Vujčić i Ivan Sršen preveli knjigu Zakartana ura (kao Prokockani sat). Ali neke riječi u kontekstu materinjeg jezika imaju konotacije koje čak ni kad ih prevedeš točno nemaju isto značenje. Kad u Americi kažem "sometimes when I sleep with storks beneath the fog", onda moram i pojasniti što sad "storks" znači. U Prekmurju to označava ljude koji su se selili i onda kasnije vraćali, kao što se i "štrkovi" (rode) vraćaju. Original je original i sve autore, ako možeš, trebaš čitati u izvorniku."
No, i sam je prepjevao neke pjesme. Iskoristio sam priliku da ga pitam za "Kaj naj ti prinesem, draga", pjesmu koju oduvijek opisujem kao parafrazu Boba Dylana, odnosno njegove pjesme iz šezdesetih Boots of Spanish Leather koja ima sličnu strukturu i poantu, ali je i dovoljno različita da nikad nisam bio siguran je li napisana kao prepjev ili nije. "Sigurno je bila neki nesvjesni utjecaj, ali moram priznati da to nisam primijetio dok to nisam pročitao," kaže uz smijeh. "Volim tu Dylanovu pjesmu, ali tada je nisam slušao da bih se time vodio. Mnogo toga ostane s nama i kad toga nismo sasvim svjesni."
Ali svjesno je pisao svoje verzije pjesama Gloomy Sunday (Bela nedelja) i Lili Marlene. "Znaš zašto sam to pisao? Kad su cigani dolazi kod nas, vani bi svirali svoje "Ciganka je gatala na travi", a onda bi moj stari rekao: "Sad idemo unutra i onda ćemo one dvije." Zatvorila bi se vrata i svirale se te zabranjene pjesme. Onda kad sam s Beltinškom bandom išao u studio kod Ace Razbornika, onda sam rekao da ćemo te dvije snimiti prve. Svi su rekli: "Zatvorit će te. Lili Marlene se ne smije!" Ma tko će me zatvoriti?"
I za kraj, zanimalo me ima li koja pjesma po kojoj bi želio ostati upamćen jer smatra da ju je doista dobro napisao. "Nekako sam naučio da je pjesma kao kuća. Kako bi kuća stajala, potreban je točno određen broj cigli. Ako se jedna izvuče, kuća pada. U pjesmi je isto tako samo toliko riječi potrebno da ona stoji. Ako jednu izvadiš, pjesma pada, a ne smije ni jedna biti previše. Mislim da sam pravi broj cigli pogodio u pjesmi Namesto koga roža cveti. Možda postoji još koja, ali za tu sam siguran."
Vlado je tu skroman, u njegovim pjesmama nikad ne nedostaje nijedna cigla. Potvrdit će to zasigurno i na svom zagrebačkom gostovanju u nedjelju.
Prokockani sat
- Prijevod: Marina Vujčić, Ivan Sršen
- Sandorf 11/2019.
- 85 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533511894
- Cijena: 12.61 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Vlado Kreslin je pjesnik slične sorte poput Boba Dylana ili Leonarda Cohena. Promatra svijet, upari svoje otkucaje srca s njegovim, zaroni u njega i uvijek iznova šarenu magmu svijeta pretače u pjesmu. Zna da je poezija, iako ne predstavlja opipljivu stvarnost, zapravo neprestano svuda oko nas. I u 'Prokockanom satu' riječi njegovih pjesama dolaze iz predjela koji nas okružuju i koji su naseljeni pričama, osjećajima, bolestima, nadom.