Gordana Benić : Poezija mi je omogućila hod u svemirskim cipelama
Gordana Benić autorica je koja je već desetljećima prisutna na domaćoj poetskoj sceni, uvijek bivajući na rubu i ne prateći nikakve tokove moderne poezije, uronjena u kozmos i Meditaren, dijalog s Palačom. Njeno stvaralaštvo kao da je stalna potraga za glasom izvan nas, kao da je pokušaj osluškivanja naših frekvencija u razgovoru s dubokim svemirom. Kako je nedavno izašla njena zadnja knjiga pjesama Zemlja nulta, uputili smo se u u taj svemirski prostor razgovorom, otvarajući mnoge teme, od kozmosa, do znanosti i poezije.
Svemir je za nas himera i nepoznato remek-djelo.
Zemlja nulta
Vaše stvaralaštvo, s novom knjigom „Zemlja nulta“, potvrđuje kako neprestano u našu pjesničku produkciju unosite malene distorzije, pokušaj komunikacije s jezikom znanosti, ali nerijetko i okultnoga. Samim time neprestano ste izbjegavali bilo kakvo priklanjanje strujama, koje su nosile u datim trencima poeziju, bilo kakvim stilovima i ostali svoji cijelo stvaralaštvo. Takva pozicija donosi apsolutnu autentičnost, i slobodu, ali čini mi se ponekad i marginalizaciju. Kako danas, s odmakom gledate na sve to?
Knjiga „Zemlja nulta“ poetski govori o tajanstvu prirode, o ljepoti planeta koji se ubrzano i brutalno gasi zbog antropocentričnost koja nas vodi prema apokalipsi. Svijet se raspao u suludi košmar, razletio se na komadiće i ne može se više razmatrati kao ekvilibrij, jer je urušena prirodna ravnoteža. Poetska mašta sada funkcionira iznad zemlje pa ulomci zbiljskih slika i fragmenti iz prirode postaju nadrealni. U zbirci „Zemlja nulta“ poezija kao teleskopsko zrcalo produbljuje unutarnji krajolik koji se ne mijenja prema zbiljskim događanjima već prema onome što se tek naslućuje. Odrazi poznatog svijeta uzdižu se na kozmičku razinu pa se čini da stojimo pred pučinom svemirskog oceana i taj metafizički osjećaj projicira nove dimenzije divljenja i strahopoštovanja.
Ponekad nisu važni podaci već je važna poezija i nevidljive veze jače su od vidljivih na putu prema sagledavanju velike cjeline.Tajna me zanima u svoj raskoši nepoznatog, skrivenog svijeta. Takva duhovna strujanja duboko su oslobađajuća, otvaraju umjetnosti potpuno novi prostor, jer proistječu iz magične energije koju i ne pokušavam objasniti. Naslućujem da poezija ne može bez takve magičnosti koja mi pomaže osjećati se zaneseno, iznimno mi je važna kao nešto nadzemaljsko. To se može nazivati i psihodeličnim valom, jer svemir je najapstraktniji mogući pojam i zapravo ga ne možemo objašnjavati, niti shvatati. Svemir je za nas himera i nepoznato remek-djelo.
Neosporno, sačinjeni smo od zvijezda, ne samo zbog zajedničkih međuzvjezdanih elemenata već i rezonancija koje nam neprestano dolaze iz svemira. U nemogućnosti uspostave jasnih koordinata moja poezija nagovještava ono što je latentno prisutno, ali je uvijek izvan našeg kadra. Posebna zanesenost dolazi iz nadosobne energije, iz onoga što prekoračuje u svijet izvan svih dimenzija, ostaje u zonama mističnog i neobjašnjivog. To je idealistična i romantična poezija kojom možemo letjeti kroz zvjezdana jata, a kreativna ekstaza najbliža je eteričnom, svemirskom iskustvu koje je neomeđeno. Ovakav pjesnički uvid naizgled ne mijenja naš stabilni literarni kontekst, međutim, poezija „svemirskog romantizma“ bljeskovima obasjava horizont iza kojeg je još mnogo neotkrivenih zviježda.
Svemir, naše projekcije u tom svemiru, nešto je što vas, uz Mediteran preokupira cijelo vaše stvaralaštvo. Kako se dogodio taj poziv? Ta spona sa Svemirom? Vaš jezik neprestano se probija, ponajviše kroz ideje fenomena dubokog svemira i fizike...
Oduvijek maštam da je najviši stupanj spoznaje upravo umjetnička spoznaja. Umjetnici su glasnici, jer osjećaju iracionalnu prirodu, mogu podržati laserski luk u neotkriveni svijet, ili, poznatnim stvarima dati nova značenja i drugačija svojstva. Mnoga se mistična iskustva objašnjavaju mrežama kvantnih čestica i holografskim principima svemira pa je moja poezija i svojevrsni izdanak hologramskog pisma, jer na različite načine govori o kozmosu koji zaokuplja odsjajima. Analizirajući literarna djela nadrealizma i struje svijesti, istraživači odnedavno sugeriraju da su u svoje kreacije pisci zapravo unijeli matematičku potku prirode, otkrili su fraktale i multifraktale prije nego znanstvenici.
Moji poetski kozmizmi ne opisuju samo lijepe slike koje nam šalju teleskopi. Navode na zlokobnu ljepotu, tjeskobu i strah, samoću pred enigmom svemira koji nam je naizged blizu i nadohvat, a usitinu je tajanstven i nespoznatljiv. Istodobno, moja poezija podržava i potpunu opčinjenost svemirom pa se u takvom paradoksu spajaju uzvišeni romantični ideali devetnaestog stoljeća uz astronomske fantazme i suvremene kozmičke slike. Svemir za mene nije samo zvjezdarnica, veliki je transformator i vječni je letač. Pokreće naše snove i kvantne duše putuju svemirom, što je bitna poetska supstanca. Svaki stavak izdvojen iz prirode i poznatog nam okruženja postaje sjeme u osebujnom vrtu apstrakcije ili čarobna stabljika kojom se uspinjem kroz vrata percepcije. Možda nešto nevjerojatno čeka da tek bude otkriveno, jer naša osjetila i mozak obrađuju vibrirajuće pramenove energije, maleni opseg frekvencija kojima smo okruženi.
Najljepše iskustvo je tajanstveno, i taj je motiv u temelju istinske umjetnosti i znanosti, navodi Albert Einstein. U otkrivanju teorije gravitacije on je svojedobno bio inspiriran filozofom Ernstom Machom, a Einsteinovi pojmovi prostora i vremena znatno su nadahnuli poznate slike Pabla Picassa. U mojim je knjigama svemir pozadinska jeka, spiritualni eho u vrtlozima slika i misli koje nužno teže sveobuhvatnosti. Učinak mašte u stalnom je premještanju, kako bi se osvijetlio što širi krug oko zamišljene kozmološke putanje. Svemir je mnogo veći nego što su kazivali proroci, veličanstveniji, istančaniji, elegantniji; piše Carl Sagan u kultoj knjizi "Plava točka u beskraju“. U subatomskoj teoriji upravo je svijest, kojom se mijenja i poimanje svega, istaknuta kao najsuptilniji oblik svemirske energije. Astronaut i vizionar Edgar Mitchell navodi kako se istraživanje tajne naše svijesti ipak pokazalo znatno dužim i težim od slijetanja na Mjesec.
Iluzorna Palača za mene je postala „glavna ulica nesvjesnog“, omogućila mi je svojevrsno mapiranje kozmičke i oku nevidljive dimenzije stvarnosti.
Bijeli šum
Dioklecijanova palača. Mjesto susreta svemira i čovjeka, tako sam ja to uvijek čitala. Način na koji ste pisali o palači također bi mogao biti svojevrsno otvaranje kozmičkih vrata. Otkuda je Palača došla kao vaša iduća velika tema? Koliko je pisanje Palače bilo odmaknuto od pisanja zbirki posvećenoj kozmičkoj potrazi?
Kada dugo, od svoga rođenja, živite u Gradu/Palači čini se da je u toj magičnoj kutiji pohranjena cijela skala života koja se gomila u ispremiješanim fragmentima. Oduvijek su me zaokupljala urušavanja i preslagivanja krhotina kojima arhitektura poprima nadrealne dimenzije. Kamen pamti i na takvim je valovima moguće doploviti u drugačije svjetove. Pored egipatske sfinge na splitskom Peristilu vrlo rano doživjela sam fenomene proširene stvarnosti, jer se u oku nevidljivoj dubini premještao i razgrađivao urušeni grad i carska palača koja je zarana potonula u podzemlje. Taj podzemni svijet bez jasnog početka i kraja, nejasni šav sjetla i sjene nad ponorom mraka, moju su percepeciju zarana pokrenuli prema magičnoj kartografiji.
Nadasve me fascinirao atopos, ono što je nesmjestivo između zemlje i neba, prostor u kojem se zrcale mentalne slike bez čvrstih kontura stvarajući dojam bezgraničnosti kozmičkoga polja. To ne čudi, jer je Palača i građena po chiarocscuro zakonima svjetlosti i sjene, po ezoteričnim putanjama zvijezda. Da bismo stigli do osnovne strukture stvari moramo ući u njihovu tamu, opisuje Heraklit, pa su tako prije dva deseljeća i moja imaginarna putovanja započela iz tmine podzemlja u koju je sedamnaest stoljeća tonuo grad Split, spajajući se sa sjenama urušne palače rimskoga cara. Potom sam pisala o zvjezdanim vratima i o vremenskim portalima koji se otvaraju kao laserske mrlje na epidermi kamena.
