Nick Cave / Seán O'Hagan : Vjera, nada i krvoproliće

Na tratini pred pozornicom okupila se gomila. Iako mnogima u publici nije prvi put, osjećaj ekstaze ih preplavi prilikom pojave visoke, tamne figure. Ipak, ovaj put je drugačije, ovaj je nastup najbliže što su neki došli vjerskom iskustvu, a čovjek na pozornici, čovjek i njegov prateći bend, sve to dirigiraju, upijaju i daju, daju i upijaju, koncert se pretvara u nadnaravnu simbiozu publike i izvođača. Nick Cave & the Bad Seeds, opet nastupaju na zagrebačkom INmusicu. Poznat bend, ali novi, bolje rečeno intenzivniji osjećaji. U jednom se trenutku zapitam kako je u stanju izaći pred tisuće, skakati, urlati, divljati, kad mu je nedavno preminuo sin ne mnogo mlađi od mene. Da stvar bude gora, sedam godina prije, preminuo mu je još jedan sin, petnaestogodišnji Arthur. Arthur čije ime i duh prožimaju ovu knjigu, ove razgovore, no o tome kasnije. 

Promatram Nicka Cavea, tog dirigenta promišljenog kaosa i pomislim si da je to valjda to, da je jedan od načina kako se nositi s nepodnošljivom tugom upravo ovaj, kroz izvođenje, kroz stvaranje, kroz otvorenost i kroz ranjivost. Izvodi i pjesme s albuma „Ghosteen“, albuma koji se bavi smrću, boli, opraštanjem i, u konačnici, pronalaženjem mira. Nisam siguran postoji li period njegove četrdeset i nešto godišnje karijere da je bio otvoreniji, ranjiviji. Tome u prilog idu njegovi Red Hand Files, Q&A na njegovom websiteu gdje ga stranci mogu pitati bilo što, a on će, ukoliko izabere baš to pitanje (a prima ih između pedeset i sto na dnevnoj bazi), odgovoriti. U tome u prilog ide i ova knjiga, ovaj četrdesetosatni razgovor sa Seánom O'Haganom, novinarom i kritičarem. Seán je, doduše, mnogo više od toga u ovoj knjizi; on je Caveov prijatelj, ali služi mu i kao svojevrsni lakmus papir za pjesme u nastanku. Sve to doprinosi neposrednosti razgovora, tom familijarnom, toplom tonu. O'Hagan očito zna slušati, ali kao i svaki iskusni novinar, zna bocnuti, zna postaviti pravo pitanje da spriječi digresije i trabunjanje. I Red Hand Files i „Vjera, nada i krvoproliće“ pokrivaju širok spektar tema te demonstriraju nevjerojatnu promišljenost, elokventnost, poetičnost i dirljivu, bolnu iskrenost jednog od najvećih glazbenika i općenito umjetnika dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Impresivno je, osim maloprije nabrojenih kvaliteta, činjenica što Caveu polazi za rukom progovarati van svoje artističke persone, a impresivno je upravo ne samo zbog količine materijala, nego i njegove težine. Drugim riječima, on ne samo da preuzima odgovornost za svoje djelo i legendu koja se obavija oko njega, nego možda čak pokušava promijeniti način na koji se gledalo na njega, pjesme i tu vražju legendu.

Vjera, nada i krvoproliće Cave Nick, O’Hagan Seán

Oni koji traže raskalašeni rock & roll memoar gdje tulumi ne prestaju, a protagonisti i prateće uloge ne stare, nećete ga ovdje naći. Cave je odavno nadišao poziciju drogiranog i bučnog mesije (okej, drogiranog mesije), a bome smo i mi kao njegova publika. Hoćete li naići na poneku anegdotu o Blixi Bargeldu, Micku Harveyju ili Shaneu MacGowanu? Naravno. Hoće li biti govora o heroinu i noći provedenoj u policijskoj stanici među narkomanima i skitnicama u New Yorku? Svakako, ali to nije prevladavajuća nota ovih razgovora. Za one koji se pitaju je li nužno biti fanom Caveovog opusa da bi se uživalo u knjizi? Ni najmanje. 

