Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Andrijana Kos-Lajtman • 07.04.2020.

Marijana Radmilović : Jezik mi oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam

Marijana Radmilović

Marijana Radmilović pjesnikinja je srednje generacije koja ne objavljuje puno, no čija svaka do sada objavljena knjiga predstavlja pravu malu svečanost u okviru hrvatskoga pjesništva – kako osebujnošću i kvalitetom, tako i recepcijskim odjekom. Za njezinu treću pjesničku zbirku "Putovanje oko tijela" potonje, nadamo se, tek predstoji u punom jeku s obzirom da se zbirka pojavila prije svega nekoliko mjeseci, krajem prošle godine. No ako je suditi prema prve dvije zbirke od kojih su obje dobile priznanja u vidu respektabilnih književnih nagrada (prva zbirka "Portreti nepoznatih žena" nagrađena je nagradom Josip i Ivan Kozarac 1999. godine, dok je rukopis druge zbirke "Bolest je sve uljepšala" osvojio nagradu Dobriša Cesarić 2003. te nešto kasnije Kvirinovu nagradu za mlade pjesnike), te posebice, ako je suditi po samoj zbirci koja i ovoga puta donosi izvanserijsko pjesništvo, suptilno u tonu, tematici i izrazu, ni treća pjesnikinjina zbirka ne bi trebala proći ispod čitateljsko-kritičarskih radara, pogotovo ne onih znalačkih, sofisticiranih.

Nadamo se da će i ovaj intervju s autoricom biti mali prilog tome, kao i prilika da o ovoj vrsnoj i pomalo samozatajnoj autorici i njezinu odnosu prema poeziji, pisanju, književnosti i književnoj sceni uopće, saznamo nešto više.
 

Putovanje oko tijela Radmilović Marijana

Andrijana Kos Lajtman: Koncem prošle godine, u izdanju MeandarMedie, izašla je tvoja treća pjesnička zbirka zanimljivog naslova "Putovanje oko tijela". Prije nego se dotaknemo same zbirke i njezine poetike, krenut ćemo od onog izvanjskog, faktografskog – naime, od prethodne zbirke "Bolest je sve uljepšala" pa do ove potonje prošlo je poprilično vremena, točnije – punih šesnaest godina. Krije li se u tako velikom vremenskom razmaku između zbirki činjenica da pišeš rijetko (i pomno), da su ti potrebni odmaci od poezije ili je možda riječ o izdavačkim okolnostima, eventualnim vlastitim višestrukim preispitivanjima rukopisa ili pak nečemu drugome?

Marijana Radulović: Hvala na tako lijepim riječima, odmah sam blokirala pitajući se kako nastaviti nakon takvog uvoda. Da, prošlo je poprilično vremena između te dvije zbirke; "Putovanje oko tijela" zapravo sam završila 2009., a objavila tek deset godina kasnije. Nemam jednoznačan odgovor, odvio se splet nekih životnih okolnosti, rukopis sam odložila i smatrala završenim neposredno nakon rođenja svog drugog djeteta, a onda sam se prepustila bujici hormona, nisam više imala osjećaj da se tu mene išta pita. Istina je i da se nikad nisam puno trudila oko sudbine svojih zbirki, uvijek je to netko drugi pustio van, slao na natječaje, ponekad i meni iza leđa, gotovo na prevaru. To, naravno, govori nešto i o mojoj nesigurnosti i manjku samopouzdanja, svjesna sam da bih trebala biti prodornija i nametljivija, ali bila bi to onda neka druga priča (pjesma). Ne bih rekla da su mi potrebni toliki odmaci od pisanja, prije mi je očajnički potrebno vrijeme za pisanje, umorila sam se od preslagivanja prioriteta, od potkradanja same sebe. Zbirka "Bolest je sve uljepšala" izašla je posljedično kao nagrađen rukopis na prvim Cesarićevim danima u izdanju Meandra kod Branka Čegeca pa sam se i za posljednju zbirku obratila njemu. Naravno, bilo je tu puno nespretne komunikacije u mome stilu, i opet posredništva, slučajan susret s Miroslavom Mićanovićem i njegova srdačna spontanost bili su okidač da pošaljem rukopis. Što se tiče izdavačkih okolnosti, mogli bismo čitav intervju posvetiti toj temi, zasad samo mogu reći da se radujem što poezija opstaje i što živi i izvan svog virtualnog geta.

Naslov zbirke "Putovanje oko tijela" prije svega je metaforičan, priziva simboliku tijela kao temeljnog čovjekova utočišta i konačišta, ali isto tako i kao prostor na koji smo neumitno osuđeni i koji je jedini suštinski i doslovno naš, bez obzira na sva njegova ograničenja i slabosti. S druge strane, tijelo je i konkretan referent, skup organa i sustava, način i medij naše komunikacije s drugima, izvor boli, ali i polje mogućnosti i izazova. Zašto si odabrala upravo takav naslov zbirke, što ti kao autorici znači i kako korespondira s onim što zbirka donosi?

Sam naslov zapravo sam pronašla u jednoj glazbenoj kritici, ne sjećam se više, mislim da je netko nadahnuto i znalački objašnjavao kako je ta glazba o kojoj piše poput putovanja oko tijela, a ja se nisam mogla oduprijeti toj sintagmi... Imala sam tada nekoliko pjesama, pjesma U zdravlju i bolesti polako se odmotavala i taj se stih stopio s tom pjesmom i s mojim osjećajem da sam rekla upravo ono što sam željela. Rekla bih da je tijelo prvi i osnovni medij čovjekova odnosa prema samome sebi i prema drugima, a jedina njegova izvjesnost jest neminovnost propadanja. Nazvala bih to putovanjem po karti svijeta kojeg nema, čini mi se da najviše govorim o toj propadljivosti, rastakanju, urušavanju, uzaludnosti ljudske borbe i osuđenosti na gubitak. Čovjek je uvijek na gubitku, kaže netko mudriji od mene. Možda je pesimistično, ali je i oslobađajuće, čemu žuriti, kamo sumanuto stremiti nakon takve spoznaje?

Rekla bih da me, dok sam pisala te pjesme, najviše pratila slika pustoši (možda sam u to vrijeme previše čitala Cormaca McCarthya). Malo sam gnjavila urednika s naslovnicom, ali na kraju sam dobila tu sliku ljudske kože koja se postupno pretače u suhu, raspucalu zemlju, to je osjećaj koji sam imala dok sam pisala te pjesme, kao da sam imala malo zemlje u ustima. Zapisala sam negdje samoj sebi, da ne zaboravim, mada je zaborav više nego poželjan, da sam ovom zbirkom pokušala dati pomalo apokaliptičnu viziju svijeta u nestajanju iz čije klopke tijelo ne može pobjeći. Ne može se nikud izvan svijeta, osobito kad ga nema. Ne znam jesam li u tome uspjela, znam samo da me snažno pratio taj osjećaj.   

Zbirka je podijeljena u četiri dijela/ciklusa od kojih jedan i izrijekom upućuje na tijelo – riječ je o zadnjem ciklusu naslovljenom bijela jeka tijela u kojem se nalazi antologijska pjesma, svakako jedan od vrhunaca zbirke, ako ne i njezin apsolutni vrhunac: divna, čudesna pjesma u zdravlju i bolesti.  Tijelo je i u njoj ključan motiv – čak i Bog u njoj ima tijelo, točnije, lice čiju svjetlost zaklanja od samoga sebe, baš kao što tijela imaju ljudi koji žive u međusobnim blizinama i udaljenostima („tako puno ovisi o udaljenosti“), koji „utiskuju vlažno kamenje duboko pod kožu“ i namataju „umor od početka svijeta, putovanje oko tijela“. Pjesma se čini gotovo paradigmatskom za cijelu zbirku, ona je ujedno himna ljudskom tijelu i izdržljivosti (osobito ženskoj), a da istodobno ne prestaje biti i elegija o prolaznosti („ništa se ne gubi i ne obnavlja“), i tragična slika rasapa („Koliko riječi, značenja i znamenja / može stati pod kožu / dok ne popuste šavovi od tolikog tereta“) i svijest o povijesnim i tradicijskim nepravdama („Drugo sam dijete rodila nasred dvorišta. / Krv i voda, zemlja je ključala od moga bola.“), i epifanični odsjaj nade („osjetim kako se na trenutak podiže radost / i ruši nasip iza kojeg me čekaju svijet i vrijeme“). Što ti znači ova pjesma i je li snažnija tematizacija upravo ženskoga tijela i iskustva ono što ovu zbirku ključno razlikuje od tvojih prethodnih zbirki u kojima je tijelo također bilo važan označitelj, no u prvom redu kroz osobnu, subjektivnu perspektivu ili pak kroz tematiziranje nekih konkretnih,  uglavnom ljubavnih relacija prema subjektu s oznakom 'ti'?

Ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, a da samo ne promucam i ponovim ono što si već napisala o pjesmi, doista si me prošetala kroz sve njezine slojeve, sad mi je malo jasnije o čemu sam pisala. Ta je pjesma nastala davno, među prvima u zbirci, čini mi se da sam u njoj rekla dovoljno toga što me zaokuplja pa sam joj dala da ponese naslovnu sintagmu. Spomenula si stih u kojem se bog zaklanja od svjetlosti svoga lica; mnogi su me već pitali jesam li se okrenula religiji i zašto ima toliko boga u mojim pjesmama… Nekako je prirodno došlo s tom apokaliptičnom vizijom koja me je pratila, a taj moj bog je potrošen, inferioran, ne može gledati čovjeku u oči, ponekad je spokojan jer je već zabrljao sve što je mogao zabrljati ili se umorno vuče za čovjekom kao bolestan i otjeran pas. Ako se i  pojavljuju religijski motivi, tu su da svjedoče o svojoj nedjelotvornosti.

Što se tiče drugog dijela pitanja, rekla bih da se tematizacija ženskog tijela i iskustva prelijeva iz jedne moje zbirke u drugu, svakako je u prve dvije zbirke, osobito u "Bolesti" osobnija, intimnija. Moram priznati da sam se u jednom trenutku, kad je "Bolest" izašla, uplašila da ta zbirka nosi presnažne emocije, da pleše na rubu patetike, ali malo sam se umirila kad su do mene počeli stizati dojmovi čitatelja. Ono što zbirku Putovanje oko tijela razlikuje od prethodnih jest to što sam nekim književnim likovima, najčešće ženskima, dala nova tijela i glasove, nekako sam im se uspjela uvući pod kožu i gledati svijet njihovim očima.

Osim tijela, zbirka u velikoj mjeri operira motivima prirode, posebice, biljaka i vode, te slikama krajolika kao prostora ljudskih susreta i dodira, nerijetko i  nerazumijevanja, ranjavanja, gubitaka. Ti se motivi često javljaju i u tvojim prethodim zbirkama, osobito svijet biljaka koje se uzimaju za entitete ravnopravne onom ljudskom i/ili životinjskom, ponekad gotovo i doslovno – biljke su sugovornici, bića kojima se pjesnički glas obraća i uz koja živi kao što živi uz članove obitelji ili prijatelje. Možemo li govoriti o tome da su biljke i voda tvoja stalna preokupacija, motivska uporišta kojima se neprestano vraćaš?

Da na ovo pitanje ne odgovorim poput površnog čitatelja, morala bih se vratiti svojim prijašnjim zbirkama, ali to neću učiniti jer mogu upasti u zamku mistificiranja i iskrivljenog reinterpretiranja iz ove vremenske distance. Opet si ti to tako dobro objasnila da se eventualno mogu nadovezati kako to motivsko bujanje biljaka, vode, rasta, truljenja… dolazi iz neke arhetipske slike koja me neprestano prati, a svakako su to za mene i ženski simboli plodnosti, začeća, maternice, obnavljanja, čišćenja i beskrajne samoće i pustoši. Uostalom, da puno ne filozofiram, može se sasvim lijepo napričati s biljkom.

Za razliku od prvih dviju zbirki koje su ipak bile više okrenute onom osobnom, vjerojatno uvelike i autobiografskom (kontekst ratne i postratne stvarnosti, mladenačke tjeskobe, preispitivanja ljubavnih i bliskih odnosa, promišljanje budućnosti, čežnja i čekanje na ono što je bitno) ova je zbirka univerzalnijega tona, okrenuta onom općeljudskom, nerijetko gotovo arhetipskom – odnosu prema tradiciji, rodnim ulogama, patnji kao lajtmotivu čovjekova življenja, nemogućnosti da se stvari, odnosi i uspomene sačuvaju, da išta sačuva svoj fiksirani oblik. Kako vidiš "Putovanje oko tijela", koliko ti se tematski fokus promijenio od posljednje zbirke, a koliko je ostao isti?

Čini mi se da se zbirka "Putovanje oko tijela" nastavlja na potragu i potrebu za komunikacijom i neprestanim preslagivanjem te raspadnute slike svijeta/tijela/jezika koju si spomenula u jednom od pitanja. U prvoj zbirci svakako je rat pripomogao  raspadu te slike i rodio snažnu potrebu da je trajno pokušavam sastaviti. Ne vraćam se često toj zbirci, ali ono što me u njoj raduje možda je upravo njezina slabost: ta mladenačka energija, ta drskost bez pokrića, osjećaj da se životu može prkositi. U zbirci "Bolest je sve uljepšala" propadam kroz svoj intimni, mračni bunar, neću sad tamo ni zavirivati, ali kad spominjem bunar, padaju mi napamet neke pjesme iz zbirke "Putovanje oko tijela" koje se nadovezuju na pjesmu Uspavanka, to su pjesme o mojoj baki i drugim ženama koje su me opčinjavale u djetinjstvu. I te su pjesme pune biljaka, narodnih ljekarija, vračanja… Možda se tematski fokus i nije toliko promijenio, samo je čežnja ustupila mjesto svijesti o prolaznosti, uzaludnosti borbe i pomirenosti s tim. Drugim riječima, stari se.

Promjene su vidljive i na formalno-stilskom planu. Iako su melodioznost, ritmičnost, suptilna liričnost, smirena i nebanalna refleksivnost (osobito u drugoj zbirci), kao i bogatstvo slika (koje su nerijetko metaforične, ali  gotovo nikada ne zadiru u prostore nadrealnog i/ili zaumnog) od prve zbirke prepoznatljiva mjesta tvojega pjesništva, u ovoj zbirci primjetan je zaokret prema dugim, gotovo poemskim formama; prema ponavljanju stihova koji ponekad funkcioniraju skoro refrenski; prema dugim, smirenim i melodioznim stihovima koji cijeloj zbirci daju dojam fluidnosti i protočnosti. U kojoj mjeri je riječ o prirodnom putu autorskoga razvoja/promjene, a koliko su pitanja stila ono o čemu promišljeno i intencionalno odlučuješ?

Nakon ovih tvojih pitanja definitivno ću se umisliti i ozbiljnije porazmisliti o toj svojoj poeziji! U posljednjoj sam se zbirci okrenula dugim, narativnim pjesmama, neke su pune gotovo maničnog, mantričnog nagomilavanja i gustog taloženja slika. Kad je zbirka bila gotova, učinila mi se neprohodna, nečitljiva, ali ta se promjena dogodila spontano, ne mogu reći da sam svjesno odabirala neku formu. Možda su tome presudile arhetipske slike, ne znam. Već sam spomenula kako se pjesma U zdravlju i bolesti samo odmotala, a nešto slično dogodilo se i s pjesmama Blagoslov i Sigurna kuća. Pjesmu Luda ptica napisala sam u dahu, ne znam jesam li je uopće poslije popravljala. Ne želim mistificirati i romantizirati pisanje, ali to ide otprilike ovako: zaokupi me neka slika, osjećaj, neka riječ ili stih izrone odnekud i krećem pisati, ne smišljam unaprijed, ne očekujem ništa, pratim neki unutarnji osjećaj, ne planiram unaprijed ni formu pjesme, ni koncept zbirke, ničega nema preda mnom osim samog čina pisanja. 

 

Kritičari su već ranije primjećivali da je tvoja poezija zaokupljena fenomenologijom (ne)mogućnosti komunikacije, „preslagivanjem raspadnute slike svijeta/tijela/jezika“? Ukoliko se složimo da je svijet dan-as raspadnutiji, ili barem rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti, ostaje li nam jezik kao čvrsto uporište na koje se moguće osloniti ili je i jezik suvremenog doba podložan rasapu i devalvaciji, nešto što trajno izmiče i ostaje kao izazov pojedincu?

I te kako se možemo složiti s tim da je svijet danas raspadnutiji, odnosno rasprsnutiji i disparatniji nego je bio ikada u prošlosti. Meni osobno jezik oduvijek služi kao uporište i utočište, uz moju obitelj, najčvršće koje imam, ako je u životu uopće išta čvrsto. Ali ako govorimo o jeziku kao sredstvu komunikacije, on se neminovno, skupa s ovim frenetičnim svijetom, raspada. O raspadnutom jeziku poučili su nas već dovoljno Beckett i Ionesco, ali čovjek, kao i svaka životinja, nije u stanju nešto naučiti osim na vlastitoj koži. Ubacili smo u brzinu nesvojstvenu čovjeku, brzinu u kojoj gubimo svoje ljudsko obličje, „dopustili“ smo da nam se tržišni zakoni uvuku u sve pore života, zaslijepljeni ekonomisti vode nas u propast. Nasjeli smo izlizanoj frazi: vrijeme je novac ( možda to vrijedi za perverznu gramzivost kapitalističke elite, ali za nas, „obične smrtnike“ prije vrijedi to da u njihovim očima više nismo ljudi nego resursi).

