Andrijana Kos Lajtman : Dani kositra i jeke

Andrijana Kos Lajtman: Dani kositra i jeke

Vesna Parun je van svake sumnje najveća hrvatska pjesnikinja. Kao da to nije samo po sebi dovoljno, ona je i svojevrsna žrtva društva koje njezin rad nije adekvatno valoriziralo. Zbog toga se pretvorila u još jednu u nizu tužnih priča o umjetnicima koji neshvaćeni umru u siromaštvu da bi se tek posthumno promijenila percepcija pa smo odjednom otkrili nešto što nam je cijelo vrijeme bilo pred očima. Tragedija je u tome što Parun zapravo uopće nije bila baš toliko neshvaćena ni anonimna. Upravo suprotno. Ali to nije spriječilo da na kraju, odbačena i izmorena bolešću umre u Stubičkim toplicama 2010. godine.
 

Dani kositra i jeke Kos Lajtman Andrijana

Otad se dogodilo i učinilo mnogo toga, čitamo i proučavamo njenu poeziju i opsežnu bibliografiju koju je ostavila za sobom kao kakvu škrinju sa blagom. Jedna od najzanimljivijih istraživačica tog blaga na suvremenoj pjesničkoj sceni je Andrijana Kos Lajtman, autorica koja prema glavnoj junakinji svoje zbirke ima jedan složen, dirljiv i privržen odnos koji se kristalizirao u obliku zbirke "Dani kositra i jeke" (HDP, 2023, urednik Ivan Herceg). Nastanku je kumovalo  njeno gostovanje u književnoj rezidenciji na otoku Zlarinu inspiriranoj glasovitom pjesnikinjom koja je po vlastitoj želji pokopana u Grohotama na Šolti. Lajtman u dodatku u zbirci i sama dodatno podcrtava svoju vezu sa njom, detaljno navodeći izvore iz kojih je crpila podatke za vrijeme rada na rukopisu. Kao što je i sama briljantno poentirala: „glas u pjesmama je moj, samo je proletio kroz njezino grlo.“

Ona se i sama može pohvaliti plodnom i raznorodnom bibliografijom: od znanstvenih radova, pjesničkih zbirki od kojih je "Zarazna zona" nastala kao svojevrsni eksperiment u koautorstvu sa Damirom Radićem, potaknuta uvrnutom stvarnošću u vremenu vrhunca epidemije Covida. Pored toga, istaknula se radom u kinematografiji, književnoj kritici i osvojenim književnim nagradama kao što je Cesarićeva. Taj put ju je prirodno doveo do ove knjige u kojoj se dvije emocije spajaju u jednu, a Parun se pretvara u metafizičkog trbuhozborca koji koristi Lajtman kao sredstvo za slanje poruka iz onostranog. No autorica nije nikakva marioneta niti medij, nego autonomna i autentična. Moram priznati da me pomalo zaskočila jer u bogatoj produkciji naslova Biblioteke Poezije rijetko naletim na nešto što tako intuitivno komunicira sa mnom pronalazeći zajedničku valnu duljinu.

Ne treba vam nikakav poseban zalet kako biste u potpunosti uronili u dubinu gdje se kriju lirski darovi kojima "Dani kositra i jeke" obiluju. Estetika i emocija jezika su na nivou koji nije metafizički pretenciozan, ili barem ne previše, već mirišu na toplinu Mediterana, dok je ljubav koja isijava sa stranica daleko od razularene vatre. Prije će to biti ona zrela, uravnotežena koja ne bježi ni od  melankolije. Čak i kada pati, ne boluje niti traži sažalijevanje. Svoju muku brižno skriva u školjci srca.

Odlazim rastvorenih očiju,
Rasanjena i puna prozora, 
Dan se tako stišao
Da se čula kadulja kako niče.

Pjesma Zidovi jeruzalemski jedna je od najupečatljivijih u knjizi, gdje se jasno raspoznaje simbioza između dvije autorice, žene i dva vremena. Impozantna vizualnost Šibenika i njegove katedrale  samoj poeziji Andrijane Kos Lajtman daje izrazito arhitektoničnu dimenziju. Naime, Lajtman svoje pjesme gradi iznutra prema van, gdje se slažu slojevi oko centralne slike koju prenosi riječima i koji funkcioniraju kao putokaz prema lirskoj jezgri teksta.  Mogli bismo ovu knjigu okarakterizirati i kao putopis koji život Vesne Parun promatra kroz prizmu geografije: od Zagreba, Jadrana pa sve do Bugarske. Svaki od to troje ostavio je dubok trag na njenoj poeziji i životu, a ove pjesme su neka vrsta antičke crvene niti koja sve te točke povezuje u jednu harmonijsku cjelinu.

Glavna junakinja prolazi kroz gradove a oni istovremeno prolaze kroz nju. Peripatetička dimenzija je neprestano prisutna u pozadini, a različite traumatske točke se ne izbjegavaju, već se u njima traže korijeni iz kojih autorica crpi snagu koja hrani njenu poeziju. To vrijedi i za druge protagoniste, poput žene koju naziva Magdica u istoimenoj pjesmi. Riječ je o onom istinskom pobratimstvu lica, dvoje ljudi koji su se igrom slučaja zatekli zajedno na svojoj posljednjoj stanici. Budući da je spisateljski zanat barem djelomično voajerske prirode, jer su pisci, svjesno ili ne, osjetljivi na sve što se oko njih događa, a posebno ljude. Tako se i prikradu u pjesme, na isti način kao Magdica. 

Jezička prtljaga zbirke gusto je ispleteno tkivo koje se cijelo vrijeme grčevito drži za liticu melankoličnih žalopojki međutim nikada ne pada, u čemu se vidi iskustvo i gorespomenuti zanat Lajtmanove. Odmjeren, gotovo rezigniran i bez imalo vulgarnog egzhibicionizma. Umjesto toga, interpunkcija funkcionira kao teško sidro koje mu ne dopušta da otpluta predaleko u apstrakciju. Naime, na kraju svake strofe je točka. Nema uskličnika, osim vrlo prikladno u pjesmi pod nazivom Institucije, čiji je ton ponosno odrješit, kao što je bila i sama Vesna Parun u svom odnosu sa tim istim institucijama od kojih nikada u pravom smislu nije dobila ono što je vjerovala da joj duguju. No u ostatku, autoričin  temperament je pod kontrolom a observacije funkcioniraju i kao samostalne cjeline koje vlastitu težinu mogu nositi i same. Zbog toga je jezik pitak bez da pritome žrtvuje beskompromisnost.

Urednički posao je doista delikatan, jer se ovdje teško može preduboko intervenirati a da pritome ne ugrozimo integritet cjeline koji počiva upravo u jeziku koji je istovremeno i dijalog i dijagnoza. Za ovakve stihove gotovo da je primjereniji klavirski štimer nego urednik:

Najgora su buđenja: kad si budan, 
Opet si živ
I opet ti skoreni potplati
Bubre ispod stopala.

Jezik je primjeren za život prikazan kao beskonačno mučeništvo. Ovakvi lirski dijagrami svojim specifično rezanim strukturama svih pet poglavlja pretvaraju u mrežišta točaka koje nas ponovo vraćaju na Zlarin, utoliko je i ova zbirka neka vrsta karte otoka, a oni koji poznaju rad i biografiju Vesne Parun prepoznati će neke detalje iz njenog života o kojima je i sama znala govoriti, pa se knjiga pretvara u poeziju s ključem u džepu odabranih. Andrijana Kos Lajtman je zasigurno jedna od njih. Jedino netko sa takvim predznanjem može u tekst utkati simbole kao što su Bućine, otočke koludrice, imena koja su ostavila trag u njenom životu, poput Slovenca Franceta Kosmača i Adnana Al-Marzukija iz Sirije. Iako su sve to bili naoko  samo kratkotrajni predasi na putu u propast, pripovjedački glas je u nekom prostoru iznad toga, kao da ga ništa ne dotiče nego egzistira van tjelesnog okvira a sve ostalo je panorama ljudske nesreće koju taj glas pretvara u dirljivu mediteransku simfoniju. Maslina možda jeste crna, ali su njeni plodovi raskošni.

