Rick Rubin : Kreativni čin

Rick Rubin: Kreativni čin

Kad govorimo o nekakvoj službenoj povijesti pop muzike imena producenata često se izostavljaju nauštrb kojekakvih adolescentskih anegdota o tome kako je ovaj ili onaj bend pod utjecajem alkohola i raznoraznih narkotika demolirao hotelsku sobu ili pak kako je taj i taj nadasve dovitljivo dobacio ovome ili onome, a zatim je su tu i mitomanske epizode gdje se govori o individualnom geniju i genezi pojedinih pjesama ili pak sukobima unutar benda (Fleetwood Mac), naročito ako su u pitanju tandemi (Lennon – McCartney, Strummer – Jones, Doherty – Barat, Ramone – Ramone). Sve to čini jednu natečenu, dekadentnu tvorevinu koja nažalost rijetko kad adresira „pravu povijest“ određenog benda, glazbene epohe ili pokreta; rijetko kad je u pitanju neko dubinsko istraživanje dinamike grupe, toga kako su skladali, stvarali i snimali. Ljudi koji se rijetko kad spominju su upravo ljudi koji su zaduženi za oblikovanje zvuka, nerijetko i za viziju, figure koje ponekad oplemene ploču, a ponekad je sasvim unište: producenti. 

Uzmimo na primjer Martina Hannetta, vizionara iza klaustrofobičnog, mračnog i atmosferičnog zvuka ploče „Unknown Pleasures“, jedne od najutjecajnijih grupa svih vremena: Joy Divisiona. Bend je uživo zvučao mnogo drugačije, pankerskije i oštrije, nego što je na studijskim snimkama koje su mjestimice gotovo pa sintetske zbog Hannettove vizije i perfekcionizma. Jedna od (potencijalno apokrifnih) priča kaže kako je, prilikom snimanja bubnjeva za „She's Lost Control“, natjerao Stephena Morrisa i ekipu iz studija da razmontiraju bubanj i da nanovo sastave na krovu. 

Joe Strummer iz the Clash se prisjećao kako je Guy Stevens, genij koji stoji iz jedne od najboljih (meni najbolje) ploča svih vremena, „London Calling“, prilikom snimanja klavira izlio vino po tipkama, uvjeren da će bolje zvučati. „I kunem se, zaista je zvučalo bolje“, rekao je Strummer.

Kad se govori o utjecajnim producentima, ime, djelo i pojava Ricka Rubina neizbježni su. Taj križanac Raspućina i čarobnjaka jedna je od ključnih ličnosti u popularizaciji hip hopa i jedan je od osnivača kultnog Def Jam Recordingsa, a osnivač je American Recordingsa. Imao je i svoje prste i u predsjedništvu Columbia Recordsa. Sjećate se onog divnog razdoblja devedesetih i početkom novog milenija kad je MTV još puštao muziku i kad je mogao služiti kao kakav-takav orijentir za ono što se događa u glazbenom mainstreamu? Da? Super. Čovjek je stajao iza izvođača poput Beastie Boys, Run DMC i Public Enemy, a ljudi će ga pamtiti i kao producenta Red Hot Chili Peppersa, Joea Strummera & the Mescalerosa, Metallice, Slayera, Strokesa, Weezera, Linkin Parka, Danziga, Aerosmitha, Rage Against the Machinea pa čak i Johnnyja Casha. 

To svjedoči nevjerojatnom glazbenom dijapazonu i njegovoj kameleonskoj naravi, a bome i smislu za biznis i kako stvoriti hitove. 

Vratimo se malo na početak teksta. Napomenuo sam kako se u službenoj povijesti rock & rolla ili popularne glazbe prečesto o bendovima govori kao o bogovima koji su kročili zemaljskim tlom, kako se govori o trenucima dekadencije, autodestrukcije i genija. Slično kao i sa zajedničkom knjigom Nicka Cavea i Sena O'Hagana, „Vjera, nada i krvoproliće“, ovdje takvih anegdota nema, tako da ako mislite da ćete saznati o tome kako je to bilo producirati i družiti se s Peppersima devedesetih, zaobiđite ovu knjigu i radije si kupite „Scar Tissue“ Anthonyja Kiedisa. Štoviše, Rubin nikoga ne imenuje i umjesto toga koristi fraze poput: „glazbenica s kojom sam radio na…“ ili „bend s kojim sam surađivao“. 

