Treba moći pisati o svemu – i o boli, i o nasiljima, o ratovima i o smrtima, kao što to moraju moći sve vrste umjetnosti od glazbe, slikarstva, filma. U nijednoj umjetnost ne smije biti zabranjenih tema – o svemu što je u čovjeku i oko njega, taj isti čovjek mora moći govoriti kako bi postao bolji prema sebi i bio nježniji prema drugome.

Riječ je o pjesmama koje govore o jednom specifičnom gubitku, a to je gubitak djeteta, odnosno pobačaj, ali istovremeno pjesme govore i o drugim gubitcima, o gubitku tijela kakvo smo poznavali, o promjenama u okvirima tijela koje više ne prepoznajemo, o gubitku tuđeg tijela unutar svoga, o gubitku sebe, o gubitku smisla u životu...