Razgovor O'Hagana i Cavea započinje u ljeto 2020., u jeku pandemije, kad smo se svi nalazili u nepoznatom, mnogo tjeskobnijem i mračnijem svijetu, svijetu koji je bio ispunjen strahom i nesigurnosti (više nego inače, to jest), ni godinu dana otkako je izašao „Ghosteen“, album koji je, ako ništa, potvrdio da Cave i Bad Seedsi ne planiraju raditi klasične kejvovske kompozicije. Riječ je, kao što maloprije spomenuh, o albumu gdje Cave na neki način nastoji komunicirati s preminulim sinom. Bitno je, da ga parafraziram, napomenuti da Arthurova smrt nipošto nije samo tema, već i stanje u kojem su se našli on i njegova žena Susie. Smrt je konstanta u knjizi. Prilikom njezina nastanka umrla je majka Nicka Cavea, a umrla je i Anita Lane, umjetnica i nekadašnja članica Bad Seedsa. Tome usprkos, knjiga je prepuna života, a život postaje neki oblik prkosa naspram tome što nas sve čeka. “Mislim da se za moj rad može reći da se jako odmaknuo od cinizma i negativnosti. Jednostavno nemam vremena za to. Mislim to doslovno i iz vlastite perspektive. Nemam vremena za kritiziranje i nepopustljivo osuđivanje. Nemam vremena za neprestano okrivljavanje. Neka drugi to rade. Ja nemam želudac za to, a ni vremena. Život je prekratak, po mom mišljenju, da mu se ne bismo divili,“ odgovara Cave nakon što je netom prije ustanovio da je ljubav poveznica svijeta. Cinizam je nemoć naspram svijeta, a njegova gorljivost po pitanju stvaranja, bilo pjesama, bilo proze ili keramičkih figurica, je na sasvim suprotnoj strani spektra. 

Takva izjava mogla bi šokirati poznavatelje njegovog glazbenog stvaralaštva, naročito nihilistički nastrojene i kaotične faze u Birthday Partyju. Kao i izjava da samog sebe zapravo smatra konzervativnom osobom koja nije nimalo receptivna po pitanju woke i cancel kulture. Dodajmo na sve to da je Cave i duboko religiozna osoba i neki će se ljudi zapitati nije li to proturječno, dok je istina zapravo vrlo jednostavna: kompleksna smo bića i u stanju smo podnijeti takve kontradiktornosti. Često čujemo o „ranom Caveu“ ili pak „kasnijoj fazi Bad Seedsa“, kao da je riječ o dva sasvim odvojena bića, a ne nečemu što se nastavlja jedno na drugo, što se isprepliće. O tome Cave kaže sljedeće: „Često nas uvjeravaju da starenje samo po sebi predstavlja izdaju našeg idealističkog mlađeg bića, ali ponekad pomislim da je baš obrnuto. Možda je našem mlađem biću teško slijediti vlastite potencijale jer nema pojma koji su to potencijali (…) Ali onda vrijeme i život učine svoje i razbiju taj osjećaj sebstva u milijun djelića (…) Rasteš do punine svoje ljudskosti, oblikuješ vlastiti karakter, postaješ prava osoba – ne znam, osoba koja postaje dio svega, ne netko odvojen od svijet ili u sukobu s njime.“

Cave je, ako ništa barem instinktivno, svjestan da ovo nije ili-ili svijet i da je nemoguće živjeti u grču, da je bitno biti dijelom svega, ispreplitati se i nastoji to činiti u svojoj svakodnevici (jer na koncertima mu to svakako polazi za rukom), a ova je knjiga jedno od tih nastojanja. „Vjera, nada i krvoproliće“ je self-help knjiga za koju nismo znali da nam je potrebna. Od duhovnih meditacija, reminiscencija, savjeta za mlade umjetnike (ali i one starije), misli o smrti (ali ponajviše životu), do dirljivih anegdota o njegovom odnosu s Warrenom Ellisom i sjećanja na djetinjstvo, Cave progovara, a O'Hagan navigira i vodi nas. Potvrđuju nam ono što znamo, što osjećamo, da postoji svjetlucanje u mraku i da postoji nada, spasenje, kako god to željeli nazvati. Dovraga i cinizam. 

Nick Cave Seán O’Hagan

Vjera, nada i krvoproliće

• Prijevod: Jasna Mati
• Planetopija 12/2022.
• 280 str., meki uvez
• ISBN 9789532575286

Caveovim riječima, knjiga 'Vjera, nada i krvoproliće' duboko je promišljeno istraživanje onoga što doista pokreće njegov život i kreativnost, nastala na temelju više od četrdeset sati razgovora s novinarom i prijateljem Seanom O'Haganom. Cave javno progovara o previranjima i događajima koji su mu promijenili život, svjestan da artikulirajući svoju ranjivost ne pomaže samo sebi, već i drugima.