Olakšanje je što ovdje nema pamfletističkog feminizma koji je u današnje vrijeme sveden na dopamine društvenih mreža. Umjesto toga, otkriva se jedna ličnost u cijeloj svojoj punini, van kutija i kategorija. Koja se bori za vlastitu  slobodu od takvih sputavanja i slavi individualizam žene, jedinstvene i neponovljive. Zbog toga je ova zbirka, koliko god bila podređena svojoj inspiraciji, istovremeno i prepjevavanje sukusa koji je kao i kapljica maslinovog ulja, produkt dugotrajnog procesa u kojem se vidi priprema, studioznost i posvećenost cilju. Možda je riječ dijelom i o profesionalnoj deformaciji s obzirom da je autorica redovna profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pjesma Slikarije govori o još jednom detalju iz Vesnina života, zidovima stana koje je ukrasila vlastitim crtežima. Podsjetilo me to na Henryja Dargera, ikonu američkih autsajdera koji je sve do smrti bio potpuno anonimni bolnički portir u Chicagu, a 1973.godine otkrili su stan čiji su zidovi bili oslikani bizarnim motivima iz njegovih djela ("In Realms of the Unreal" je distopijska proza koja se proteže na preko 15 tisuća stranica!) na čijem bi mu obimu pozavidjeli i Nobelovci kao Olga Tokarczuk. Tu sličnosti ne prestaju: i Darger je bio usamljen i razočaran čovjek koji je potekao iz siromašne obitelji a bijeg od monotonije pronalazio u svijetu koji još uvijek u potpunosti ne razumijemo. Za razliku od Parun, njegova se ostavština danas prodaje za milijunske iznose, no to je ona točka koja razlikuje velike i male kulture. Njegov ekvivalent mogao bi biti i Vladimir Dodig Trokut, no barem zasad je još uvijek tek nešto malo više od jednog karizmatičnog kurioziteta. Moglo bi se reći da su Darger i Trokut puno profinjenije društvo od akademske malograđanštine u kojoj je Parun bila tek daleki satelit, crvena krpa. Zbirka nema milosti prema svojoj inspiraciji čije rane slavi umjesto da ih vida:

Uzalud
Rane se rizomski šire
Otpornije od kista.

U posljednjem zapisu u Dargerovom dnevniku, 1.siječnja 1971. on piše kako nikada nije imao lijep Božić ni Novu godinu, te o svojoj ogorčenosti. Želi se osvetiti, ali kome? Isto bi smo se mogli zapitati u slučaju ove knjige. No jedno je sigurno: ovdje se briše granica između posvete i osvete. Andrijana Kos Lajtman je znalački isplela maramu od lirske svile koju bi zlarinska poetesa rado omotala oko vrata i njegove deformirane, dostojanstvene ljepote. 

Andrijana Kos Lajtman

Dani kositra i jeke

• Hrvatsko društvo pisaca 10/2023.
• 113 str., meki uvez
• ISBN 9789538152481

'Dani kositra i jeke' jedinstvena su i osebujna knjiga, zbirka pjesama Andrijane Kos Lajtman, ali možda i imaginarni poetski dnevnik Vesne Parun, ili pak stihovani filmski scenarij za film o našoj velikoj pjesnikinji. Glas i lik autorice A. Kos Lajtman u njoj se isprepleću s jekom i sjenom V. Parun, tvoreći neobično poetsko tkanje života i djela poznate Zlarinjanke.