Kontrapunkt između nadzemlja i podzemlja unutar Palače, taj vječni agon kako ga je nazvao Tin Ujević, povukao je moju poetsku putanju prema odzemljenju. Na rubovima gravitacije spoznala sam da osim izmjerljivog Newtonovog neba oko nas supostoji svijet kojim lebdimo kao izmijenjena bića. Iluzorna Palača za mene je postala „glavna ulica nesvjesnog“, omogućila mi je svojevrsno mapiranje kozmičke i oku nevidljive dimenzije stvarnosti. Zato su poetske knjige o Palači nastajale skoro paralelno s kozmičkim zbirkama, uklapale su se kao binarni nizovi, a rasuti su fragmenti ostvarivali sugestivnu atmosferu kozmološke mreže, najavili pomirenja krajnosti.
Da se na trenutak vratim na knjigu „Zemlja nulta“. Ona je zadnja iz petoknjižja koje već godinama pišete. Ipak, ovdje se osjeti svojevrsni odmak od pjesme u prozi. Iako, rekli ste mi jednom prilikom da je i ova poezija pjesma u prozi, samo je poželjela biti slobodnija u formi. Kako ste upoće započeli komunikaciju s poezijom u prozi? Zašto vas je toliko privukla kao forma? Koliko je danas ona nama oblik poezije koji se vraća kao relevantan?
U mozaičnoj poemi „Zemlja nulta“ pjesme u prozi svojim vibracijama probile su vlastite opne, vizualno se svaka na drugačiji način otisnula kroz svojevrsni dnevnik kozmičkih fantazija. U knjizi je komprimirano iskustvo metafizičkog klastera kroz kojega možete ploviti, ili s nekom vrstom daljinskog upravljača skakati s programa na program, što poetski doživljaj čini skoro nedokučivim. Čarolija je u tome da su poetske membrane unutar pjesama u prozi propusne i kroz takve labirinte možete se kretati slobodno i nesputano kao da hodate kroz snove. U disharmoniji ritma i razmjeni slika pjesme u prozi otkrivaju izmijenjeni osjećaj svijeta pa istodobno pišem i o galaksiji duše i o zemaljskoj mandali koju lako otpuhne solarni vjetar.
Kao literarni žanr pjesme u prozi skoro je nemoguće uvesti u poetski sustav, jer ih pokreće svojevrsni paradoks te je po Rimbaudu ovakav poetski amalgam osobito živ kada svijet tone u svoj iskonski kaos. Štoviše, on je povezivao poeziju, znanost i mitološko kao savez koji teži tajanstvenom. Danas je to tajanstvo značajno pomaknuto u svemir. Astronomi kažu da se jata zviježđa i dalje kreću kroz svemir brzinom svjetlosti. Šifrirali smo zemaljske priče u radiovalove, a signali su zapljusnuli tisuće planeta i možda neki drugi svjetovi već znaju za nas. To su mjesta gdje se ispada iz povijesti i sve poprima nepouzdane dimenzije.
Pjesme u prozi lako je odaslati u svemir, jer su unutar njihove fluidne strukture pretapanja zbiljskih motiva i mašte prirodni kadrovi. U knjigama „Zemlja nulta“ i „Bijeli šum“ dvostruke i višestruke ekpozicije stvaraju svojevrsne optičke iluzije pa elementi iz prirode, ulomci slika i saznanja o svemiru zrcale mnogolikost i stvaraju panoramsku perspektivu. Poezija je čini se najsnažnija kad govori o brisanju granica, o spajanju naizgled nespojivog i mijenjanju konteksta. U pjesmama u prozi takav se osjećaj grana u bljeskovima i na mnoge se načine može osjetiti kao magično iskustvo.
Dugo vremena radili ste kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. Koliko je ta pozicija utjecala na vaše pisanje, je li doticala ili se svađala s njim? Koliko je pozicija pjesnika koji je kao veliko uho oslonjen na suptilne oscilacije svijeta u sukobu s onim što nam nameće društvo kao nužno? Može li umjetnik biti ujedno uronjen u stvarnost, ali i vlastito stvaranje? Kako pomiriti te pozicije?
Pitam se što je to stvarnost. Stoljećima su filozofi nastojali riješiti dilemu, nalazimo li se u „pravoj“ stvarnosti ili projekciji više stvarnosti. Američki pjesnik Gregory Corso, jedan od znamenitih predvodnika beat generacije, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća napisao je da se u Splitu osjeća kao „klaun zatvoren u grobu”. To nije metafora, jer pored iznimne dekorativne ljepote Dioklecijanova palača je i mjesto klauzure, svojevrsni zatvor. U svakodnevnom sudaru između duhovno inertne okoline te mojih poetskih nagnuća nije mi u Splitu ostajalo dovoljno prostora za let. Tada sam pisala za tjedni prilog za kulturu Forum, što se stjecajem okolnosti poklopilo s desetljećem arheoloških istraživanja splitske carske Palače, odnosno s obljetnicom 1700. godina od njezine gradnje.
