Gordana Benić : Svijet bez predmeta
U samim počecima kolonizacije "novih" kontinenata, 1570. britanski kolonizator George Best, u knjizi Meta Incognita, o urođenicima piše kao o čudnim nevjernicima čiji izgled nitko prije nije vidio niti opisao, i čiji je jezik nepoznat i nerazumljiv... Razglabajući o jeziku urođenika njegov kolega po svjetonazoru, pjesnik Spencer, ide korak dalje. Njemu njihov jezik nije nerazumljiv. On je nepostojeći.
Opisujući jednog od govornika tame, Spencer tvrdi kako to biće nema jezika; nema čak ni govora, tek neko tiho šuštanje, zbunjene zvuke besmislenih riječi kojima ga je naučila Priroda. Petar pak Mučenik, još jedan šesnaestostoljetni putnik opasnih namjera, piše Papi Leonu X kako je, napustivši Herkulove stupove, zabasao u nigdinu gdje je nabasao na "puste i široke zemlje i mnoge regije koje će poslije, s vremenom, postati naše, usvojiti naše jezike i običaje, i time će prigriliti i našu religiju".
Zapadu (i svijetu) poznate 1492. Antonio de Nebrija klikće: "Jezik je uvijek (bio) partner carstva". Na naivno pitanje ni po čemu naivne kraljice Isabele, zašto je tomu tako, biskup od Avile odgovara: "Jezik je, vaša visosti, savršen instrument carstva". I stoga ne čudi da je početna svrha kidnapiranja urođenika na koje su kolonizatori nailazili u svojim pustošenjima bilo upravo osiguravanje prevoditelja. Da bi tako, iz jezika u jeziku, izvornome jeziku oduzeli moć i, utopivši ga u jezik došljaka, urođenicima oduzeli jezik. Jezik koji, prema uljezima, ionako nije bio jezik.
Izvorni je dakle zločin "Novoga svijeta" počinjen u ime jezika. I ne čudi da se Shakespeareov Caliban, u nemoćnome gnjevu, obraća "učitelju" Prosperu, govoreći kako ga je ovaj naučio jeziku, ali jedino što može i umije (na njemu) jest, psovati i proklinjati.
O tome (na moje veselje možebit) Gordana Benić piše: "Dajte mi olovku, nacrtat ću granice svijeta. Zaputiti se u / pustoš kakva je ovdje bila prije tisuću godina. Pred / vratima pijeskom ispunjeno bespuće, ljudi se / sporazumijevaju znakovima; još se ne obraćaju suncu ni / raspuklim planinama // Pristižu prvi kolonisti..." Vremena su to u kojima su zemljovidi rastresiti i još nemaju imena... Ipak, putovanja se odvijaju u dva smjera. Jer, "Prvi čovjek, stigao iza Heraklovih stupova, bio je / ustrajan u svojoj nijemosti // šutljiv kao nedovršeno kopno, moćan poput oceanskih kornjača..." Sa sobom je donio "mirise novih kontinenata".
I dok suvremeni tumači novog historizma na bizarne deskripcije "ljudi bez jezika" kakve nalazimo u ostavštini šesnaestostoljetnih kolonizatora gledaju kao na ključeve za klinička čitanja freudovskoga Id-a koji nije u posjedu jezika, Gordana Benić, u stihu se pridružujući raspravi na "druge", na "prirodne", na "ne-bića" zapravo gleda kao na "strance u nama" koji su, zajedno s nama, napučili "svijet (ionako) bez predmeta".
Kolonizatori (baš kao i pisci) materijalu svoje obrade nameću oblik njegove vlastite mašte/kulture, a taj se sugerirani i nametnuti oblik utjelovljuje u jeziku. Takvom nasilnom transformacijom i adaptacijom esencijalno tuđega u esencijalno svoje, kolonizator (pisac) za sebe prisvaja svijet koji izvorno nije njegov i čini ga sebi prepoznatljivim, odomaćuje ga, pripitomljava i priprema za sebe.
Kada tako uneređen svijet netko poput Gordane Benić naslijedi, tada se volja nema zašto utjeloviti u jeziku. Može se samo konstatirati kako je, recimo: "Tama puna glasova" i kako se, "u dubini mrakova" rađa novi svijet. Putujući zgotovljenim jezikom kroz gradove u kojima "sve je lažno" i gdje "nitko ne haje za rasvjetu", Gordana dolazi do zaključka kako ionako "hodamo u snovima, i vjerujemo u nevidljivo".
Od početka knjige autorica se, usprkos okrutnostima datoteke povijeti, ne odriče važnosti subjekta i subjektivnog osjećanja u svijetu. Nižući gospodare "tuđega" ona se uporno vraća na njih kao na lica, kao na osobe, kao na to ja-u-vremenu. U tom kontekstu subjekta u ljudima masakriranoj povijesti osvajanja i adaptacija, treba razumijeti riječi Johanna Köhla koji je krajem 19. stoljeća iz Njemačke stigao u Hrvatsku. I pritom se nad sobom malo začudio: "Prošao sam oceane, a zapravo ne upitah; tko sam?"
U igri postojanja i nepostojanja kakvu Gordana Benić igra kroz cijelu knjigu, gdje Ardoni ne postoje i gdje na otajnim mjestima napučenim bićima (naši) koraci (ionako) u pijesak poniru, autorica sugerira prostor novih univerzalija-kulturalno poredbenih, nehijerarhiziranih, u kojima bi bilo mjesta i za nas i za njih. Njezin novi univerzalizam usmjeren je prema humanizaciji relativizma u kojemu bi se poštivale razlike, ali i zabrani. Njezina je metoda pripitomljavanje, ali ne drugoga, nego drugoga u sebi koji bi, tako pripitomljen, mogao i trebao znati drugoga (izvan sebe) prepoznati kao sebe samoga.
I ponoviti onu staru Prosperovu: "This thing of darkness I / acknowledge mine".
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )