Goran Polak : Stražarni lopov
Gotovo je neobjašnjivo da još i danas kad smo već dobrano pregazili prvu četvrtinu 21. stoljeća nad ovim našim prostorima, kako god da ih zvali, kruži bauk - bauk novog vala. Jedan pokret u jugoslavenskoj glazbi koji je trajao nekoliko godina urezan je u svijest naših naroda kao nedostižno postignuće ovdašnjeg muzičkog izričaja, a o glavnim akterima i danas se pišu hvalospjevi, snimaju filmovi, pa čak i otvaraju muzeji posvećeni njihovim postignućima.
Sve to kod mlađih generacija već pomalo postiže osjećaj iritacije kad shvate da danas žive u vremenu u kojemu kad više nema vremenskog raskoraka između glazbenih zbivanja u svijetu i na domaćoj sceni kakav je postojao u osamdesetima, da su koncerti o kojima se i danas priča tada bili rijetki i održavani u klubovima manjima od onih u koje odlaze danas i da su zapravo ta slavna vremena satkana na uspomenama i nostalgiji onih koji mahom nisu ni bili dio žiže tadašnjih zbivanja. Naime, najviše o tome da je nekad bilo bolje kukaju oni kojima je najbolje bilo prije nego su prestali izlaziti i u potpunosti pratiti glazbu.
Novovalna generacija dakle i više od 45 godina nakon svog vrhunca i dalje dobiva knjige, filmove i muzeje, pa je zanimljivo da je cijela jedna generacija koja je došla nakon nje ostala praktički neopjevana. Ta je generacija, stasala u kasnim osamdesetima i ranim devedesetima dala prve pravi underground, pankere i darkere i Ekatarinu Veliku. Njihov "Paket aranžman" bio je manifest DIY duha Zdenka Franjića i njegove kultne kuće Slušaj najglasnije objavljen pod imenom "Bombardiranje New Yorka", a njihovu mladost i bezbrižnost razorila je bomba rata.
Stražarni lopov
Kao jedan od rijetkih kroničara ove generacije javio se Goran Polak, aktivni sudionik alternativne scene koji unazad petnaest godina uređuje blog Stražarni lopov, internetsku nišu u kojoj redovno izlaže tekstove, rijetke fotografije i snimke nastale u tom razdoblju, a koje bi vjerojatno ostale zagubljene da ih ovaj predani sakupljač nije odlučio sačuvati od zaborava. "Kad ćeš napisati knjigu? Nerko od nas mora napisati knjigu o svemu ovome, mora ostati neki trag." To je prva rečenica upravo te i takve knjige koju je Polak nakon 15 godina bloga odlučio i napisati, a zove se, isto kao i njegova stranica, "Stražarni lopov".
Iako se već i prije prvog koraka u knjigu pokušava ograditi kako je prije njezinog pisanja "znao da nije pisac", a kad ju je završio "da to nikada neće ni postati", sama činjenica da je knjigu napisao, a onda potom i objavio, ne daje nam izbora nego da ga promatramo kao pisca. A ako već nije pisac, onda se svakako može ustvrditi da je vješt pripovjedač koji na šarmantan način u uglavnom kratkim poglavljima kroz niz anegdota i priča o sudbinama, bilo istaknutih imena svoje generacije, bilo potpunih marginalaca, zabavno i efektno prenosi duh Zagreba kroz godine koje nisu uvijek bile ugodne.
U prvim poglavljima knjige, kratkom formom i nostalgijom nabijenim sjećanjima na Zagreb Polakove mladosti, "Stražarni lopov" može djelovati kao nastavak forme tzv. štikleca Zvonimira Milčeca, no kako dublje grabi u kost i meso svog interesa, tako knjiga postaje sve izraženiji pojas za spašavanje uspomena na događaje i ljude koji su obilježili glazbeni svijet u godinama kad se neminovno bližila smrt države koju su poznavali.
Anegdotalna forma dopušta Polaku da se ne drži strogo kronologije događaja, pa se likovi koji su pokopani u jednom poglavlju već vraćaju u nekom drugom sjećanju u sljedećem. Sve to može uzrokovati kratkotrajnu konfuziju ako čitatelj u glavi pokuša ostvariti neki doživljaj temporalne pravocrtnosti, ali kad se jednom navikne na takav pristup, krupna slika se počinje pojavljivati kao u nekom mozaiku. Ako se katkad čini da neki od likova u tekstove upadaju poput padobranaca, njihovo će se mjesto u slagalici najčešće otkriti kasnije.
Slabosti zapravo više pokazuje kad svom peru dopusti pretjerano kitnjastu pseudopoetičnost koja odstupa od inače izravnog stila uličnoga promatrača, pa su tako nažalost i neka cijela poglavlja utopljena u pjesničkim nastojanjima koja odudaraju od glavnine knjige i onoga čemu je imala biti posvećena. Pripadnici Polakove generacije i oni koji su bili djelom iste scene, kao i oni koji imaju šire znanje o glazbi prepoznat će mnogo više imena o kojima autor piše od onih drugih, ali Goran i nekim danas sasvim nepoznatim likovima na svojim stranicama udahnjuje život i čini ih zanimljivima. Dok govori o glazbi, uspješno izbjegava hladnu faktografiju i nabrajanje, od čega često pate slične knjige.
Polaka vrsnim kroničarom čini njegova povezanost s raznim supkulturama, visio je s mladim hašomanima, svirao s pankerima i darkerima, a priče o odlascima na koncerte Iggyja Popa (čija jedna od najvećih svjetskih kolekcija snimaka je upravo u njegovom posjedu, i po čemu je poznao poznat i daleko izvan naših granica prije nego što je počeo uređivati svoj blog) u Beč i Nicka Cavea u Ljubljanu miješa sa svakodnevnim dogodovštinama sa šankova Jabuke i Kulušića, Moše, Gjure ili Lapa, kao i s općim kulturološkim fenomenima kao što su stara zagrebačka kina, Univerzijada te pojave videoteka ili CD-ova kao glazbenog formata.
Iako sve ovo može u nabrajanju zvučati kao parada nostalgije, "Stražarni lopov" to ipak nije, jer Polak i danas, vjerujem, prati scenu i odlazi na koncerte, pa nema potrebu docirati da je nekad bilo bolje. Naravno da nisu sve njegove priče na jednakoj razini kvalitete. Knjiga broji 470 stranica gustog teksta, premda bogato opremljenog fotografijama iz privatnih arhiva gomile ljudi koja ih je ustupila - a koje su vjerojatno jednako bitne za glavnu misiju očuvanja sjećanja na ova vremena - i kao takvoj joj ne bi škodila intervencija uredničkih škara, ali na kraju i ti manje sjajni komadići stakla čine konačni mozaik koji nije samo lijepo vidjeti, nego je u konačnici morao i postojati. Druga stvar koja bi svakako bila dobrodošla u nekom od potencijalnih budućih izdanja "Stražarnoga lopova" bilo bi kazalo kako bi se lakše moglo pronaći citate o pojedinim ljudima i bendovima.
A tih ljudi i bendova ima mnogo. Vjerojatno najviše stranica bit će posvećeno Endymionu, sastavu u kojemu je autor najozbiljnije svirao, ali čut ćemo i o nekim njegovim drugim grupama, od Nebeskog šetališta iz ranih dana hašomanijade, pa sve do Yola Yole, a onda i Phantasmagorije, darkerske postrojbe Tomija Šege, još uvijek aktivne figure u Zagrebu i dugogodišnje centralne pojave na goth sceni okupljenoj u Jabuci.
Popratit će Polak i karijere nekih poznatijih bendova i izvođača, kao što su već spomenute Majke ili Satan, kao i etikete Slušaj najglasnije, uspon festivala Fiju Briju koji će se pokazati kao poligon za novu alternativnu scenu devedesetih, kultna mjesta poput još uvijek aktivne “oaze šezdesetih”, kafića Sunshine Inn na Vrbiku, ali i gomilu drugih svjedočanstava o ljudima, mjestima i događajima s popisa predugačkog za nabrajanje.
Ove priče popraćene su i opisima brojnih uspjelih i neuspjelih mladenačkih izleta i tuluma, anegdota kakve svi na svijetu imamo i čije prepričavanje nikad ne zvuči jednako dobro kao i sam događaj, a platonistički rečeno, prepričavanje njihovoga prepričavanja bilo bi tek sjena sjene. Ipak, takve zgode Polaka i njegovih likova koji često odaju dojam stereotipne zagrebačke fakinarije s nadimcima kao što su Čvarak, Moljac, Ćevap i slični, daju čitatelju “Stražarnog lopova” osjećaj proživljenosti, nešto poput certifikata autentičnosti za cjelokupni pothvat.
Taj pothvat uključuje i glazbeni projekt nazvan Stražarni lopov i Dobri ljudi koji je 2023. objavio album "Hodam, gledam, prolazim", a na kojemu je okupio cijeli niz glazbenika o kojima ćemo moći čitati u ovom ukoričenom izdanju. No, multimedijalna priroda ovog njegovog širokog projekta ne staje ni ovdje. Naime, sve bi trebao zaokružiti i jedan dokumentarno-igrano.animirani film u režiji Miljenka Baričevića Moljca koji bi trebao biti temeljen na likovima i zgodama iz ove knjige. Na temelju pročitanog u kombinaciji s odvažnom vizijom autora, mogao bi to biti sjajan način da se iskustva jedne izgubljene generacije konačno otmu zaboravu.
No, ako od toga na koncu i ne bude ništa, ostaje nam knjiga. Netko je morao napisati knjigu o svemu tome kako bi ostao trag i na kraju možemo biti zadovoljni što ju je napisao Goran Polak. Na taj način dobili smo svjedočanstvo čovjeka koji naoko bio sveprisutan, ali nikad toliko istaknut da bi mu to zamutilo pogled. I povrh svega, otkrili smo pisca - htio se on tako nazvati ili ne - čiji nos za pripovijedanje zna nanjušiti priču u većim okvirima jednako koliko i u naoko banalnome.
Možda se za sto ili stotinu pedeset godina neke stvari pokrenu i neki povjesničari pop kulture iz budućnosti se zapitaju što je na ovim područjima došlo nakon novog vala. Takvi će se barem moći prihvatiti "Stražarnog lopova" i na temelju Polakovih zgoda pisati svoje verzije historije.
Stražarni lopov
- Goran Polak - vl. naklada 09/2025.
- 471 str., meki uvez
- ISBN 9789534634103
- Cijena: 33.00 eur
Goran Polak nas je godinama uveseljavao svojim blogom Stražarni lopov, sa svojim sada već legendarnim pričama u kojima opisuje svoje događaje iz ’80-ih godina prateći alternativnu scenu i to na svoj osebujan način sudionika i promatrača. Knjiga 'Stražarni lopov' sastoji se od takvih 106 priča, pričica, na 472 stranice. U knjizi je više od 680 crno bijelih fotografija sa koncerata, tuluma, iz klubova (uglavnom iz privatnih arhiva), na kojima je Polakova ekipa, tj. su rokeri, punkeri i alternativci koji su brijali Zagrebom u to neko isto vrijeme.