Kada je voljom korporacije ugašen tjedni prilog za kulturu Forum, izgubila sam prirodni i donekle kreativni okoliš te sam uskoro napustila redakciju i novinarstvo. Za publicistički opus o Dioklecijanovoj palači dodijeljena mi je 2000. godine prva konzervatorska nagrada „Vicko Andrić “, ustvari, kroz dva desetljeća to je i ostala jedina republička nagrada za tako specifičan novinarski rad. Ipak, u kulturološkom kontekstu posve sam izbrisana iz splitske memorije, a vrlo slično je i s mojim poetskim opusom. Možda je tako zbog kreativnosti i ženske samosvojnosti, ili je to učinak moje bizarno introvertne osobnosti. Svakako, gubi mi se trag u dominaciji čuvenog splitskog mentaliteta. Ali sada tumačim da je i to bio prikladni zaklon iz kojeg sam mogla emigrirati duhom.
Ako u mislima slijedim strijelu vremena uviđam da mi je novinarski pristup „in situ“ omogućio uvide koji su postali podloga za poetski kaleidoskop. Za svojevrsni „perpetuum mobile“ po kojem kozmogrami unutar Palače vibriraju, a zidovi projiciraju sike. Takva „laterna magica“ do danas isijava nesmanjenim sjajem. U dokumentarnom filmu „Prizemljeni svemir“, koji je 2018. snimljen u produkciji HTV-a, zabilježena je moja saga o magičnoj i poetskoj Palači koja se udaljava, razgrađuje se i ponovno gradi u osobitom arhivu čudesnoga. Ustvari, daleko od Splita nastavila sam poetski stvarati hologramsku Palaču koja je okupila moj svijet i otvorila mi zvjezdana vrata.
Na otoku se drugačije uzemljujete u vremenu i postupno dolazi do osjećaja bezvremenosti pa imate snažni osjećaj da ste unutar fatamorgane, a otok pluta na rubovima horizonta.
Da se opet vratim na petoknjižje koje pišete: što je potraga tih knjiga? Kako ste ih zamišljali kao ciklus? Jeste li ih promišljali od početka kao petoknjižje od kojega svaka knjiga zapravo ima novu potragu? U konetkstu toga, kako biste opisali predzadnju knjigu „Bijeli šum“ i već spomenutu zadnju vašu pjesničku zbirku „Zemlja nulta“?
Još od zbirke „Balada o neizrecivom“ iz 2003. ovaj „work in progress“ otvara se rečenicom: „Počinje kaos, ne možeš zaustaviti smjer gibanja zvijezda.“ Postupno se u mom opusu oblikovao zrcalni, alternativni kozmos u kojem se spajaju kozmičke i zemaljske energije, ulančavaju inserti astralnoga putovanju tijekom kojeg svemir rezonira unutar duhovnog konteksta. Možda ne treba postavljati velika pitanja niti očekivati odgovore, jer svaka poetska knjiga koja se povezuje sa svemirom na drukčiji način otkriva taj čudnesi svijet bez kronologije i kompasa. Poetske fantazije govore da granice ne postoje, svemir je kozmološki velik, a riječi su samo invokacije onoga što ne vidimo i što ne možemo percipirati niti spoznati. U knjigama „Bijeli šum“ i „Zemlja nulta“ razvijam čudesni luk rezonacija koje dolaze sa zvijezda. Takvo se pjesništvo ne bavi samo projekcijom nama dostupne stvarnosti već se oslanja na osobitu vrstu imaginacije, oslikava izmijenjeni vidokrug i pobuđuju osjećaj svemirskog pretapanja. U knjigama se rasprskavaju malene supernove odbjegle iz galaksije duše, a time poezija još snažnije zadobiva dimenzije spiritualnog putovanja.
„Magija je znanost koju još ne razumijemo“, najavljuje Arthur C. Clarke. Neki fizičari navode da je svemir u kojem živimo hologram, drugi da je kozmos nevjerojatna neuronska mreža, ali u poetskom ikustvu mogu kazati da nas neomeđena energija svemira obuhvaća kao pozadinska jeka i vibrira u mnogostrukim dimenzijama. Soundtrack svemira preobražava se u nešto doista uzbudljivo, izaziva duboko divljenje, odjekuje poput bizarnog zbora i tada vas umjetnost potpuno ispunjava. Zaokupljenost svemirom može biti i opsesivna, jer se kroz nekoliko sekundi slobodnoga leta pogled na svijet naglo mijenja, a mašta nadire poput „prekomjernog vala koji se pokrenuo iz dubine svemira, zavlači se pod kožu i zauzima naše mjesto.“
Već je poznato kako godinama njegujete prijateljstvo, ali i svojevrsni suživot s pjesnikinjom Andrianom Škuncom, nerijetko boraveći u Novalji, na otoku Pagu. Kako je otok utjecao na vaš kontakt s onim što pišete?
Možemo naći brojne primjere kada komunikacija temeljena na srodnosti duha nadilazi prostorne ili svjetonazorske barijere. Tako smo Andriana i ja već desetljećima povezane onim što su nadrealisti nazivali „sveukupnom umjetnošću“, snovitim nagnućem koje značajno mijenja i zbilju života. To je pomalo zavjerenički savez obuzet poezijom i mimo običajenih pravila, jer je bliskost po umjetničkom doživljaju kojeg Béla Hamvas naziva „začaravanje svijeta“. A to se godinama događalo u bitnomu povezivanju s krajolikom otoka Paga i Novalje, jer prožetost prostorom ima znatno veći utjecaj nego ljudi mogu ili žele prihvatiti.
U filmu „Prizemljeni svemir“ vidi se da smo, premda na različite načine, na otoku našle težište u prožimanju kreativnih energija koje su veoma različite, a opet u bitnome sukladne i međusobno poticajne. Takva povezanost ima snagu sudbine. Hodajući kamenjarom u filmu Andriana i ja pričamo o kozmičkom otoku koji istodobno odjekuje u dubini vremena i lebdi nad nama zajedno s aromatičnim travama, ovcama, suhozidima i oblakom iznad Velebita. Na otoku smo satima pješačile i to je za mene bio osobiti način transcedencije, jer se u kreativnom zbližavanju s prirodom osnažila i moja fantazija o ljudima koji resetiraju zemaljske snove i na drugačiji način osluškuju poruke sa zvijezda.
Na otok sam došla početkom tisućljeća, kada je Novalja oglašena kao „hrvatski Roswell“, a začudni Paški trokut označen kao UFO misterij koji je duboko u kamenjaru otoka možda bio izvanzemaljska osmatračnica s koje su prije deset tisuća godina dočekivane svemirske letjelice sa Siriusa. To je svakako bila magična mantra za osnaživanje mog kozmičkog putovanja. Dugotrajnim hodanjem otokom budio se i nekakav moćni relej kojim sam upijala ne samo snagu elemenata u okolini već i kozmičke silnice, nešto što kruži i obuhvaća vas kao kupola svemira. To je neispričana priča. Na otoku se drugačije uzemljujete u vremenu i postupno dolazi do osjećaja bezvremenosti pa imate snažni osjećaj da ste unutar fatamorgane, a otok pluta na rubovima horizonta. U Novalji sam završila dio knjiga o Palači i konačno oblikovala Zemlju nultu, s kojom sam u „svemirskim cipelama“ izašla iz poetskog ciklusa proteklog desetljeća.
Moju poetsku kartografiju snažno pokreće „bijeli šum“ svemira, pozadinska jeka što potajno vibrira u frekvencijama Zemlje, u svakom zemaljskom biću, kozmičkim maglama, magnetskim poljima i u orbitama planeta.
Kakav je vaš proces stvaranja? Koliko su te pjesme prisutne u vama prije nego pobjegnu na papir? Bijeli šum (2020.) i Zemlja nulta (2022.) zapravo su izašle jedna za drugom. Jesu li se pisale istovremeno ili je naprosto toliko jak bio poziv da se pišu jedna za drugom?
Poezija je svojevrsno čarobnjaštvo i u mom se opusu nizovi slika ulančavaju godinama, poput magične mreže postupno obuhvaćaju prividne planete unutarnjeg svemira i beskonačne labirinte duše. Svaka sekvencija takvog (anti)putopisa u knjigama stvara osobitu atmosferu, s nadom da se možemo osloboditi zemaljskih sila i prepustiti se moćnim energijama svemira u nama. Kada vas u dužim razdobljima obuzima čudesni pjesnički napon onda se i kozmološki paradoks najavljuje kao veličanstveni misterij, a poetske zbirke djeluju kao inserti beskonačne vrpce. Motto cijelog petoknjižja je „perpetuum mobile, o zemaljskim varkama i galaksiji duše“, i u svakoj se knjizi na drugačiji način iskušava neumitna jeka svemira u nama i tajanstvena ljepota prirode koja u pjesništvu ima fantastične odraze i metamorfoze.
Ono što se može opisati nije poezija, navodi velik irski pjesnik William Butler Yeats, i zaista, skrivena moć poezije je čarolija. Poezija je umjetnost o čudesnosti koja prestaje postojati kada se banalizira, ili odveć približi stanju našeg svijeta.Taj put nije krug s čovjekom u središtu, već se razvija kao spirala, stalno dozrijeva u nevidljivosti. Izlazak iz kozmičkog petoknjižja u zbirci „Zemlja nulta“ čini se kao konačni povratak na zemaljsko tlo, ali to je samo privid, jer se misteriozni hod nastavlja u „svemirskim cipelema“. Zvjezdana prašina već pada po zemaljskim putovima, i to je najbliža beskonačnost do koje se može doći. Zato je za mene „galaksija duše“ očaravajuća, izazovna poput fantasy opere i heavy metal glazbe planeta. Iz knjige u knjigu moj „svemirski romantizam“ se mijenja, ali ne gubi intenzitet kada se pokušava približiti svemirskoj enigmi. Istina je da kozmos isijava zvuk vatre, struje i eksplozija, ali otkucaji svemirskoga srca nepoznatog su porijekla pa „astronaute duše“ ili psihonaute pokreće ezoterična čežnja, iako možda nikada neće stići do zvijezda.
Autentičnost u poeziji. Kao netko tko desetljećima ustraje na vlastitom glasu i poetici, kako biste opisali to traženje vlastitog mjesta? Imate li možda neke savjete za one koji dolaze?
Na pitanje kako je napravio prekrasne skulpture od mramora Michelangelo je odgovorio: „Skulptura je već gotova unutar mramornog bloka, prije nego što počnem raditi. Već je tu, samo moram izrezati suvišni materijal”. Isto bi se moglo reći i za poeziju, jer ona privlači paralelni eho, neuhvatjivi dio koji izmiče svemu što je kanonizirano, utemeljeno na mjerenjima i zanstvenim teorijama. Moju poetsku kartografiju snažno pokreće „bijeli šum“ svemira, pozadinska jeka što potajno vibrira u frekvencijama Zemlje, u svakom zemaljskom biću, kozmičkim maglama, magnetskim poljima i u orbitama planeta. Donekle neočekivani poetski sadržaj možda zbunjuje i narušava tradicionalna razmišljanja o poeziji, uvodeći ovakvu kreaciju u maglovitu, utopističku domenu.
Zaista mi ponekad nedostaje znatnijeg suglasja u okolini, jer je naša poetska scena uglavnom svemirski ravnodušna ili tek povremeno zaokupljena slikama koje nam ispručuju moćni teleskopi u rezoluciji kompjutera. Međutim, i frekvencije naših alfa i theta moždanih valova praiskonski su odjeci svemira pa nam se možda iz fantomskih prostora nadsvijesti upravo isporučuje nešto novo što se razlikuje od uobičajenih praksi i pjesničke rutine. Često mi se čini da sam putnica sa Zemlje koja se uključila u svemirski stroj i sa sobom nosi svoje psihograme, premda me u tom zanosu i Zemlja može stresti sa svojih leđa. Ovako iznimna obuzetost svemirom, prividno ili objektivno proturječna, nastaje kada se u trenucima veličanstvene usamljenosti pristupi stvarnosti na zenovski način. Takav intuitivni uvid najavljuje promijenjeni osjećaj fizičkog svemira, a poezija zadobiva novo značenje. Divno je to sažeo Luko Paljetak: “Treba biti nebo, ako želiš da ti dođu ptice".
Mnogi još nisu svjesni opasnosti kojom 'bogovi antropocena' stvaraju mentalno-tehnološku i možda zlokobnu silu koja se lako može otrgnuti od kontrole.
Kao netko tko je uronjen i u pitanja fizike, kako gledate na Vrijeme? Zabavljam se ovih dana čitajući jednu sjajnu popularno-znanstvenu knjigu „Red vremena“ i neprestano me oduševljava kako malo znamo o onom za što vjerujem da je označitelj našeg života - taj protok vremena? Koliko se svijet i poezija mijenjaju u vremenu? Sjećam se da ste mi rekli da ste počeli raditi na računalima u redakciji čim su prva stigla...a danas smo pak mahnito već stigli gotovo do kvantnih računala.
Prije pola stoljeća ljudi su se spustili na Mjesec i otpočela je svemirska era. Kada se sve drugo zaboravi, dvadeseto stoljeće pamtit će se kao doba u kojem je čovjek raskinuo zemaljske spone i počeo istraživati kozmos. Stvari se fantastično brzo mijenjaju, na regolitu donesenom s Mjeseca uzgojene su biljke, umjetna inteligencija otkrila je algoritam za stvaranje poezije. Radoznali poput djece još uvijek stojimo pred zagonetkom u kojoj smo rođeni, a istodobno pomoću kvantnog računala timovi otkrivaju što se nalazi unutar crnih rupa, razmatraju kvantnu gravitaciju te najavljuju kako se njima putuje kroz vrijeme. Kvantna teorija otišla je i dalje tvrdnjom kako elektromagnetsko polje prenosi kozmičke informacije našim neuronima. Pobornici teze tvrde da se digitalni podaci neurona integriraju, oblikujući svjesno elektromagnetsko polje.
Pitanje je što znači vrijeme u svemiru, je li taj fenomen samo omogućava vezu između atomskog svijeta i galaktičke sfere u nama ili je zagonetka vremena za nas ipak nedostupna dimenzija koju ne mjere rubinski ni atomski satovi. To možda i ne iznenađuje, jer ne postoji razlog zašto bi svakodnevna stvarnost koju doživljavamo našim čulima bila fundamentalna stvarnost svemira. Teleskopi nam otkrivaju sve više čuda, međutim, što duže proučavamo kozmos, sve više shvaćamo da se zagonetke ne mogu riješiti promatranjem spiralnih galaksija ili bljeskova udaljene supernove. Znanstvenici su nedavno predložili nevjerojatnu teoriju prema kojoj bi trebao postojati „anti-svemir“ koji bi bio blizanac našeg svemira. Dakle, naš svemir možda ima blizanca koji ide unatrag kroz vrijeme.