Dakle, toliko smo ubrzali i proizveli strahovitu, kakofoničnu buku, smetnje od kojih se više ni ne vidimo ni ne čujemo. Zagušeni smo, primamo samo površne i brze podražaje, a tako i komuniciramo, jezik smo ispraznili od sadržaja, vraćamo se unatrag ideogramima, slikama, ali u negativnom smislu, svakako se vraćamo unatrag koliko god nas netko zavaravao i nazivao sve ovo napretkom.

Koju vrstu poezije osobno preferiraš i čitaš, što je za tebe dobra poezija?

Neusporedivo  više čitam prozu, a poeziju moram dozirati ako je želim istinski doživjeti i razumjeti. Dok sam studirala, sumanuto sam čitala poeziju, tek sam je otkrivala, i zapitam se ponekad, kako sam uopće položila sve te ispite. Znam da je već izlizano spominjati Danijela Dragojevića, ali tada nisam mogla preživjeti dan bez njegove poezije. Čitam bez predrasuda svaku vrstu poezije; često je volimo dijeliti na stvarnosnu i metaforičku, kad bolje razmislim, nisam do kraja sigurna ni što ta podjela točno znači i može li se napraviti oštar rez. Ne volim etiketiranje, usustavljivanje, slaganje u ladice...

Teško je objasniti što je dobra poezija, ili, naprotiv, lako je objasniti: pjesma jednostavno udari, osjetiš je u trbuhu. Volim poeziju koja kreće od osobnoga i izdiže se u univerzalno, poeziju koja teče, koja drži ritam. Ponekad je za dobru pjesmu dovoljno samo staviti točku na pravom mjestu. Nema pravila i preciznih uputa.  Ne želim redom nabrajati zbirke koje čitam jer ću sigurno nekoga nepravedno izostaviti, ali moram spomenuti zbirku "Doba bršljana" Davora Ivankovca. Iako nam poezija naizgled nije slična, pronašla sam se u tom melankoličnom svijetu i (ne)pomirenom gubitništvu, a Davoru Ivankovcu mogu zahvaliti i što mi je ukazao na mnoge nove zbirke i otvorio put prema mlađoj pjesničkoj generaciji. Moram priznati da sam se malo začahurila, zazirala od društvenih mreža i uopće nisam sustavno pratila što se događa na pjesničkoj sceni. Sad sam puno upućenija i obogaćena iskustvom čitanja, mogu zaključiti da se kontinuitet kvalitete hrvatskoga pjesništva uspješno nastavlja.

Profesorica si hrvatskoga jezika i već dvadeset i dvije godine radiš u srednjoj školi. Kakva su tvoja iskustva s recepcijom književnosti, osobito poezije, u tinejdžerskoj populaciji? Čini li ti se da mladi sve manje čitaju, kako se to nerijetko tvrdi, ili imaš drugačija iskustva? Što u književnom odgoju i obrazovanju znači poezija i koliko se poeziji, osobito suvremenoj, u školskom sustavu uopće posvećuje pažnje?

Doista, već dvadeset i dvije godine nikako da se izbavim, ali pritom ni slučajno ne mislim na zahtjevnost i težinu rada s tinejdžerskom populacijom. Prvenstveno mislim na nezdravu situaciju u Vukovaru, zatrovanu primitivizmom, nacionalizmom, gotovo fašizmom, usudim se reći. Jako sam se umorila, nikako da se naučim obraniti od toga.

Moje iskustvo s recepcijom književnosti u tinejdžerskoj dobi nije pozitivno, ali moram objasniti kontekst: radim u strukovnoj školi koju upisuju učenici neskloni studiranju, većina ne izlazi ni na državnu maturu, a u posljednje vrijeme sve ih je više koji nakon srednje škole odlaze u inozemstvo (tamo ih već čeka rodbina). Ljudi odlaze iz Vukovara, grad sustavno propada, učenika je sve manje… Nekad ih je bilo i po trideset u razredu, a sada imamo razrede po šest, sedam učenika. Mogli bismo to nazvati idealnom, gotovo individualnom nastavom, ali događa se obrnuti fenomen, učenici su sve nemotiviraniji. Svjedočimo urušavanju društvenih vrijednosti i to se neminovno odražava na djecu…

Uglavnom, moji učenici jako malo čitaju. Oni, zapravo, teško prate i filmove koje im povremeno donosim, teško se koncentriraju, ni pitanja u pisanim provjerama nisu u stanju pročitati do kraja. Oni su toliko prikopčani na virtualni svijet da vjerujem kako su već doživjeli i tjelesnu i mentalnu preobrazbu i drukčije (od nas dinosaura) percipiraju stvarnost. Pitanje je trebamo li se prilagoditi tome ili ih spašavati… Sad mi je palo na pamet kako su me učenici doživljavali prije dvadeset godina kada bih im recitirala poeziju, govorila o nekim knjigama, filmovima. Vidjela bih sjaj u njihovim očima, često su me zadivljeno pitali otkud sve to znam, a danas me ne mogu saslušati do kraja rečenice, čude se zašto sam učila sve te pjesme napamet, što će mi uopće to u životu.

Mnogi će tvrditi da učenici čitaju, ja se ne želim zavaravati. Imam u čitavoj generaciji jednu učenicu koja voli čitati i danas sam time prezadovoljna. Suvremena poezija nedovoljno je zastupljena, često im sama donosim pjesme suvremenih autora, zaigram se s njima, kradem neke trenutke za literarne radionice, ali ne stižemo dalje od igre. Poezija zahtijeva koncentraciju, to nam baš i ne ide. Eventualno pokažu zanimanje za suvremenu poeziju razgovornoga stila, koja obiluje žargonizmima i vulgarizmima.

Spomenula si mi da uz poeziju pišeš i prozu, i to već niz godina, iako je još nisi ukoričila. O kakvim se prozama radi i kada bismo mogli dočekati tvoj prozni prvijenac?

Napisala sam podosta kratkih priča, neke sam i objavila, ali toliko davno da više uopće nisam sigurna gdje, sjećam se samo časopisa "Plima". Nisam mislila da imam išta sačuvano, selila sam se više puta, na računalu gubila dokumente, a puno toga seže i u vrijeme prije računala. Ljetos sam se uhvatila nekog preslagivanja i odjednom su iskrsnule sve te priče. Neke su me doista iznenadile, trebalo je  malo raditi na njima, a vrijeme se nekim čudnim spletom životnih okolnosti odjednom otvorilo tako da sam uspjela srediti pet starih priča i, nadahnuta njima, napisati tri nove. Možda se spontano nadovezuju na moju poeziju, opet su to ženske junakinje u stalnom procesu nesigurnog i neizvjesnog preslagivanja životnih prioriteta unutar nametnutih društvenih ograničenja i predrasuda. Još ni u što nisam sigurna, ni hoće li te priče ugledati svjetlo dana i jesu li vrijedne toga, hoće li uopće naći put do izdavača, zasad samo pišem i radujem se toj svojoj „vlastitoj sobi“ i još mi se iz nje ne izlazi.

Na kraju, možda je neprilično da se ispričavam, ali upravo to činim jer osjećam kako se iz mene valjaju riječi tvrde kao kamen, teško se izražavam i jako sam dekoncentrirana, čak pomalo doživljavam nepriličnim pridavati si toliku važnost u ovom apokaliptičnom trenutku kad se borimo s pandemijom, kad tek dolazimo sebi  od šoka zbog potresa (dok pišem ove odgovore, Zagreb još uvijek podrhtava, osam je sati navečer i mojim naseljem odjekuje pljesak podrške…). 

Na teškom smo ispitu borbe s vlastitim ograničenjima. Lako je teoretizirati, govoriti o apsurdu života, ali u stvarnosti ne može se ni dana živjeti bez vjere u čovjeka i bez solidarnosti. Prisjećamo se ovih dana mnogih naslova, a ja ću spomenuti Camusovu "Kugu", ne toliko zbog same pošasti, koliko zbog himne prijateljstvu i solidarnosti.
 

Marijana Radmilović

Putovanje oko tijela

  • Meandarmedia 12/2019.
  • 81 str., meki uvez
  • ISBN 978953334.2160
  • Cijena 80.00 kn

Knjiga 'Putovanje oko tijela' Marijane Radmilović, zaokupljena je koncentričnim suočavanjem s vlastitim tijelom, koje je onda izvorište ili okosnica svih drugih relacija pojedinačnog prema općem, a kroz odnose prema sebi, uspostavljaju se odnosi prema svijetu koji percipiramo i prema jeziku kojim to pokušavamo artikulrati.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –