Stjepan Bajić: Poezija mora biti i šoubiznis

Stjepan Bajić

Stjepan Bajić već otprije je poznat  pjesničkoj sceni kao urednik stranice Društvo živih Pjesnika, ali i kao urednik i sastavljač "Hrvatske mlade lirike 2" koja je 2015. izašla u Društvu hrvatskih književnika. Ove godine izdao je i prvu zbirku pjesama, "Revolucionar", kao rezultat nagrade Zdravko Pucak koju dodjeljuje Matica hrvatska i Grad Karlovac. Tim povodom razgovarali smo s njim o zbirci, poeziji, psima, društvenim mrežama i mnogočemu drugome.
 

Revolucionar Bajić Stjepan

Monika Herceg: Revolucionar! Da krenem od naslova i od prve pjesme u kojoj zapravo odmah demantiraš tu poziciju u svijetu stihovima “Ma kakav revolucionar!”. Cijela zbirka nosi sarkastični ton, detektirajući tako neke probleme naše svakodnevice (kako glasi i prvi ciklus u knjizi) kojih se rijetko dotičemo, bilo da se radi o potplaćenosti studentskih poslova i izrabljivanju, naše neosjetljivosti na neka aktualna pitanja kao što je izbjegličko... Tko je zapravo Revolucionar? Treba li nam takve vrste, i ako da, zašto?

Stjepan Bajić: Revolucionara sam zamislio da bude neizmjerno pametniji od mene, i mislim da sam u tome uspio. Revolucionar je neuhvatljiva ideja, sve ono što sam nemam kapaciteta biti. Ja se grizem kad sam pokvaren i zao, a njega boli briga. On je grubijan, a ja sam nježan i pristojan mladić. Ja sam salonski ljevičar, a on je glavni frajer na kvartu i Instagramu. On je hladni ironik, a ja sam u dubini duše i dalje razočarani romantik. Ja sam elitista, a on se stidi svoga autora. Njemu nitko ništa ne može, a ja sam kukavica sinja. Ja sam sprdnja od čovjeka, a on je superjunak lirskih subjekata. Ja se naveliko razbacujem revolucionarnim napjevima i sloganima, a on je Revolucionar. On se ne trudi svidjeti nikome, a ja žudim za priznanjem. Ja sam nitko i ništa, a on može biti svatko...

Od kud on zapravo, zašto nisam napisao neku osjećajniju, nježniju zbirku kao svi ostali, normalni ljudi? Znaš što, ponovo ću se posvetiti Mannovom "Doktoru Faustusu" pa možda budem zericu pametniji.

Znači, to je to. Sad očekujemo preokret? Možda neka ljubavna poezija? Moram te pitati i kako si i kada uopće krenuo s poezijom? Treba reći da si bio i sastavljač "Hrvatske mlade lirike 2", koja je 2014. izašla u DHK-u...

Bumo vidli, nemoj me uzimati za riječ! Racionalan sam čovjek inače, ali u ovom sam slučaju ipak čvrsto uvjeren da je moj pjesnički put a priori utvrđen. Po pričama mojih, još sam od dječačke dobi bio veliki, starmali pametnjaković, megalomanski želeći ama baš sve saznati i istražiti. Možda je tome tako jer su mi uvijek pod nos gurali neke knjižurine, čak i plaćali kad bi neku od njih cijelu pročitao – uporno me uvjeravajući da nema ničega iznad znanja i poezije, dok sam ja vjerojatno samo htio igrati plejku, košarku i vaterpolo. 

Nažalost, negdje se životnim putem na moje već dovoljno krhko biće nakalemilo još i tragično osjećanje života, koje me sve do danas nije napustilo. I tako sam počeo pisati. Ponavljam, tu sam pomalo iracionalan pa mi se čini da je i krv odigrala svoje. Tek sam poslije svojih prvih stihova saznao i nemalo se iznenadio da je i moj pokojni otac Branko Bajić bio pjesnik. Iza njega je ostala odlična zbirka pjesama "Diabolos". 

S druge strane, evo me, tu sam i dalje, pišem punim plućima. Uvijek sam osjećao i neku veliku snagu u sebi, a dabome i potrebu za svađom i sukobom, ma bilo koje vrste. Ako želiš zaratiti s čitavim svijetom, kud ćeš bolje od pisanja poezije! Tako sam se već s gimnazijskom profesoricom hrvatskog jezika stigao posvađati oko nekih Ujevićevih pjesama, koje je uzano školnički tumačila iliti čerečila. Pozdravljam je ovim putem i skromno podsjećam da sam pored svih ulizica bio jedini koji ju je slušao!

Čini mi se da u zbirci stalno tražiš začudna mjesta u običnim prilikama, da otkrivaš čak i ponešto ljepote, ili barem to neko bivanje u trenutku, da citiram stihove pjesme Život je lijep: “Onaj čudan osjećaj/ kada te ljepota života/ zaplahne na mjestu/ gdje ju nikad ne bi tražio.“  Zazivaš stalno uživanje u sadašnjosti, svakodnevnome...

Drago mi je da si to primijetila, jer sam upravo pasionirani štovatelj sadašnjosti i jedine nam stvarnosti. Zanimljivo je to, i zapravo tipično za nas povjesničare, redom poprilično osebujne ljude, jer nam je puna kapa nekih davnih i okrutnijih vremena. Mi zapravo samo želimo popiti pivu nakon cijelog dana u arhivu. Naravno, nekada je puno lakše i ljepše zatvoriti oči, pobjeći u mozak i razonoditi se iluzijama. Baš me zna jeza uhvatiti kada krenem zamišljati da ću provesti cijeli život dosađujući se zatočen u svome tijelu, usred sasvim ravnodušna svemira, ali onda se osvijestim, sjetim se da sam samo malo pametnija životinjica, koja pod hitno mora na zahod. Zar to nije krasno?

Usput da ti se još malo pohvalim. Ako i nisam baš top pjesnik, barem sam akreditirani lovac na trenutke. Naime, prošao sam tečaj chan meditacije, kineske verzije poznatijeg zen budizma, te bih svakome preporučio da o tome malo pročita ili da samo na pola sata dnevno sjedne u lotosov položaj i ne misli ni o čemu. Tu bih svakako istaknuo naše genijalce Tina Ujevića, Željka Malnara, Vladimira Devidea i Čedomila Veljačića koji su svaki na svoj praktični, teorijski i prevoditeljski način približili budizam našoj publici. Ovaj potonji si je čak i ime promijenio u Bikhu Njanađivako, tako da ako negdje naletiš na ime Svamija Lalalalalalalalande, znaj da sam to ja.

Kako onda izgleda tvoj proces pisanja? Imaš hvatalicu trenutaka pa zapisuješ? Je li tako nastao "Revolucionar"? Koliko si radio na pjesmama? Na čemu radiš trenutno? 

Pišem teško, s mukom i nakon "Revolucionara" bome sve teže. Nerijetko se zapitam što mi je sve to uopće trebalo u životu - i poželim da poezija umre, kad već perfekcionizam nije smrtonosan! Nema kod mene na lageru tri zbirke koje čekaju na objavu. Naprotiv, zna proći i po nekoliko mjeseci bez ijedne nove pjesme, dok neke doslovno pišem mjesecima. Zasad se ipak ne brinem - vadim se na postporođajni stres. Dakako, nadam se da ću pronaći novu snagu i mladost-ludost, ali ako će ono što ću pisati u budućnosti biti bezveze, to jest lošije od "Revolucionara" - onda će moj pjesnički put biti neslavno završen. Pritom me posebno opominju univerzalne riječi Veselka Tenžere o poeziji onomad mladog Drage Ivaniševića: "Svaki pokušaj radikalno novog... nužno je bio gesta reakcije koja nije nadilazila značaj ekscesa." To jest: "Svaka radikalna novost završavala je već prvom gestom, jer nije naišla na unutarnju suradnju sa sredinom...". 

Kako god. Uvijek se nađe novih izazova, recimo zakucati na koš s okretom od 360 stupnjeva, pogoditi pedeset trica zaredom, napisati bestseler fantasy ili napokon naći načina kako preboljeti svog mrtvog oca.

"Revolucionar" je pun referenci na naše pjesništvo, ali i na ono što zovemo pop kultura. Otkuda takvi spojevi? 

Ništa nisam radio na silu. Imam tu sreću da sam ponajprije skromni čitatelj i konzument kulture, a tek onda nevoljko prihvaćam odviše odgovornu ulogu pjesnika. Zbirka bi se na neki način i mogla čitati kao takav dvostruki dnevnik – između dosadnjikave svakodnevice i kulture (čitanja, slušanja, gledanja, igranja, zafrkavanja...). Kod mene se sve to skupa veže prirodno, ruku pod ruku. Bez književnosti, muzike, slikarstva, sporta, vođenja ljubavi, sočnih psovki, originalnih skečeva, itd. - bio bih prazan i dosadan, i vjerojatno ne bih mogao izdržati život.

Nažalost, kod većine kritika "Revolucionara", pa čak i onih meni naklonjenih, zaključeno je da se bahato i besramno izrugujem s tisućljetnom tradicijom ne mareći za dobar ukus, kao da sam neki klinac, kao da je to jedini smisao moje poezije. Istinabog, nisu niti posve u krivu - pogotovo kad znameniti Rilkeovi "kruzi" kod mene postanu "guzi". Okej, priznajem, namjerno sam izazivao i tražio kavgu s konzervativnim čitateljima i kritičarima, ali to ne umanjuje moju ljubav prema svim tim velikanima duha koje sam izvrgnuo ruglu. Naprotiv, na neki svoj čudan način, ja sam im napisao srcedrapajuće ljubavno pismo.

Znači, ipak postoji ta ljubav. Ne libiš se ni uhvatiti u koštac s rimom, što je rijetkost danas...

Hahah dašta da postoji! Eh da, i ptice na grani znaju da suvremena poezija prezire rimu. Isprva sam bio jako tužan zbog toga, ali zapravo je puno bolje tako! Prvo, manja je konkurencija, ostat će više soneta samo za mene, halapljivog jedinca. Drugo, samo bi nam još trebalo da se i soneti serijski kasape kao taj nesretni slobodni stih. Treće, jednostavno mi nije bilo druge, morao sam nekako opravdati naslov zbirke, pošto poto biti revolucionaran, naći načina kako se izboriti na surovom suvremenom pjesničkom polju. Sve su forme bile zauzete, sve genijalne invencije bezecirane, već sam skoro odustao i gledao kako da pobjegnem u IT sektor, a onda je odjednom granula kao sunce na jutarnjem „nebosklonu – zaslonu“ kompjutera, ona, „šinjorina – rima“: „sonet – internet“. Možda sam nešto izmislio, ali tako je nekako pala odluka da pišem vezanim stihom.

Ipak, nije da sam se sad nešto posebno usrećio… Sonet je baš zafrkan, voli se inatiti i dovoditi do ludila svog, već dovoljno zbunjenog autora. Evo već mjesecima radim na jednom povijesnom sonetu, koji zasigurno neću još skoro dovršiti. U isto vrijeme mi se uopće ne da pisati ga, a niti se usudim - čini mi se da nemam pravo poetski pisati o vremenu kada nisam bio rođen. Sa sonetom se možeš do besvijesti igrati, preslagivati ga gore dolje tamo vamo i svejedno ništa od njega nećeš dobiti, ali nekad ti se ipak posreći. Sonet kao da ima svoju unikatnu logiku, pa čak i mistiku - razumijevanje sadržaja što ga nosi u svojim strofama.

Da citiram neke tvoje stihove: “U književnom miljeu popularno je raspredati/ za koga se piše: pa tko je taj idealni čitatelj/ pa gdje se skriva pa ima li ga uopće?!” Tko je zapravo idealni čitatelj?

Mislim da bi bilo vrijeme da se svi skupa organiziramo, skupimo pare i napokon podignemo spomenik tom neznanom junaku, idealnom čitatelju! Mogao bi ga, recimo, izraditi Kažimir Hraste u svom stilu, nalik dječjem. Idealnog bi čitatelja trebalo zamisliti skromnim, znatiželjnim, pomalo i naivnim, i najvažnije - spremnim da se divi! Evo, ja ga baš živo vidim - kako stoji i nestrpljivo cupka pred pultom u svojoj maloj knjižnici, u svom mjestašcu, daleko od svega. Napokon je dočekao knjigu koju su samo za njega naručili iz grada. I sretan je, a dabome i književnost skupa s njim!

On nema potrebu da i sam postane pisac. On ne utiskuje svoja iskustva ili ideje kako bi knjiga trebala biti napisana. Nije mu ispod časti da prizna kada nešto ne razumije ili ne zna. Uporno odmahuje glavom kad ga sumještani ponosno nazovu intelektualcem. Ukratko, on je fikcija i ne postoji… toliko ga svi spominjemo i zazivamo da se jadan udavio od silnog štucanja. Dodao bih još da je idealno čitanje nalik činu upoznavanja, neka vrsta korona friendly rukovanja. Nema mi ništa ljepše nego kad upoznam tuđu viziju svijeta potpuno različitu od moje, odnosno - ništa mi nije odbojnije od spoznaje da netko piše na način sličan mome. Zato i pišem takve bedastoće, koje nitko drugi ne bi imao hrabrosti potpisati.

Stjepan Bajić

Kao čitateljica koja u prosjeku tjedno čita barem tri zbirke pjesama čini mi se da ova okrenutost sebi kao svom čitatelju može imati puno zamki. Koliko primaš u sebe tuđa čitanja svojih pjesama? Što uzimaš od kritike, hvale, pokude?

U potpunosti se slažem s tobom, kritiku trebamo čuvati kao oči svoje! Ne fali pjesnika, kako glasi poznati grafit, nego fali kritičara! Posebno sam zapamtio nekoliko mudrih kritičarskih savjeta. Definitivno ubuduće moram postati još smješniji – jer nema ljepšeg zvuka od smijeha i cereka. Smijeh je smisao! Usto, možda bih mogao biti malčice vedriji i nježniji… Život uistinu nije tako crn kako ga predstavljam. Također, volim se hvaliti da mi nema ravnog u ironiji, ali što ako sam zapravo cinik? Nema mi onda spasa!

Također, kritičari mi još nisu priznali pravo da ubijem poeziju, mada su mi, paradoksalno, pomogli verbalizirati tu moju žarku želju. U jednoj sam kritici tako uspoređen s bezopasnim i dosadnim korona virusom. Gdje ćeš bolje, ali ja želim biti još strašniji, još letalniji po poeziju! Možda da u sljedećoj zbirci evoluiram u ce-ce muhu i lagano uspavam poeziju nekim tihim stihovima, a onda je u trećoj zbirci napokon mučki usmrtim?!

Branislav Oblučar je imao sjajnu knjigu "Mačje pismo", a cijeli jedan ciklus "Revolucionara" posvećen je tvom psu, Albertu...

Kao da je jučer bilo, sjećam se kad sam nakon pročitane knjige Milana Kundere odmah zatim pogledao i film "Nepodnošljiva lakoća postojanja". Za razliku od knjiškog mješanca bernardinke i vučjaka koji ju je zahopsao, filmsku ulogu Karenjina dobio je jedan prekrasan Veliki vendejski grifon baset. Bila je to igra slučajnosti baš u Kunderinom stilu, splet događaja na koje uopće nemaš utjecaja, ali koji ti svejedno stubokom promijene život. Uglavnom, čim sam ugledao tog dugouhog blesana, znao sam da ga moram nabaviti! Od tog nauma nije me odvratila niti spoznaja da ću za njega morati iskeširati tisuću eura, niti to da je jedinac (a mi jedinci smo, zna se, poprilično ćaknuti), niti zagonetna i pomalo bizarna zabilješka o njegovom karakteru u psećoj enciklopediji da ima "smisao za humor".

Čim je došao u našu kuću, sve je bilo jasno. Dok je Camusu suicid temeljno filozofsko pitanje, ovom dlakavom Albertu (od milja znanom i kao Milovan) to bi prije bilo grickanje mobitela, skupih naočala, namještaja, kabela i dakako mnoštva knjiga - po mogućnosti što vrjednijih i dražih njegovom naivnom vlasniku. Prije objeda zastao je i dobro odvagnuo pred Kjerkegorovim "Ili-ili", da bi za početak navalio na tvoje "Početne koordinate", zatim od Vaništinog "Skizzenbucha" nije ostala niti skica, a kao "Kraj igre" bio mu je poslužen Cortazar, slasniji od argentinskog bifteka.

Iako mi je nabio trošak od još kojih tisuću eura, te Albertove opačine ipak nisam izričito shvatio kao potrebu za destrukcijom. U nedostatku riječi zapravo mi je poručio da me voli i suptilno me zamolio kao talentirana čovjeka od pera, da i on uz Karenjina želi slavno participirati u povijesti književnosti. Što da radim, volim i ja njega, pa sam mu ispunio želju!

Jako mi je drag bio Karenjin. Sad si me povukao za jezik, ni kriv ni dužan, da te odmah ispitam o proznim favoritima. Kundera, znači? Planiraš li neke revolucionarne pohode na prozu?

Za sad ne! Napisao sam samo dvije kratke priče i ne znam što da radim s njima – da sjednem i plačem ili da ih samo zaboravim. Revolucija traži puno znanja, odgovornosti i samouvjerenosti, a ja se nažalost ne osjećam sigurnim u prozi. Zato ću ovdje bez problema ostati običan proleter koji s radošću čita i uči od drugih proznih revolucionara. Ipak, nekad me kopka kako bi bilo pod pseudonimom pisati ljubavne, krimi ili fantasy romane pa da napokon nešto i zaradim od te prokletinje književnosti…

Poezijom se nestrpljivo traže odgovori, poante, zasljepljujući bljeskovi spoznaje – svaki stih može biti onaj zadnji, iza kojeg zjapi ponor gluposti. Za prozu pak moraš smiriti rečenicu i potpuno promijeniti način mišljenja. Ne mogu niti pretpostaviti što bi me još dočekalo – i ima li uopće išta da me dočeka, osim napornog rada nad stotinama stranica i zgrbljenih leđa? Takav bi se zaokret zapravo manje ticao književnosti jer bih ponajprije morao promijeniti sebe, a za to trenutno nemam niti malo volje. Zato se ja lijepo bacam na čitanjac, a prozaici samo neka se muče i pišu za me!

Ma nemaš frke Monika, sad ću te doslovno zasuti proznim favoritima. Jednostavno obožavam kad me netko pita što volim čitati! Da ne bude zabune, navest ću samo one knjige koje su mi priuštile neizmjeran užitak. Kad bih kojim slučajem posjedovao književni zatvor, strastveno bih mučio glupsone tjerajući ih da prije izlaska na slobodu pročitaju: dakako, sve od Kundere, ali i drugih genijalnih Čeha: Kafke, Hrabala, Škvoreckog, Šotole, Hašeka i Čapeka. Kad smo tu, ajmo još dalje na istok: sve od Dostojevskog, Gogolja, Solženjicina i Bulgakova. Posebno bih naglasio "Putovanje po Istočnoj Europi" G. G. Marqueza, "Rabljeno doba" Svetlane Aleksijevič, "Kovčeg" Sergeja Dovlatova, "Posvećeno kičmi" i "Vodeni žig" Josifa Brodskog, "Zulejha otvara oči" Guzel Jahine, "Knjiga sjećanja" Varužana Vosganjana i mnoge druge. 

Ostali strani favoriti su mi: "Skitnje do Santiaga" Ceesa Nootebooma, "Vodič kroz galaksiju za autostopere" i nastavci Douglas Adamsa, "Nitko i ništa u Parizu i Londonu" Georgea Orwella, "Divlji detektivi" Roberta Bolana, "Aleksandrijski kvartet" Lawrencea Durrella, "Kolos iz Maroussija" Henryja Millera, "Gora sa sedam krugova" Thomasa Mertona, "Dharma lutalice" Jacka Kerouaca, "Sobe uz more, sobe u gradu" Frodea Gryttena, "Vrtoglave godine" Philippa Bloma, "Tehnika državnog udara" Curzioa Malapartea… i tako dalje. 

Od naših bih svakako istaknuo Željka Malnara i "U potrazi za Staklenim gradom", "Vrijeme koje se udaljava" Mirka Kovača, "Proljeće Ivana Galeba" Vladana Desnice, "Kiklop" Ranka Marinkovića, "Ljudi za vratima gostionice" i "Skalpel kaosa" Tina Ujevića, "Hrvatski bog Mars" i "Dnevnik" Miroslava Krleže, "Ostrvo" Meše Selimovića, "Doba mjedi" Slobodana Šnajdera, "7000 dana u Sibiru" Karla Štajnera, "Istočni epistolar" Predraga Matvejevića, "Podzemni Zagreb" Franjoe Fuisa, "Levijeva tkaonica svile" Miljenka Jergovića, "Dora i Minotaur" Slavenke Drakulić, "Putopisi" Gordana Nuhanović, "Hansenova djeca" Ognjena Spahića, "Uvjerljivo drugi" Svena Popovića, "E baš vam hvala" Marko Vidojkovića… E sad bi stvarno bilo dosta!

Zijevamo li zaista na pjesničkim čitanjima, da parafraziram naslov jedne pjesme? I kako tome pomoći? Enes Kišević jednom je prilikom rekao nešto čega se i danas sjetim, da su oni odgajali svoju publiku...

Da ti budem iskren, ne bih znao. Ni ne potrudim se ostati budan, nego se odmah po dolasku na čitanje proguram, nađem udobno mjesto i slatko zaspim. Doduše, ponekad se iz pristojnosti natankam kavom ili zelenim čajem prije čitanja. Da ne griješim dušu, baš je šteta propustiti neke od naših talentiranih kolegica i kolega. Problem je što te onda pukne nesanica kad dođeš doma, a vidi vraga imaš cijelu noć da se iznova prisjećaš svih tih ostalih autističnih, tragikomično ozbiljnih i savršeno besmislenih stihova. Cijenim gospodina Kiševića i smatram da bismo mi mlađi mogli puno od njega naučiti, ali u ovome se ne mogu složiti s njim. Upravo je Kišević pravi primjer kako omađijati publiku, kako podilaziti svakom uhu, a opet ostati svoj i kvalitetan. Publika je ta koja određuje pravila – odbacujući folirante i prepoznajući autentične pjesničke glasove! Ma kako kulturna bila, naša je draga publika zapravo rulja, a rulju se ne odgaja! 

Iliti pristojnije rečeno: rulja je masa, a masa je, da parafraziramo poznatu sentencu iz teretane, mama. Ako želiš da se ljudi vrate drugi put na tvoje čitanje, a nisu ti prijatelji ili članovi obitelji, pa daj se malo potrudi sestro, brate - oslušni što se traži, na što se razulareno plješće, a na što zijeva, ne čitaj kroz nos, baci koju foru…  Ne budimo toliko dosadni, pobogu! Zar je to tako teško? A možda je to samo moj problem, ne znam, možda baš strašno griješim, možda su naša čitanja epohalni vrhunac kulturnog života neviđen eonima. U jedno sam ipak siguran. Kad postanem faca, natjerat ću svog izdavača da mi objavi luksuzno izdanje sabranih pjesama - s posebnim papirom i nevidljivom tintom, koja se može čitati isključivo u mraku s fluorescentnom svjetiljkom, prduckajući ispod dekice. Poezija se prvenstveno čita u samoći.

Zanimljivo mi je pitanje Interneta u kontekstu samoće i poezije. Jesmo li na Internetu konzumenti sulude usamljenosti u kojoj sudjeluje velik broj ljudi? Kao uredniku stranice Društvo živih Pjesnika, čini li ti se da ljudi trebaju poeziju, iznenađuje li te popularnost nekih pjesama i samog tog projekta... Je li poezija postala daleka ljudima, gdje je prekinut taj most s čitateljima? Vraća li im se? Može li se poezija tako konzumirati, imajući na umu da joj treba samoća?

E vidiš, nisam siguran. Kada 880 dana zaredom tražiš neku fora pjesmu za objavu, pomalo oguglaš od svega toga. Najčešće u par poteza nađem pjesmu, brzo kliknem "objavi" i ostatak dana ni trena više ne provedem razmišljajući o poeziji. I dobar to bude dan! Ponekad osjetim potrebu da se posebnom pjesmom referiram na neki aktualan problem u društvu, ali je nažalost sve manje vjere kod mene da poezija može mijenjati svijet. Lajkaju li tako po inerciji i dragi nam čitatelji? Vrlo vjerojatno. Da parafraziram Borisa Marunu, svi mi radimo jedno jer ne možemo nešto drugo. Srećom pa su teška, samotna i dozlaboga pizdunska vremena svuda oko nas, a tada se ljudi logično okreću knjigama i riječima u unezvjerenoj potrazi za nepostojećim smislom i odgovorima. Što se samoće tiče, mislim da za nju ne trebamo brinuti. Samoća je predsjednica Svemira! Oduvijek je ona bila vjerna družica ljudi – za života, a i iza groba!

Primjećujem da je među ljudima preživjela svojevrsna legenda o poeziji i pjesnicima kao posebnim bićima, tako da zasigurno nisu porušeni svi mostovi. Da ne govorim da je uistinu posebna čar napisati svoju ili naći nečiju pjesmu koja očito dira velik broj ljudi. Pa ipak, ne zanosim se previše. Pao mi je sada na pamet jedan eksperiment. Što kažeš da bez obrazloženja ugasim Društvo živih Pjesnika ili ti Pjesnikinju petkom? Bi li tko primijetio, požalio, žalio se upravi vodovoda...?

Moram priznati da sam se u karanteni maknula s Fejsa na dva mjeseca. Čak je jedno vrijeme sve bilo deaktivirano. Vjerujem da nikome to nije nedostajalo, ali to nije loše. Mislim da je svaka mogućnost naše slobode, mogućnosti da se ode, dođe, konzumira, stane, nestane dobra. Vjerojatno i za poeziju samu... No, pratim život FB poezije, a sve više otkrivam i neka imena na Instagramu. Čini mi se da je upravo ta dostupnost poezije preko Mreža možda doprinijela njenom lakšem plasiranju među ljude. Naravno, uvijek se postavlja ono pitanje što je poezija tako dobila i gubi li time što. Kako gledaš na taj trend?

Jedno sam vrijeme i ja bio prisiljen rjeđe ići na Fejs kad mi je Albert pojeo mobitel. Bilo je to lijepo doba kada sam gledao oko sebe, cijenio trenutke, slušao ljude i srce kako kuca i odbrojava… Tako da te razumijem, ali moram i ja tebi priznati: falila si! Bile to patetične bakice i dedeki koji su tek u mirovini otkrili poeziju ili su to bahati i polupismeni tinejdžeri željni vječnoga Parnasa ili pak etablirani pjesnici kojima nije ispod časti objavljivati u virtuali - poeziju na internetu možemo samo pozdraviti! Nažalost, primijetio sam da se na sceni neke pametnice i pametnjakovići zgražaju nad poezijom na Facebooku. Dakako, te svoje prepametne splačine onda i sami šeraju na Facebooku. Bude mi ih baš milo pa im dadnem jadničcima jedno srčeko kad već nitko drugi ne želi.

Ma znaš što, mrtav hladan ću bubnuti i ostati živ – poezija mora biti i šoubiznis! Pjesnici su brandovi, a pjesme njihovi proizvodi. Da bi opstala, poezija je uvijek morala biti korak ili dva ispred svoga vremena. Tako bi trebalo biti i danas. Zato prigrlimo kao svoj moto znamenitu sentencu George Berkeleya „esse est percipi“, da „postojati znači biti opažen“! Nemamo što jaukati u Kranjčevićevom stilu: „il' su lažni ideali, ili laže ovo doba“. Kako je naša egzibicionistička civilizacija jedna velika, sveopća laž, mi moramo biti avangarda te dekadencije. Jebiga, takva su pravila igre i mi pjesnici nikako ne smijemo odustati! 

Ne smijemo dopustiti da nam influenceri ukradu poeziju! Mi moramo biti još gori od njih, mi moramo postati popularniji od njih! Nema veze što nema dalje. Moramo se jednom za svagda pofajtati sa svim tim šoping kraljicama, jutjuberima i ostalim lovcima na lajkove i poglede. Kao zaključak, evo ti prijedlog za jedan dramatičan clickbait naslov:

"OH NE, STRAŠNA VIJEST - da bi opstala, suvremena poezija treba skupiti tisuće lajkova – OSTANIMO ODGOVORNI!"

"U zbirci 'Revolucionar' Bajić među ostalim piše o susjedima, vožnji biciklom, mobitelu, šetnji sa psom, božićnoj pšenici pokraj kontejnera, vježbanju u teretani, političkim događajima, dosadnom pjesniku, izdavaštvu, on prepričava razgovore i plete svoju iskustvenu mrežu proglašujući prijateljima poznate filmske junake, glumce, glazbenike, nogometaše itd.

Njegov je lirski subjekt samodopadan i narcisoidan – stalno govori ja, izmišlja si pseudonime, oblikuje nekakvu frajersku biografiju u kojoj važne uloge imaju ulica, razni popkulturni proizvodi i nekonvencionalni jezik.

Bajićev je paradoksalni revolucionar možda autentični junak našeg doba i našeg prostora – sve promatra, o svemu ima mišljenje, ali u malo čemu sudjeluje: distanciran je, ovlašno prelazi preko stvari i događaja i bez kompleksa ih prilagođava svome iskustvu i svjetonazoru.

(Krešimir Bagić, iz obrazloženja nagrade "Zdravko Pucak" 2019.)
 

***

Ne tražite cjepivo!

Ugrizao me nekidan jedan dripac džukac.
Mora da me ovako zblajhanog zamijenio
za nekog zlatnog retrivera ili samojeda
što mu se zamjerio. Brige nema!

Ruka mi prolazi i nisam dobio bjesnoću,
no reče mi danas dripčeva vlasnica
da se zato s njim nešto čudno događa.

Smirio se i ponovo se igra s psima, jedino
da od ugriza po cijeli bogovetni dan dosađuje,
- laje o jednakosti sviju, slobodnoj volji
i savršenoj ravnodušnosti prirode.

Nesumnjivo teška zaraza egzistencijalizmom
- dijagnosticiram ja i lijepo ih pozdravim.
True story, Camusa mi i mog psa Alberta!

 

Ja živim u guzima koji se šire
(a la Rilke)

(posvećeno svim uguzicama, čmaroliscima i ostalim
prdonjama i šupcima)

Ja živim u guzima koji se šire
i u njima sve više zgrnuti žudim.
Ja možda i neću pojesti zadnje,
konačno govno, no ja se trudim.

Ja virim i virim iz guzice,
te gospodarice, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li prdac il’ proljev,
il’ velika istina ovoga svijeta.

Stjepan Bajić

Revolucionar

• Matica hrvatska Karlovac 05/2019.
• 105 str., meki uvez
• ISBN 9789536018581

Njegov je lirski subjekt samodopadan i narcisoidan – stalno govori ja, izmišlja si pseudonime, oblikuje nekakvu frajersku biografiju u kojoj važne uloge imaju ulica, razni popkulturni proizvodi i nekonvencionalni jezik. Bajićev je paradoksalni revolucionar možda autentični junak našeg doba i našeg prostora – sve promatra, o svemu ima mišljenje, ali u malo čemu sudjeluje...