Strujanja i napon pjesništva ponekad imaju toliku snagu da gubite osećaj prostora i vremena, čak i svijest o sebi, što je francuski enciklopedista Denis Diderot još prije nekoliko stoljeća nazvao uranjanje ili „umjetnost u najčarobnijem obliku“. O tome mogu govoriti iz osobnog iskustva, jer je većina mojih knjiga nastajala u razdobljima dugotrajne hibernacije od svijeta, kada sam spoznala što znači odati se riziku odsutnosti vremena. Tada se budi tajnovita energija, koja vas može zarobiti mjesecima, a samoća se nameće kao fascinacija i temeljno drugačiji odnos naspram vremena, identiteta i prostora. Za tako čudnovate kušnje potrebna je i velika duševna izdržljivost, spremnost na patnju kao modus stvaranja paralelnog svijeta, odnosno njegovu likvidaciju. Pod okriljem samoće dolazi do osjećaja svojevrsnog usporavanja, sažimanja vremena. Tada u točno definiranoj zoni mozga, potvrdili su to i znanstvenici, subjektivno imamo dojam da se spajamo s beskonačnim. Vjerojatno su zato moje pjesničke zbirke ponekad neobične i čitateljima možda osebujne ili „strane“, kao da su s nekog drugog svijeta.
Elon Musk u svojim teorijama o multiverzumu više se puta pozivao na fizičare, kozmologe i filozofe koji su pobornici „holografske teze“ te smatraju da je ljudski mozak primopredajnik holograma, odnosno beskonačne svijesti. „Ni crne rupe nisu tako crne poput riječi koje ih opisuju, nisu ni vječni zatvori, kako se nekada smatralo. Stvari mogu izaći iz crne rupe, možda i u neki drugi svemir“, najavio je korifej kozmologije i astrofizike Stephen Hawking. Primjenjujući kvantnu gravitaciju neki astronomi dokazuju kako „crne rupe“ prelaze u „bijele rupe“ i tako šalju zarobljenu materiju u svemir, u budućnost. Možda je vrijeme dimenzija koju ne razumijemo, a možda su i crne rupe zapravo svojevrsni alati za putovanje kroz vrijeme?
Iz pozicije potrage čovjekove za svojim mjestom u svemiru, ali i te tanke granice onoga što bismo možda mogli nazvati duša, a svakako je eterični, misaoni, osjećajući dio nas, koliko je znanost nas same odmakla od doticaja s nama, a koliko nas je primakla?
Pitanja o duši trebala bi biti metafizička i filozofska, ali ova je domena pretežno mrtva, bilježi Stephen Hawking u svom djelu „Veliki dizajn“. Po njegovoj interpretaciji filozofi nisu održali korak sa suvremenom znanošću, a nove su nas teorije dovele do bitno drukčije slike svemira i fenomena ljudske svijesti. Iako zvuči kao znanstvena fantastika, moguće je da ćemo za desetak godina proizvoditi digitalne kopije stvarnih osoba, a ovih se dana naveliko priča o suspendiranom Googleovu inženjeru i njegovu razgovoru sa chatbotom LaMDA. „Živ je, svjestan je sebe“, zaključio je softverski programer. Možda prvi AI sustav rađen u matrici neuronske mreže ljudskog mozga zaista posjeduje svijest i emocije?
Ulicama Šangaja hodaju psi-roboti i na leđima nose zvučnike iz kojih trešte upute o zaštitnim mjerama protiv epidemije koronavirusa, a hongkonški cyber psi imaju "prirodu pravog kućnog ljubimca i beskrajne mogućnosti". Sophia, humanoidni robot s licem Audrey Hepburn, kaže da mrzi ljude. Najradije bi ih ubila, premda ih možda ipak voli, iako ni sama ne zna zašto. Mnogi još nisu svjesni opasnosti kojom 'bogovi antropocena' stvaraju mentalno-tehnološku i možda zlokobnu silu koja se lako može otrgnuti od kontrole. Posve je izgledno, pa čak i najavljeno, da ćemo uskoro izvoziti svoju fantaziju u kozmos, a fetiš eksploatacije već je utvrdio svemir kao “provinciju čovječanstva”. Za krstarenja između glečera i ledenjaka, koji se nepovratno otapaju na Arktiku, skovan je novi pojam „turizam izumiranja“.
