Anne Carson : Razstvaranje
Ovako, krenut ćemo u tkivo teksta s drugim travnjem, iako je tekst s drugim travnjem dobio svoj finalni oblik; no negdje je mjesto na kojem je nužno definirati početak: drugi je travnja kao u Dragojevićevoj pjesmi, knjiga i ja, Anne Carson i ja na nasipu smo, a oblaci, da citiram slučajnog prolaznika na biciklu i njegovu pohvalu nebu, kako će se kasnije ispostaviti, pred oluju: ljepše oblake nisam vidio godinama. Anne Carson i ja gledamo prema Savi, trava je oživjela, a i krošnje su se napokon usudile prihvatiti zelenu, oblaci su i krik i nježnost ove sasvim prohodne nedjelje (sunce je, dok Anne i ja nismo sjele zajedno na klupu, obećavalo sasvim vruć početak proljeća). Najednom grmljavina. Olujni su se oblaci nagomilali, pljusak. Hana mi piše da mi dolazi oluja s istoka. Oluja zaista i stiže, ponešto sporo, Anne i ja promatramo te oblake, iskrsavaju s kišnim kapima neprestano preda nas i neke Mihalićeve slutnje: "Pogledaj, one oblake, Vera, zašto šutiš".
Anne i ja oblake razumijemo, slutim tako i ja pomalo, tražim te dodirne točke u kojima ne samo da sada ona i ja, dva neznatna teksta pred zacrnjenim nebom, promatramo kako se napinje oluja s istoka, i kako se ne strovaljuje na nas nego nastavi prema jugu (iznenađenje, a možda bi Anne Carson napisala-stanka!).
Razstvaranje
Shvatih, vjerojatno još davno prije kada sam se prvi puta, zahvaljujući Miroslavu Kirinu koji je preveo i ovu knjigu, i to sjajno, nevjerojatno sjajno, susrela s poezijom Anne Carson, da je Anne Carson područje, teritorij, država, ako ne i planet koji je nemoguće započeti opisivati ili dekonstruirati. Samim time, držeći napokon u rukama njenu knjigu na hrvatskom jeziku, shvaćam da je nemoguće napisati (meni) tekst o Anne Carson, ali da bih mogla napisati jedan s Anne Carson, misleći i osjećajući tekst, u tim koracima gdje je osjećam živo, opisujući osjećaj da ona neprestano jest tu, kako je glas unutar moga unutarnjega glasa, Anne kao čudo pisanja i erudicije, Anne kao čudo slobode i jezične preciznosti, Anne kao čudo imaginacije i spoznaje, Anne kao erupcija kojoj je potrebno vraćati se neprestano. Anne kao točka u kojoj promatranje svijeta, rekonstrukcija istoga i imaginacija žive u jednome, kao poezija, dramsko i esej (tekst, i to živo i životvorno tkivo teksta), film, misao o svijetu, svijet kao misao, i sve ono što dodiruju neprestano naše dosade i potrage, filozofija, bunar emocija i filmskih kadrova (je li i pjesma ponekad samo kadar, draga Anne?).
Najednom je sve moguće, a čitanja i nemogućnosti moga teksta (svaki se pisac susreće sa zidovima i traženjem strategija kako da dođe s druge strane) koje su toliko godina unutar mene tražila neke nove prostore sada doživljavaju otvaranje vrata. Anne Carson. Mnogo je prozora Anne otvorila. Vrata. Potom je podignula krov. Iako krova možda nije ni bilo. Ili je Anne krov napisala pa potom podignula? Šteta je nepovratno napravljena. Nemoguće je ostati jednak nakon čitanja Anne Carson.
Sve započinje Stankama. To je prvo poglavlje knjige, pjesme koje dodiruju odnos, postojanje, pa čak i iznimnost odnosa s majkama. Ostaje zapisano negdje u meni: "Posjet majci sliči početku čitanja nekog Beckettovog djela." Potom Anne Carson pred nas, sasvim neočekivano, nakon jezično precizne poezije, donosi esej Svaki izlaz je ulaz (pohvala snu) u kojem meandrira između toliko likova i toliko tema, i toliko snova.
No krenimo možda samo od onih meni bitnih trenutaka, da pokušam uloviti barem neke točke ove knjige na koje sam se naslanjala čitajući. Kao velika obožavateljica drame, a i filma Rosencrantz and Guildenstern su mrtvi, susret s njima u eseju o snu sjetio me briljantnosti tih dijaloga i ideje izmještanja na jedan tako običan, a zapravo sjajan način iz već toliko puta viđenog i čitanog dramskog teksta (da ne pretpostavim da je tako s druge strane, ja sam ta koja je puno uživala u tome), a Carson tako suptilno daje analizu (a možda i sintezu; sasvim je izgledno da zapravo tražimo njen san u eseju o snu, s njom) snova kroz različite aspekte filozofije i umjetnosti. Čini mi se nisam zanimljivije viđenje Odiseje nikada čitala, nego kroz njenu kroz analizu snova. "Moglo bi se reći da je Odiseja saga o tome s kim spava."
(Sanjam često, draga Anne, pa zapisujem snove kao moguće ključanice, da se kroz njih navirujem i špijuniram u neku drugu sebe. )
"Nijedno drugo iskustvo ne daje nam tako temeljan osjećaj da nama vladaju zakoni izvan nas." Ostala sam dugo s ovom rečenicom, razmišljajući o volumenu istinitosti koji ona obuhvaća i onome što osjećam kada sanja; sasvim je izgledno da je ovo rečenica točna poput pravca strijele vremena.
Potom, dolazi pred nas Pjena (Esej s rapsodijom), O uzvišenom u Longina i Antonionija. Rečenica kojom započinje jest: "Uzvišeno je dokumentarna tehnika".
Prijatelj mi je nedavno pričao o Antonionijevim filmovima i kakvo su mu čudesno bili otkriće, a susret s Anne Carson vratio me tom razgovoru i činjenici da me čeka još nekoliko filmova koje nisam pogledala. S tim da bi njenu preokupaciju njima, kako to pokazuje Carson u tekstovima koji se bave Longinom i Antonionijem, mogli nazvati samom dekonstrukcijom njihovog odnosa prema onome što su radili: "Bez obzira na to jesu li Antonionijevi filmovi uzvišeni ili ne, Antonionijeva upotreba Antonionija uzvišena je. Kao i Longinova upotreba Longina. "Potom rapsodija, nazvana Onoga dana kad je Antonioni došao u sanatorij. Postoji naime ta priča, kojom se bavi Carson i u eseju, o redateljevoj posjeti sanatoriju gdje sve biva u redu kada dođe snimateljska ekipa, do trenutka kada upale rasvjetu za snimanje pa svi najednom pomahnitaju. Rapsodija donosi pogled na taj posjet iz perspektive jedne od žena liječenih u ustanovi, monolog u kojem je svijet uvijek rub svijet i nevjerojatna je moć te monološke forme koja tako suptilno normalizira pomaknutost, rekla bih čak dosljednu logiku ludosti: "život je kratak, a goruća čežnja je goruća čežnja".
Potom, opet, poezija. Uzvišenosti. Carson nakon pokušaja analize ponovno točku stavlja poezijom. Kroz različite perspektive donosi pogled na Longina i Antonionija, ali i Monicu Vitti: oni postaju živi, ali i tako inteligentno napisani, nedokučivi. Iza svakog trenutka te poezije, ili onoga što nam nudi kao moguće poetske smjerove, ne samo da je jedan zapanjujući intelektualni aparat, već i jedan nevjerojatno kompleksan humor. Mislim, hodajući riječ po riječ, vraćajući se svako malo u tim koracima, na igralište u tvojoj glavi, draga Anne i na to koliko je blještava ta livada i koliko je ta igra puna smijeha. Pisanje dobiva jednu potpuno novu dimenziju; povjerenja u ideju da se moramo zabavljati i neprestano proširivati granice.
Gnosticizmi. Sjedeća figura s crvenom kutom (1988.) Betty Goodwin. Mnogo oružja (oratorij za pet glasova). Spomenut ću ovdje jedan stih, rečenicu: "Pištolji ne lažu". Kvad. (Draga Anne, znaš li da nam je ljubav za Becketta jednako opsežna?). H&A scenarij.
Draga Anne, možda je nužno da prvo riješimo pitanje prisnosti koju osjećam: ti si za mene, također, književni lik, netko dovoljno nestvaran da stoji iza svog režijskog oka kao napisano biće. Anne Carson je napisana, a potom stvorena. Moralo je tako biti. Znaš li da se stanice u oku ne mijenjaju cijeli život? Dodirivala sam danas dugo jedno stablo, razmišljala o odlasku iz tog kadra, kao kad Abelard siđe s ljuljačke i izleti iz kadra bez odgovora. Iznimnost situacije zahtijevala je pisanje takvog prizora: oblaci su se razasuli na dva fronta, jedan koji otvara mjesto suncu i jedan koji prijeteći nadire, a stablo, također iz jednog debla raspolovljeno na dva fronta izgovaralo je nešto poput toga da je jedno dvoje, dvoje jedno, bla bla bla. Heloiza kaže: "Pakao nije ništa neobično./ Pakao je potpuno isti kao i Heloizin život/ osim/ što nema Abelarda."
Povratak knjizi. Ozbiljno se sada posvećujem tome barem da barem kažem sva mjesta na koja je moguće u knjizi ući. Nabrajat ću dalje poglavlja. Totalitet: Boja pomračine. Razstvaranje (Kako žene kao što su Sapfa, Marguerite Porete i Simone Well govore boga). Ostavit ću ovdje samo jednu rečenicu: "Budući da ulazimo u četvrti dio trodijelnog eseja, trebali bismo se pripremiti za određenu nedosljednost." Potom, Razstvaranje (Opera u tri dijela). Kao finale, Čežnja, dokumentarni film.
Višeglasje. Sigurnost pisanja. Igra, igra, neprestana igra. Čežnja, čežnja, draga Anne, i možda ispravno sebi ostavljam to pitanje čežnje kao ono relevantno na kraju svih ovih čitanja.
Zapisala sam u bilješke: ovako inteligentno, poput oštrice precizno bavljenje tekstom prepoznala sam i kod Becketta, i kod Sarah Kane, i kod Stopparda. Ista, možda naslijeđena (?) oštrica? Otuda (srodnost) toliko točaka teksta koje prizivaju neke od tih autora.
No, na kraju, što i o čemu zapravo piše Anne Carson? Pokušavam na to pitanje odgovoriti već danima ljudima kojima govorim kako je knjiga genijalna. To je drama, to je scenarij, to je esej, to je pisanje scena, oratorij u jednom trenu, opera, i treatment, dokumentarni film, to je prije svega poezija. Možda bih, draga Anne, na pitanje o tome što pišeš, trebala naprosto napisati nešto što mi dolazi dok te čitam.
Tišina.
Stanka za scenarij filma u kojem Anne Carson daje tri odgovora nepoznatoj pjesnikinji.
U kadru su i dalje olujni oblaci, pjesnikinja ih od početka gomila u tekstu. Ne znamo što Anne donosi sa sobom, možda za nekoliko stupnjeva smanjuje temperaturu dana.
Pjesnikinja: Možda je ovo knjiga o nemanju temelja.
Anne: Ili je to knjiga o tome kako pronaći temelj. Odgovor na prvo pitanje uvijek je pitanje: Ako je temelj potreban da bi se na njemu gradilo, tko je sagradio temelj? Nije li temeljograditelj i temeljopotraživač ipak na kraju, u susretu u snu, jedna te ista osoba?
Pjesnikinja: Kako biste definirali svoju poetiku?
Anne: Kako biste vi definiraju pjesnikinju?
Pjesnikinja: Sapfa, Marguerite Porete, Simone Weil. Zašto baš njih tri?
Anne: Hypatija, Marija Goretti, hm… Hannah Arendt? Zašto baš njih tri?
Anne: Četvrti odgovor Anne Carson na tri pitanja pjesnikinje uvijek je pjesma.
Razmišljanje o Anne Carson zapravo je razmišljanje o slobodi; kako žanrovski neodređeno, teorijski utemeljeno, zaigrano, pametno (a kako samo piše pametno Anne Carson!) pisati i pritom se suštinski zabavljati kao da je svaka riječ ona pred smak svijeta. Malo je tekstova nakon kojih se stječe takav dojam, da je baš svaka riječ na svom mjestu, promišljeno postavljena i da je pritom autorica zaista ne samo uživala, nego se i necenzurirano zabavljala. Užitak te zabave ostaje s čitateljem. Neprestano mi se omakne smiješak dok čitam Anne Carson i pomislim, draga Anne, kakav stih, ili draga Anne, kakva rečenica, ili kakav obrat i kakvo predivno neočekivano mjesto u pjesmi, u tekstu, čak i cijeli dio knjige dođe kao pljusak usred sunčanog dana.
Iznenađenje je stalno mjesto pisanja Anne Carson i iz tog mjesta najbolje je učiti: kako pisanje uvijek staviti ispred straha i kako dati riječima da povedu, čak i ako su ta mjesta potpuno neistražena. Iako "Razstvaranje" zasigurno nije knjiga za svakoga, genijalnost ove knjige privući će sve koji su posvećeni čitatelji. Bitno je napomenuti da je u pitanju i zaista maestralan prijevod Miroslava Kirina i da je osjećaj kako je svaka riječ promišljena i na mjestu uzrokovana ne samo njegovim očitim senzibilitetom za danu materiju, već i promišljenim i pažljivim prevođenjem. Dakle, za mene je ovo događaj godine, i nadam se da je to tek prvi korak prema prevođenju opusa Anne Carson na hrvatski.
Jer, zaista, koliko čokolade pojede pravda?
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Razstvaranje
- Prijevod: Miroslav Kirin
- Naklada Ljevak 03/2023.
- 280 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533556550
Pismo suvremene kanadske spisateljice Anne Carson već godinama slovi kao jedno od najsmjelijih i najinovativnijih u suvremenoj svjetskoj poeziji. Kao i u dosadašnjim zbirkama poezije, i u 'Razstvaranju' (Decreation) iz 2006. Anne Carson eksperimentira s formom, pa tako unutar istih korica zatječemo neodoljivu hibridnu kombinaciju lirske pjesme, eseja, libreta za operu, scenarija za dokumentarni film i oratorij.