Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Monika Herceg • 24.01.2023.

Vanda Petanjek : Iz klopke tijela ne možemo pobjeći

Vanda Petanjek, Interliber 2022.

Vanda Petanjek na književnoj se sceni pojavila s knjigom Ključne kosti, a nedavno je izdala i drugu zbirku pjesama, U ime majke, kao rezultat nagrade Post Scriptum. Na Vandinu sam poeziju upravo i sama naletjela na društvenim mrežama i tako je započela čitati. O njenoj poeziji, tematskim preokupacijama, poeziji na društvenim mrežama, i mnogočemu drugome razgovarale smo u ovom intervjuu.
 

Ključne kosti Petanjek Vanda
U ime majke Petanjek Vanda

Monika Herceg: Tvoja prva knjiga poezije Ključne kosti bavila se odnosima, nadanjima unutar pokušaja pronalaska ljubavi, očekivanjima, na kraju i razočarenjem. Knjiga je to koja je pisana u dva glasa, u pokušaju uspostave dijaloga, mada se na kraju, suštinski radi o dva monologa koji ne uspostavljaju komunikaciju…
 
Vanda Petanjek: „Ključne kosti“ bile su pokušaj, pitala sam se kako napisati knjigu u dvoje. Sada kad je čitam s vremenskim odmakom čini mi se da sam željela istražiti kako je istovremeno biti s obje strane, osjetiti drugog a ne prestati biti prvi. Činilo se nepravednim čuti samo jednu stranu priče – iskustvo koje dijelimo zaslužuje biti opisano iz uglova svih onih koji su u njemu sudjelovali. Zato sam željela dati glas i priliku i jednoj i drugoj strani da objasne što se između njih dogodilo, ako se to uopće može objasniti.
 
Kako si se odlučila na takav način pisanja? Zašto obje perspektive?
 
Njihovo svjedočanstvo o onome što je bilo nije tu da bi dovelo do razrješenja – riječ je ovdje isključivo o okretanju kože prema van. Ova dva glasa možda dijele isto iskustvo, no to ne znači da će dva monologa postati dijalog. Za to je potrebna vještina slušanja i empatije, a to nam svima u velikoj mjeri nedostaje. Zato nismo u mogućnosti ostvariti snažnije i trajnije veze i zato umjesto u dvoje ostajemo u ja, u vječnom monologu sami sa sobom. Tek kad oboje sagledaju svijet izvan sebe, mogu odlučiti žele li nastaviti zajedno.
 
Također, ne bih se možda do kraja složila da se radi o razočaranju. Možda nisu ispunjena sva naša očekivanja, ali svakako nijedan odnos ne bih nazvala razočaranjem. Kraj možda jest bolna točka, ali ujedno je uvijek i prilika za početak. Ovdje nema pobjednika jer nije bilo ni ratovanja. Zastava je bijela, oboje su se predali već na početku – ali ne kao gubitnici, već, dapače, kao pobjednici jer su se usudili.
 
Emocija i poezija, poezija i emocija? Čini mi se da se prije zaziralo od osobnoga u poeziji, ako se sjetimo nekih trendova, ali i da se poeziji danas ipak vraća to emotivno, naše, osobno. Tvoje pisanje upravo je takvo, ne zazire od ogoljenosti, otvorenosti, osobnoga...
 
Poezija ne može živjeti bez emocije. Za mene je poezija, prije svega, prostor povjerenja. Oduvijek je bila. A taj prostor koji zauzima potpuno je nemjerljiv, zato se u njemu lako rastegnuti. To je veličina poezije i književnosti općenito – ona nas vraća samima sebi. I čitanje i pisanje počinje i završava u osobnom, u emociji. Ako se to ne dogodi, ako izostane reakcija, ako se ne probudi znatiželja, nismo napravili ništa. 

Osim toga, za mene je poezija i prostor istraživanja. U poeziji je sve pod velikim nazivnikom znatiželje. A sve to opet izvire iz našeg, iz osobnog, iz ja
 
Što ti je još bitno u poeziji, kao nekome tko piše, ali i čita poeziju? 
 
Možda najvažnije, poezije ne bi bilo bez promatranja, bez divljenja prema svemu, i prema lijepom i prema bolnom. Stephen Fry je to divno rekao, To admire is the most wonderful thing. U poeziji ja se zapravo divim i ženi koja se prepustila sebi, i muškarcu koji kaže raspadni se koliko želiš, i majci koja je nadživjela fetusić. U njihovoj je ranjivosti početak i kraj svega. U osobnoj je hrabrosti moment oslobođenja.

Za mene je poezija, prije svega, prostor povjerenja. Oduvijek je bila. A taj prostor koji zauzima potpuno je nemjerljiv, zato se u njemu lako rastegnuti.

Pisanje poezije danas je nešto što je moguće započeti i mnogo kasnije. Primjer su neke sjajne autorice poput Lidije Deduš, Ivanke Cvitan. Kako to da si ti tek u četrdesetima objavila prvu knjigu poezije? 
 
Spomenula si divne pjesnikinje u svom pitanju i ja ih svakog dana otkrivam sve više. Privlače me njima slična iskustva i razumijevanje onoga o čemu tako autentično pišu. No ima i sjajnih mladih pjesnika i ne sumnjam da se za poeziju ne moramo boriti.
 
Moje kasno pojavljivanje na književnoj sceni splet je okolnosti, ali vjerojatno puno govori i o manjku samopouzdanja. Imala sam plodan period pisanja za vrijeme intenzivnog druženja s pjesnikinjama kao što su Vera Vujović, Aida Bagić, Dorta Jagić, Nataša Skazlić, no smrću divne pjesnikinje Nele Milijić koja nas je povezivala odložila sam rukopise koje sam imala i nisam im se vratila desetak godina. To je bio period koji je bio potreban za iskustvo i zrelost da o tim iskustvima govorim. 
 
I vremenski odmak…
 
Da, a očito ono što treba izaći iz nas ili od nas nađe način. Zahvaljujući objavljenim pjesmama na društvenim mrežama, u mom se slučaju pokazalo točnim da živimo u vremenu mogućnosti što se tiče poezije i njenog objavljivanja. Tako je prva zbirka „Ključne kosti“ objavljena 2021. godine, a druga „U ime majke“ 2022. godine zahvaljujući osvojenoj nagradi Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Obje su zbirke objavljene u nakladi Jesenski i Turk. 
 
Metafora. Tvoje pjesme koketiraju s metaforičnošću koja povremeno biva teško jednoznačno razumljiva, a s druge strane iznose nerijetko i jasne stihove koje bez probleme komuniciraju s čitateljem...
 
Vjerujem da je nekada teško probiti se kroz slike koje sam ostavila, no nisam vjerojatno ni željela biti jednoznačno razumljiva, u tome jest ljepota metafore. Ona je polje, u njoj pulsira ono neizrečeno. Istovremeno, metafora je i zona komfora i za pisca i čitatelja – ona je rekvizit za nesuočavanje s onime što smo prešutjeli, što smo propustili reći jasno i glasno. Možda zato metafore tako glasno vrište.

Ljubav, jednako kao i majčinstvo, široka je kategorija i udara po bolnim mjestima. Udara o tvrde grede tijela i emocija unatoč svim resursima ljubavi. No ni od čega ne treba bježati. 

Vanda Petanjek, Interliber 2022.

Već smo to i spomenuli, pojavila si se s poezijom prvo na društvenim mrežama, a druga knjiga zapravo je i rezultat toga; dobitnica si nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Danas smo sve kritičniji prema toj pojavi; raspravlja se puno o društvenim mrežama i unutar književnosti. Kakvo je tvoje mišljenje o tome? Možemo li zadržati relevantnost književnost? Postoje li opasnosti? Ili je više mogućnosti?
 
Društvene mreže, uz negativne strane imaju i svojih dobrih strana jer kao i lakše povezivanje s ljudima omogućavaju lakše povezivanje sa sadržajima. Kao i prema svakoj pojavi možemo i moramo biti kritični i prema društvenim mrežama, no osobno se volim više baviti mogućnostima koje one pružaju a manje njihovim negativnim stranama. I naravno, budući da su društvene mreže otvorile prostor za govorenje, na njima se mogu naći i loši stihovi i loši pjesnici. No ne mora sve biti vrhunska poezija.. Osobno me to ne smeta, ljudi se izražavaju, ljudi govore o onome što nose, i potpuno mi je u redu bez kritičkog oka sudjelovati u njihovim svjetovima. Svatko odabire za sebe što mu se sviđa, a književnost će naći put kao što će ga naći i voda, bez obzira koju prepreku pred nju postavili. 
 
Da se vratim poeziji, tvoja prva knjiga, iako je dvoglasna, senzibilitetom koji je ponajviše orijentiran na žensko iskustvo, najavljuje tvoju drugu knjigu koja se bavi velikim društvenim tabuom, abortusom. Otkuda potreba da se ta tema pojavi kao glavna preokupacija tvoje druge knjige?
 
Kroz obje zbirke tematiziram žensko tijelo. Poslužim li se naslovom pjesničke zbirke Marijane Radmilović, ako je tema zbirke „Ključne kosti“ bila putovanje oko tijela, onda se druga zbirka „U ime majke“ bavi putovanjem u tijelo. Tijelo je savršena pozornica za priču. Pisati o tako osobnom iskustvu bio je možda najveći izazov koji sam do sada imala – kako samu sebe gledati s distance, bez potrebe za izmicanjem. Jer iz klopke tijela ne možemo pobjeći.
 
Upravo je tijelo često mjesto tvoje poezije, nerijetko mi se čini da je sama geneza tvoje poezije započela upravo u tijelu, na mjestima gdje se susreću riječi i iskustva…
 

Tijelo je izvor najveće boli i najveće ugode. Tijelo je uvijek simbol. Jer, riječ je tijelom postala i prebivala među nama. Tijelo je naše prvo i posljednje, jedino nam ono pripada i na njega smo osuđeni, i prečesto ga kažnjavamo umjesto da ga slavimo. Ovdje se radi o ženskom tijelu koje je drugom tijelu kuća, dom. O majci koja se nada da će to drugo malešno tijelo u konačnici i donijeti na svijet. Kad se to ne dogodi, majka (koja to sada odjednom više ni nije) ulazi u prostor samoće iz kojeg progovara javno. To je područje boli u koje rijetko tko zalazi, jer nitko tamo ne zna što bi, nitko tamo ne zna kako. Možda nije za usporedbu, ali čini mi se da je jednako sa svim vrstama nasilja.

Koliko danas otvoreno možemo pisati i govoriti o takvim temama? Za mene su one, uvijek, bez obzira na način pisanja, prvenstveno feminističke jer osvajaju prostor slobode koji je uvelike i dalje minsko polje. Čini mi se da je za to potrebna i autorska hrabrost i određena vrsta autorskog samopouzdanja...

Da, u hrabrosti je velik potencijal slobode. Sve su to velike, opsežne teme i o svakoj bismo mogli napisati i reći mnogo toga što je u stvari neizrecivo. Ima tu vjerojatno i hrabrosti, i kompenzacije i mazohizma. I sama si u jednom svom intervjuu, ako se ne varam s Jelenom Vukićević, rekla da cilj „da ostanemo otvoreni, da pustimo da zacijelimo“. A to teško možemo ako o sebi i u sebi šutimo. 
Ljubav, jednako kao i majčinstvo, široka je kategorija i udara po bolnim mjestima. Udara o tvrde grede tijela i emocija unatoč svim resursima ljubavi. No ni od čega ne treba bježati. Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Danas je sve privilegij: biti, htjeti, moći, živjeti. Zato nam treba umjetnost. 

Mit o poeziji koja naprosto dolazi i s kojom se ne radi nakon toga ništa – koliko je za tebe to bitno pitanje, kako pišeš, koliko radiš na tekstovima? Obje tvoje knjige konceptualne su na neki način, njihova je tema jedinstvena i jasno komunicira što je ono što dekonstruiraš pjesmama...
 
Pišem kad osjećam da moram. Pisanje je za mene uvijek igra, iako na trenutke vrlo bolna. Ali igra. Bazen mogućnosti. I volim vremenski odmak između pisanja i ponovnog vraćanja napisanom. Smatram to iznimno potrebnim. Tu se rađa zrelost rukopisa, odmak u emociji, najviše sam naučila iz vremena nakon pisanja. Volim se vraćati rukopisima i na njima raditi, volim kratiti, gotovo pa kljaštrim.
 
Što se konceptualnosti tiče, u nijednu zbirku nisam ulazila planski i nisam pisala imajući koncept u pozadini. On u mom slučaju nikada nije bio početak, dapače, njegove konture počinjale su se nazirati tek pisanjem samim. Prvo je bila pjesma, pa puno pjesama, a koncept se sam oko njih kristalizirao naknadno. 
 
Koncept koji je sam sebi svrha podrazumijeva proračunato i planirano, a u poeziji ne vidim tu mogućnost jer ona podrazumijeva začudnost, ima element iznenađenja, ona je fluidna i suprotna matematičkoj predvidljivosti. Koncept je za mene sinonim za zaokruženost, no čini mi se važnim i unutar tog okvira dopustiti sebi kršiti zakone. U književnosti, kao i u životu, treba viriti iz okvira, pogotovo onih koje smo si sami nametnuli.

Književnost napokon priča i ženske priče, i to kroz autorice i njihova autentična iskustva. Koliko je poezija i sama književnost zapravo privilegija danas? Pogotovo ako se uzme u obzir da je toliko prošlo od Virginije Woolf i vlastite sobe? Kada pišeš? I možda još bitnije, jesi li razmišljala, s obzirom na potentnost poezije koju pišeš da priča priče, da se baciš u prozu?
 
Svako iskustvo smatram važnim, bilo ono žensko ili muško i zapravo ne volim razmišljati u okvirima tih podjela. Postoji literarni potencijal u svakom našem iskustvu. Volim da je pisanje autentično, a manje mi je važno iz čijeg je pera. Privilegij proizlazi iz onoga da smijem, kao žena, reći što me volja i ako treba o tome ću i vikati. Danas je sve privilegij: biti, htjeti, moći, živjeti. Zato nam treba umjetnost. 
 
Poezija koju pišem ima izražen pripovjedački sloj i očito u meni postoji potencijal za prozu. No poeziju još uvijek zbog preferiram zbog toga što se jasnije mogu izraziti u okvirima te jezične gustoće, poezija je koncentrat emocije. Nisam sigurna bih li mogla imati kontrolu nad radnjom, jezikom i likovima da pišem priče ili romane. Težim zapravo još uvijek književnosti koja u sebi sadrži emocionalne incidente, a za sada to mogu jedino kroz harakiri pjesme, a ne kroz dugo prozno mačevanje, da se poslužim još jednom metaforom.

Tvoje čitateljsko iskustvo, tvoja čitateljska hrana. Čemu se i kome najradije vraćaš?
 
U pisanju je teško ne osloniti se na pročitane knjige, odgledane filmove, odslušanu glazbu. Ništa nije toliko samotno da se ne bi osjetio barem neki utjecaj. Volim sve književne vrste i žanrove, no preferiram kraće tekstove, volim osjetiti ritam. Bojim se da ću sigurno nekoga nepravedno izostaviti, ali volim se vratiti tekstovima koje su zapisali Tea Tulić, Suzana Matić, Monika Herceg, Zrinka Posavec, Andrijana Kos Lajtman, Ivan Šamija, Snježana Tramburovski, da spomenem samo neke. Volim čitati i tekstove mladih žena koje su tek ušle u svijet književnosti, posebno me se dojmilo kako piše Anita Čeko jer je potpuno drugačije od onoga kako ja pišem. Trenutno čitam „Crveni kofer“, dnevnik Lane Bastašić, divna knjiga. Kad smo već prešli na prozu, uvijek se vraćam Senku Karuzi.
 
Na kraju, je li pjesnik onaj drugi, kako to kaže Dragojević ili zaista nije tako jednostavno?
 
Sve je jednostavno i ništa nije jednostavno, upravo zato što je jednostavno. Pjesnik je uvijek onaj drugi. Isto tako, ako želi da mu drugi povjeruje ili, u krajnjoj liniji, da povjeruje sam sebi ili u sebe, umjetnik se mora ogoliti do kosti. Iz istog se razloga mora suočiti i sa svojim strahovima, i, ako je potrebno, preživjeti poraz. Ali uvijek iza svega mora biti drugi. Bez odraza u ogledalu nikad ne bi bilo ni pjesme, ni umjetnosti.

– PODCAST: Vanda Petanjek – U ime majke –

Moderna vremena · PODCAST: Vanda Petanjek – U ime majke

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –