Simon Critchley : Bowie

Simon Critchley: Bowie

Bowie Chritchley Simon

Pisati o glazbi, ali zaista o glazbi, to jest o zvukovima, o muzičkoj strukturi, čak i o produkcijskim slojevima, demotivirajuće je teška stvar: glazba lako migolji riječima. Ogromne količine pop-muzičke kritike stoga svoju nedoraslost u plašljivom susretu s glazbom pokušavaju nadomjestiti usko tekstualnom analizom – stihovi koje nam pop pjesme nude, kakvi god bili, uvijek daju materijal podatniji za jezik kojim raspolažemo, a koji nam barem nudi upotrebljiviji prostor strože analitičnosti, bilo da tražimo političnost, umiješan storytelling ili dobru poeziju.

Postoje žanrovi koji zbog ovog još uvijek, u mejnstrim medijskoj recepciji, klipsaju pod teretom elementarne neshvaćenosti. Hip hop će tako, od strane zbunjene srednje struje (uglavnom bjelačke) kritike, i dalje jako često biti svođen na tekst koji prati beatove, koji je onda više ili manje dobar, čak još isključivije, više ili manje političan (zahtijev koji se rijetko stavlja pred druge žanrove, što ima svoje vrlo konkretne socio-historijske razloge a koji su, ukratko, rasistički: hip hop je za intelektualnu kritiku relevantan samo dok ostaje unutar njima egzotičnih granica geta, policijske brutalnosti i kriminala).

No događa se to i drugdje. Simon Critchley nedavno nam je ponudio svoj filozofski/glazbeno-kritički pokušaj zahvaćanja kompleksa Bowie. Critchleya možda pamtite kao čovjeka kojem je kod nas prije par godina prevedena "Knjiga mrtvih filozofa", a koja u svom uvodu izražava želju da kaže nešto "o tome kako su filozofi umirali i što možemo naučiti od filozofije kad je riječ o zauzimanju ispravnog stava prema smrti i umiranju". Hvalevrijedno! Rezultat je međutim takav da biste za knjigom trebali posegnuti gotovo isključivo ako vas zanimaju Lacanovi problemi s debelim crijevom ili Debordovi s alkoholom. Ne karikiram previše, na to je svodiva. No dok je ona, dakle, već na konceptualnoj razini problematična (patetično i neuvijeno eksploatatorsko povezivanje filozofije poznatih filozofa i načina na koji su umrli), odnosno nepotrebna, njegova friško prevedena knjiga, i ona koja nas ovdje zanima – "Bowie" – starta unutar posve pristojnih koordinata.

Critchley, sasvim pošteno, ne skriva svoj osobni ulog u tekstu o Bowieju, odmah na početku iznoseći inicijalni impuls ove knjižice – radi se, dakako, o tinejdžerskoj zaluđenosti pop idolom. Ta tko bi mu mogao zamjeriti? No s vremenom naš tinejdžer postaje filozof, pa tako su i u tekstu stvari vrlo brzo podignute s osobne na širu razinu: pokušaj da se filozofija primijeni na glazbu i javnu personu Davida Bowieja. Od govora o Bowieju kao pop ikoni teško je više i očekivati nešto novo – fenomen je izgleda nepovratno istrošen, stoga se i Chritchley ne odmiče previše od razgaženih puteva, ne zazirući pri tom od iznošenja općih i potrošenih mjesta kao svojih osobnih stavova, nudeći nam ih maltene kao originalne uvide.

Koliko se smisla ima, nakon što nas poststrukturalizam i postmodernizam već desetljećima trijumfirajuće šamaraju idejama o nepostojanju stabilnog subjekta, nemogućnošću koherentnog identiteta, smrti velikih narativa itd., pojavljivati s opaskama poput: "Također smatram kako je identitet vrlo krhka stvar. U najboljem je slučaju niz epizodnih bljeskova; nikako neki veličanstven pripovjedni sklop." Zar zaista? Čitava knjiga svoju filozofičnost upražnjuje zapravo gotovo samo u ovoj dosjetki o neautentičnosti pop-ikone Bowieja, pop muzike uopće, pop kulture, i u konačnici našeg aktualnog socijalnog momenta u najširem smislu. Zajednički zaključujemo, nimalo originalno, kako je jedina postojana stvar kod Bowieja njegova nepostojanost, i kako kroz svoju patvorinu zapravo progovara istinom, makar iščašenom.

Kad pažnju s umjetnika prebaci na njegovu umjetnost, autor još više tone u neobranom grožđu. Glazba ga, a da toga zapravo nije ni svjestan (ne ostavlja nam autorefleksivne napomene u tom smjeru) ostavlja bez riječi. Tek kad se obrati Tekstu, Bowiejevim stihovima, vratit će mu se dar govora. Stoga na primjer Critchley i nema bogznašta za reći o (zbog inputa Briana Enoa) dvama Bowiejevim najboljim albumima - "Low" i "Heroes", pogotovo onim njihovim ambijentalnim polovicama. Ako se sjećate, "Low" nas vodi u razgledanje razvaljenih postapokaliptičnih pustopoljina, naizgled beskrajnih, ali zapravo sasvim pouzdano omeđenih s jedne strane klasičnom glazbom ranijih stoljeća, s druge dvadesetostoljetnim glamom. "Heroes" nastavlja istim putem, gaseći i zadnje proplamsaje topline "Low-a" i na do kraja umrloj pustopoljini izgrađujući hladnu, industrijaliziranu distopiju. Ali što da Critchley s ovim radi, kad nema teksta na kojeg se može zakačiti?

Da bude jasno, ne sugeriram poetični diskurs kao jedini koji može uloviti muzičko. Moj prigovor nije usmjeren na način na koji se autor prihvaća Bowiejeve glazbe, već zbog de facto izostanka njegova bavljenja glazbom i gotovo isključivog fokusa na tekst. A uz dužno poštovanje Velikom Umjetniku, da je iza sebe ostavio samo svoje tekstove, ne bi ga se danas više nitko ni sjećao. Radi se ovdje o onoj iritantnoj intelektualnoj poziciji koja, izgubljena pred dionizijskim, posrće, grozničavo se hvata teksta jer joj je to jedina stvar u vidokrugu s kojom se može nositi. Konačni rezultat je marginaliziranje glazbe, svođenje glazbe na ono što joj je zapravo periferno – tekst. I ovdje se sudaramo s onim momentom kojeg je teorija odavno prepoznala kao hegemoniju riječi.

Stoga kad privedemo ovu knjižicu kraju, ostajemo s dvije stvari. Prvo, a ovom sam još i bio spreman progledati kroz prste, ostajemo s još jednom potvrdom o prečestoj jalovosti pop filozofije koja, makar i začeta s dobrom namjerom, najčeće završava u ćorsokaku zapravo dvostrukog promašaja: teoriju banalizira do razine neupotrebljivosti, čime i njena prosvjetiteljska ambicija nužno propada. Otprilike onako kako jedna od najgorih pojava u glazbenoj povijesti, klasična crossover glazba, ljubiteljice klasike alijenira u startu, a klincima nudi kič kao jedini tobožnji kontakt s tom anakronom, ali ne i irelevantnom tradicijom. Simon Critchley ili 2Cellos, rezultati su analogni.

Međutim, ovdje dominira i više obeshrabruje druga stvar, a to je nemoć u zahvaćanju glazbe riječima: Critchleyev tekst pred njom ostaje otužno nijem. Mogli bismo reći da je knjiga precerebralna, da je u strahu od afektivnog, a onda zažaliti što autor nije dao više glasa onom zaluđenom tinejdžeru, a nešto manje akademskom filozofu. No bilo bi to krivo, jer patetike u tekstu ne manjka. Critchley se ne srami, iako bi trebao, rečenica kao što je: "U svijetu bez ljubavi, ljubav može biti spašena samo u smrti." Ili: "Može se činiti zabavnim igrati se među grobovima bogova, ali možda to nije igra. Sjenke ponekad mogu biti dugačke i zastrašujuće." Na kraju krajeva, emocije i intelekt nisu međusobno isključivi, štoviše, uvijek su u nužnom prožimanju. Tako da je problem upravo obrnut, tekst je nedovoljno cerebralan, potkapacitiran je da bi pristupio glazbi kako spada.

Velik je to zadatak i često se meštrima od riječi dogodi da u njemu podbace, stoga bi bilo nepristojno prigovor ekskluzivno vezivati uz Critchleya. No rezultat je tu: poticajnu i kreativnu, makar i filozofsku, knjigu o Davidu Bowieju koja se pred pragom njegove glazbe neće uplašeno ukočiti, ipak nismo dobili. Šire od toga, čini se da je pisanju o pop glazbi potrebna radikalna promjena paradigme.

Simon Chritchley

Bowie

• Prijevod: Tomislav Brlek
• Vuković & Runjić 06/2015.
• 192 str., meki uvez
• ISBN 9789532861129
• Cijena: 13.14 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

U ovom sažetom i zanimljivom preispitivanju pjesama jedne od najvećih pop zvijezda na svijetu, Critchley, koji je svojim filozofskim spisima požnjeo brojne pohvale, osobnu pripovijest o tome kako je Bowie razvedrio njegov dosadan prigradski život na jugu Engleske stapa sa filozofskim razmatranjima o tome kako su koncepti autentičnosti i identiteta izvrnuti u Bowiejevu radu.