Kreativni čin Rubin Rick

„Kreativni čin: način postojanja“ niz je od sedamdesetak meditacija, savjeta i instrukcija o nečemu što Rick Rubin gotovo pa religiozno, čak i fanatično smatra vrhuncem ljudske egzistencije: (slijedi grozna sintagma) kreativnim činom. Tekst je gnomičan, klizi između self-helpa, budističke (ovdje je Budizam, nažalost, shvaćen isto kao što ga je većina bitnika shvaćala: kao svojevrsnu light duhovnost) filozofije i početničke teorije menadžmenta. Već ovdje uočavamo nekoliko kontradikcija. Budizam gotovo da se nalazi na suprotnoj strani spektra od nečega toliko trivijalnog i plitkog kao što je self-help ili, još gore, menadžment. Neka, kompleksna smo bića, u stanju smo probaviti i veće proturječnosti od ovih, a knjiga ih je u svakom slučaju prepuna; pripisat ćemo to budističkoj sklonosti paradoksima. 

Za samu knjigu Rubin kaže kako je htio napisati knjigu o tome kako napraviti veliko umjetničko djelo (je, albumi Aerosmitha stoje kao testament tome) ali kako je, krasna li čuda, umjesto toga napisao knjigu o tome kako jednostavno biti i kako osluškivati kozmos. Pretpostavljam da je mnogo lakše biti i mniti svemiropolisno s nekoliko milijuna dolara na računu, kao što je i interesantno propagirati određenu vrstu larpurlartizma nauštrb komercijalnog uspjeha kad si aktivno sudjelovao u stvaranju nekih od najgorih mainstream užasa, ali to je ipak tema za drugačiji tekst.  

Knjiga, kao i više segmenata unutar nje, počinje u stihovnoj formi:

Ništa u ovoj knjizi
ne predstavlja općepoznatu istinu.
Knjiga odražava moja razmišljanja o svemu
što  primjećujem –
ne toliko činjenice koliko misli.

Odabir da se posegne za stihovnom formom nejasan je kao i odabir gdje da te stihove (ili što već) razlomi sasvim su nasumični, da ne govorimo o filozofskoj dubini koja je otprilike na razini Bačvica tijekom sezone. Cijela knjiga prepuna je plićaka, banalnosti koje graniče s New Ageom i, najgore od svega, mjestimice patronizirajućim tonom. Rubin kao da sebe smatram mudracem s planine, Bodhisattvom ili Dalaj Lamom life coachinga; jer tko je dovoljni megaloman da misli da može reći što je potrebno da se stvori „veliko umjetničko djelo“? On. Jer upravo je to što ga čini jednim od najvećih (nota bene: ne nužno i najboljih) producenata svih vremena, jer je upravo to što i ovu knjigu čini zanimljivom.

Čekaj, nisam li upravo naveo više razloga zašto je knjiga plitka i pretenciozna? Točno, ali sam spomenuo da smo kao ljudska bića svakako sposobni podnijeti svakakve kontradikcije. Tako istovremeno mogu Rubinova učenja i misli promatrati s određenom dozom cinizma, ali i nanovo se podsjetiti zašto stvaram(o) i zašto je to, dođavola, bitno. Možda ne za ljudsku civilizaciju, ali za nas kao pojedince. Tako da je jedna od prvih lekcija to da smo svi, na ovaj ili onaj način, zapravo stvaratelji. „Kreativnost nije rijetka sposobnost. I nije nedostižna. Kreativnost je temeljni aspekt bivanja čovjekom. Ona je pravo koje stječemo rođenjem. I dostupna je svima nama“, kaže glazbeni guru. Misao, složit ćete se, ja mislim, svakako nije revolucionarna, ali je jednostavna i doprinosi demistifikacije romantičarske paradigme umjetnika kao nekoga koji stvara pod naletom inspiracije (ona, doduše, postoji) ili koji je dotaknut od strane Muza ili bogova. 

Knjiga se također žestoko opire klišeju umjetnika kao izmučenog, porocima sklonog genija koji nadahnuće pronalazi nakon konzumacije pozamašnih količina alkohola i narkotika. Nije li upravo jedna od svrha umjetnosti upravo sveti rat protiv klišeja?

Kreativnost nije rijetka sposobnost. I nije nedostižna. Kreativnost je temeljni aspekt bivanja čovjekom. Ona je pravo koje stječemo rođenjem. I dostupna je svima nama.

Rubin više puta ističe igru i zaigranost te dječje kvalitete poput naivnosti i promatranja svijeta bez nametnutih šablona kao ključne aspekte u stvaranju i to je nešto što je, vjerujem, bitno zapamtiti i svako toliko se prisjetiti da ne ganjamo završni proizvod jer nismo trgovci ili biznismeni, nego da uživamo u procesu, da eksperimentiramo i da se igramo, jer to umjetnici rade ili bi trebali raditi. „The Child Is the Father of the Man“, 1802. je je napisao William Wordsworth, a taj stih je svakako bio točan i prije. Točan je i sada. Rubin to formulira na sljedeći način: „Umjetnici koji su u stanju trajno stvarati velika djela tijekom života obično su oni koji uspijevaju sačuvati te djetinje odlike. Način života u kojem svijet promatrate neiskvarenim, nevinim očima omogućit će vam slobodu djelovanja u skladu sa svemirskim planom.“ Zanemarimo li ovo pozivanje na svemir, savjet je sasvim korektan. 

Osim u nekoliko instanci gdje više puta napomene kako je djelovao kao producent, ovu je knjigu isto tako mogao napisati pisac ili slikar, pa čak i netko tko se umjetnošću ne bavi „profesionalno“. A nisu li amateri upravo oni koji nešto rade čisto iz ljubavi? 

Ignoriramo li ton i New Age vokabular za kojim prečesto poseže, dobit ćemo sasvim zgodan i jednostavno napisan priručnik i self-help knjigu koja ne traži svoju žrtvu (ciljanu publiku) i koja ne cilja na slabosti, već u središte stavlja ne nas (stvaratelje), ne samo umjetnost, nego međusobnu povezanost čovjeka, svijeta ideja i prirode. Ona inzistira da je sve spojeno, da sve jedno je. U industriji koja veliča ego i sklona je kultu ličnosti, Rubin govori o tome kako da ego stišamo, da ga ignoriramo. 

Pročitate li ovu knjigu možda nećete stvoriti veliko djelo, napisati bestseller ili postati klasikom, ali možda vas podsjeti da ne stvaramo zbog drugih, da ponekad čak ne stvaramo zbog sebe, nego jer imamo ideju i jer nas ona neće prestati progoniti dok ne počnemo raditi na njoj. I jer je bitno stvarati. Jer stvarati znači igrati se, a igrati se znači ostati koliko-toliko neiskvarenim, a to je u ovom svijetu omanje čudo. 

Rick Rubin

Kreativni čin : Način postojanja

• Prijevod: Jasna Mati
• Planetopija 07/2023.
• 424 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532575439

Rick Rubin, legendarni glazbeni producent, dobitnik 9 nagrada Grammy, pomogao je brojnim glazbenim umjetnicima da se povežu sa svojim vrelom kreativnosti. 'Kreativni čin' je studija koja osvjetljava put umjetnika koji svatko od nas može i treba slijediti kako bismo razvili umjetnički i doživljajni aspekt svoje osobnosti. Rubin je svu svoju mudrost pretočio u sjajno čitateljsko iskustvo koje nam približava moć stvaranja trenutaka, ali i života, ushićenosti i transcendencije.