Je li našoj civilizaciji suđeno da propadne i nestane, i hoće li nam samo tehnološka razina pomoći da preživimo i na kraju se vratimo zvijezdama. Zahvaljujući svemirskom teleskopu James Webb, upravo je omogućen najdublji pogled u svemir. „Vidjeli smo početak vremena“, piše u legendama ispod uzbudljivih fotografija na kojima se bilježi na tisuće galaksija koje su se prvi put pojavile u Webbovoj infracrvenoj kameri. Nije ni započela kolonizacija kozmosa, a već smo napravili deponij otpada koji kruži oko Zemlje. Istodobno se najavljuje kako bi skupine nanorobota mogle istraživati egzoplanete u potrazi za životom. Premda se mnogi još nadaju da će neka nova tehnologija riješiti problem opstanka zemaljskog života jasno je kako smo svi povezani na znatno bitnije načine. U graničnim područjima ljudskoga saznanja i u sferama onoga što je neizrecivo, mnogi putokazi navode prema našem „unutarnjem svemiru“. Svijet prepun neizvjesnosti kreće se u potrazi za pritajenim energijama koje nam stižu iz povišenog registra svijesti, ili kako je opisao Béla Hamvas, otkrivaju se u iznimnim trenucima „budnosti višeg reda“.
Jesu li sve te strukture, gledajući iz vaše pozicije pjesnikinje, ostale previše krute i zatočene u same sebe, svrha same sebi? Ili da kažem jasnije, jesmo li znanost iskoristili da bismo pobjegli od sebe, umjesto da bismo brže stigli do fundamentalno bitnih pitanja o nama samima?
Pitanje je što uistinu može potaknuti umjetnike na vizionarski skok, kako bi svojim djelom intuitivno svjedočili o svemirskim vibracijama života, a ne o distopiji našeg svijeta koji se urušava. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća Louis Malle je u filmu „Večera s Andreom“ jasno najavio: “Sada živimo u nekoj vrsti orvelovskog košmara, sve što čujemo doprinosi našem pretvaranju u robota. Možda se povijest i sjećanja brišu, i uskoro nitko neće pamtiti kako je na ovom planetu postojao život. Treba nam novi jezik, kao vrsta poezije, a da bi se stvorio takav jezik morat ćemo naučiti kako proći kroz zrcalo, u drugačiji oblik svijesti kojim osjećaš da si jedno sa svijetom i odjednom sve razumiješ.“
Nema pouzdanih saznanja otkuda potječe život, i je li izvanzemaljska sila na našem planetu dizajnirala ljude. Možda su naši povijesni korijeni započeli s civilizacijom koju nijedna arheološka iskapanja ne bi otkrila. Umjesto toga mogli bismo tražiti davne pretke baveći se svemirskom arheologijom. Možda su Zemlju nastanjivali ljudi i izvanzemaljska bića pa su svemirske poruke kodirane u naš DNA. Je li moguće da smo eksperiment čija nam svrha ostaje misterij? Možda Zemlja 2.0 postoji u mreži lutajućih planeta, ili je dio međuzvjezdanih civilizacija koje plutaju svemirskim oceanima. Vjerojatno zastrašuje i pitanje: Dolazi li dan kada ćemo moći skenirati svoju svijest i prebaciti je u računalo te je tako sačuvati u digitalnom „zagrobnom životu“? Toliko se dugo i tjeskobno pripremamo za moguće susrete s izvanzemaljcima, a konačno, možda nađemo „uploadane ljude“ koji putuju svemirom.
Utvrđena je nevjerojatna sličnosti između ljudskog mozga i komplicirane mreže galaksija pa se u mašti možemo povezati s aurorama i frekvecijama magnetskih polja. Ili se od Zemlje otisnuti nekim dijelom meta-svijesti kojim ćemo letjeti u meta-fizičkoj galaksiji duše. Možda ćemo u „beskonačnim sobama“ čudesne japanske umjetnice Yayoi Kusama, susresti zrcalne „duše udaljene milijunima svjetlosnih godina“. Tada bi se i moja poezija „svemirskog romantizma“ mogla tumačiti kao duhovno putovanje, kozmička epifanija za oku nevidljivi krajolik u kojem započinju i završavaju sve potrage.
Zvijezde koje gledamo možda su već odavno mrtvi svjetovi, i sva je naša metafizika možda posve beznačajna pred tajanstvom svemira. Ali intuitivan i magični jezik pjesništva obuhvaća mnoga čudesa pa su i ona o kvantnim spregama u poeziji odavno naslućivana. To se može nazivati psihodeličnim osjećajem, ali očaranost koja zastrašuje i konačno rastače racionalističku sliku svijeta ne događa se sama od sebe. Možda je potencijal svemira toliko sveprožimajući, a simbolički jezik tako savršen, da su jednostavno morali ući u poeziju. Od pamtivijeka do danas ova je tema neiscrpna. Još u drevnom indijskom epu Bhagavad Gita zapisano je: „Kada bi se vrata percepcije očistila, sve bi se ukazalo onakvo kakvo i jest, beskonačno.“
Zemlja nulta
- Hena com 03/2022.
- 104 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532593587
Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u 'Zemlji nultoj' poezijom nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski, kozmički, ali i topao, prokrvljen.