Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Monika Herceg • 24.11.2022.

Bernardine Evaristo i Vesna Parun : Dvije autobiografije

Iako mi, što urednički, što čitateljski, kroz mjesece oči prođu kroz mnogo tekstova, poezije i proze, sasvim iskreno priznajem da sam se rijetko hvatala čitanja autobiografija i memoarske proze. Može biti da je to sasvim obična slučajnost, te knjige nisu tako često dolazile u moj vidokrug, ali dijelom je to zasigurno i jer mi se činilo da neprestano propuštam pročitati toliko književnosti da je takva vrsta tekstova ipak ostajala sa strane.

No, s jeseni ove godine, u ruke su mi dopale dvije takve autobiografske, naizgled potpuno različite i udaljene knjige, "Manifest" Bernardine Evaristo i "Kad ptica prestane voljeti" Vesne Parun, koje su u korijenu možda i sličnije nego što bismo o njima imali početni dojam. Radi se o autobiografskim zapisima dvije priznate autorice, zapisivačice i kroničarke svojeg vremena, koje su se, svaka na svoj način, izborile za književni prostor.

Ono što je meni kao čitateljici ostalo bitno od njihovih knjiga jest zapravo iskustvo književnosti kao identiteta i kao načina života. Kao netko tko stalno propituje i samo pisanje, ali i književne autoritete, ove knjige dale su mi dragocjen uvid u živote (koji jesu neodvojivi od književnosti) dvije autorice koje su živjele slobodno i nepristajući na kompromise okoline.

"Manifest" je ciljano pisana autobiografska knjiga, ona je svojevrsni pogled unatrag na život autorice, pisan u trenutku kada je Bernardine Evaristo uspješna književnica koja je postigla svjetsku slavu nakon osvajanja nagrade Man Booker. "Kad ptica prestane voljeti" autobiografski su zapisi Vesne Parun u kojima ona također sažima vlastiti život, od trenutka svog dolaska na svijet, krećući se kroz godine. Tako su pred nama zapravo dvije autobiografije književnica, iz dvije epohe, dva drugačija svijeta od kojih je jedna doživjela u ovom trenutku svjetsku slavu, a druga je umrla u neimaštini, gotovo zaboravljena iako je zadužila hrvatsku književnost.

Evaristo je pisanju "Manifesta" pristupila kao zaokruženom projektu koji je jasno podijeljen na cjeline, prati svaki aspekt njenog života i iz svakog poglavlja ona jasno do čitatelja dobacuje ideju koja prati podnaslov ove knjige - kako nikada ne odustati. Vesna Parun pak u cijelom tom projektu koji je bila počela, a koji je posthumno objavljen tek ove godine, iznosi na autentičan i slobodan, poetski način crtice i misli, zapise, promišljanja i priče koje izvlači jednu po jednu iz sjećanja. 

Manifest

Manifest Evaristo Bernardine

"Manifest" je priča jednog u ovom trenutku uspješnog života koja propagira nužnost upornosti, neodustajanja, neprestane borbe za vlastiti tekst na sve moguće načine. Ipak, dotiče se i mnogih društveno relevantnih tema: rasizam je kao i u romanu "Djevojka, žena, drugo", tako i u "Manifestu" ne samo fenomen koji se spominje kao društveni konstrukt, već je riječ o nerijetko brutalnim i jasnim iskustvima koje autorica iznosi pred nas bez zadrške. U "Manifestu" piše koliko je teško bilo živjeti kao dijete iz miješanog braka, ali i s koliko se rasizma neprestano susretala kroz život, piše o nasilju koje je prolazila, bilo u heteroseksualnim, ili homoseksualnim odnosima. 

Čitajući "Manifest", nezaobilazno je bilo povezivati točke iz romana "Djevojka, žena, drugo" s autoričinim autobiografskim iskustvima. Jasno je kako njen nagrađeni roman nije prepisivanje autoričine biografije, ali su njena vlastita iskustva i odnosi bili građa, inspiracija, možda i pokretač nekih priča. "Djevojka, žena, drugo" mozaik je ženskih priča, a "Manifest" ima sličnu strukturu; Evaristo je priču o svom životu podijelila u sedam tematskih grozdova u kojima zapravo kroz određene teme za koje smatra da su joj definirale život propituje i opisuje vlastita iskustva, susrete, odnose itd. Tako su neki od tih tematskih grozdova nasljeđe, djetinjstvo, obitelj, podrijetlo, potom žene i muškarci koji su došli i otišli, pa čak i osobnost, ambicija, transformacija, aktivizam itd. Upravo takvom strukturom Evaristo je izbjegla pisanje kronologije na standardan način, život je pogledavala kroz različite prizme i neke periode života, provukla više puta kroz te različite teme, dajući nam mogućnost da njen život i sami slažemo kao jedan zanimljiv mozaik. 

U "Manifestu" Evaristo jasno daje do znanja kako je zapravo pozicija iz koje je krenula bila obilježena aktivizmom. Dolazi iz radničke klase i miješanog braka, njen otac se borio kao zastupnik, a majka je bila sindikalistica. Osim neprestanog propitivanja njene rase, budući da se ni majčina majka nikako nije mogla složiti s činjenicom da je njena majka izabrala njenog oca, Evaristo piše i kako je, kao dijete obitelji s osmero djece, morala naučiti izboriti se već rano za sebe, a kazalište je bilo njena velika ljubav od prvog kontakta s njim.

Također piše i o iskustvu vlastite seksualnosti, promjeni, ali i slobodi da zaista budemo ono što možemo biti i tu se otvara bitno pitanje, kontekst seksualnosti s obzirom na društveni trenutak, interese, potrebe. Upravo to otvoreno komuniciranje o vlastitoj seksualnosti, ali i feminizmu i aktivizmu uz neprestano kritičko propitivanje daje ovoj knjizi i tu dodatnu, aktivističku dimenziju, mada ona nije zasigurno u fokusu "Manifesta".

Evaristo je, što sve saznajemo iz ove knjige, osnovala i Kazalište crnkinja, bila je suvoditeljica, glumila je i pisala te u "Manifestu" iznosi kako je upravo fakultet tada oblikovao i njen feministički identitet. Upravo opisivanje iskustava s kazalištem omogućuje nam jednu drugačiju sliku autorice: jasno nam je otkuda dolazi fluidnost njenih tekstova, potreba da eksperimentira s formom, kao i uvjerljivost dijaloga i izuzetno dobra dramaturgija njenog nagrađenog romana.

Otvoreno piše i o tome koliko je bila voljna boriti se i za svoj tekst i uspjeh. Pisci nerijetko potpuno puste taj dio postojanja nekim višim silama, a autorica otvoreno piše o tome kako je nosila i slala, davala ljudima svoje knjige, i što je sve činila kako bi one došle do nekoga, kako bi bile čitane. Iz te perspektive, objašnjava, njen uspjeh nije se činilo kao da je iz vedra neba, nego da je rezultat njene neprestane upornosti. 

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti Derk Denis, Parun Vesna, Selnik Marina

S druge strane, memoarska proza "Kad ptica prestane voljeti" Vesne Parun (uredili su je Denis Derk i Marina Selnik) počinje kao zapisivanje godina; ona ide od trenutka svog rođenja i kreće se, godinu po godinu, kroz događaje u tom rasponu vremena za koje joj se čini  da ju je oblježilo. Ipak, Vesna Parun tom pothvatu zapisivanja vlastite povijesti ne pristupa kao svojevrsni kroničar, već kao književnica koja od sjećanja ponovno konstruira književni svijet, ponešto drugačiji jer je usidren u točke vremena kao granicu unutar koje se treba sabiti sjećanje i iskustvo, ali i dalje zaigrani, punokrvni književni svijet.

U jednom će trenutku, ironično, Parun napisati:

„Sad je pauza.
Počela me iznevjeravati
ta vražja kronologija.
Ili pišite dnevnik, pišajte u nj
čim se rodite,
ili sve što vam se događa
odmah zaboravite,
ili se probarabite, propijte,
ili radite stvari loše, po kojima
će vas se sjećati žrtve,
ili ostanite doživotno nepismeni
ili se borite da osnuje država
Vijeće za pisanje autobiografija.
Pokupovat će ih, ako nitko, strani turisti
Kao suvenire i licitarska srca.
Ja bih rado već ovdje stavila točku.
Ali ne smijem. Onda će svatko u
svome autu moći napisati, potpuno trijezan,
moju pijanu biografiju!
Srce mi lupa.
Ta crna rupa,
možda je nije
ni bilo.
Ili sam iščezla
s njom skupa.
A ovo sad tek mi se snilo!
Ovdje putniče stoj!
Pomoli se Hekati,
bog sretnog
trenutka
Kairos neka me
ne napusti!“


Ova knjiga autobiografskih tekstova obuhvaća dva dijela: Prašumu duše - autobiografske zapise i Prašumu duše - izbor iz ostavštine. Kako sam vjerna čitateljica Vesne Parun, oba ta dijela bila su mi itekako bitna i zanimljiva, ali naglasak bih ipak stavila na neobjavljene autobiografske zapise koji ne samo da otkrivaju tko je žena iza velike autorice, nego na mjestima prodiru i u njeno najtamnije i najbitnije tkivo: mjesta koja su bila izvorišta njene poezije.

"Naučena od šesnaeste godine da me dragi u zanosu ljubavnu položi na zemlju, na travu, kraj čička i trnja, pod pećinom, prvi zagrljaj u krevetu nije bio zagrljaj nego nekakva vježba. Pa kad ti se to još dogodi na onom uskom ležaju u Grahorovoj 16, gdje ti je partner dezerter, a ti si ona koja ga skrivaš, na što se svela ljubav?" napisat će u zapisu od 10.9. 2004. (ujutro) pokušavajući dekonstruirati potrebe, žudnju, ali i samu tjelesnost (sam taj zapis ironično je naslovila Odakle ti sad ovi kurvanjski porivi). Zapisi naslovljeni Stan pod crnom maslinom o njenoj ljubavi, ljubavnom brodolomu, izdaji, i nemogućnosti da se nosi s tim emocijama (jasno opisuje i svoj slom i bivanje potom na psihijatrijskom odjelu gdje jasno doktorima daje do znanja kako više ne želi živjeti, a doktor joj odgovara da će jednom o tome napisati pjesmu) jedno je od najpotresnijih iskustava ljubavne boli koji sam imala iskustvo čitati. Kao da 2004. odmaknuta tada od te 1953. i dalje u njoj živi, Vesna Parun s toliko je boli ponovno opisala ono što je prolazila tada, suočavajući se s neuzvraćenom ljubavi.

Čitajući o tim trenucima sloma, o kojima s tim vremenskim odmakom Parunova ne piše cinično, već samo s dozom mudrosti koju je stekla, možemo vidjeti gdje je bilo to mjesto, ta rana otkuda su došle neke od njenih najbitnijih i najljepših ljubavnih pjesama. Malo je autora na takav način, bez autocenzure, progovorilo o vlastitim slabim točkama, dajući potpuni uvid u vlastitu nemoć i tugu. To iskustvo, ta iskrenost prema sebi, ali i čitateljima uspostavlja s nama jedan izuzetno bitan i vrijedan dijalog unutar kojeg je moguće propitati ponajviše način pisanja o takvim potresima. 

Sinteza ili o književnoj vrijednosti

Djevojka, žena, drugo Evaristo Bernardine

Književna vrijednost ovih tekstova zanimljivo je pitanje. U "Manifestu" Bernardine Evaristo radi se zapravo o tekstu koji je svakako dinamičan, pitak, prohodan, ali njegova književna vrijednost je zapravo iza onoga što književnica stavlja u prvi plan, a to je njena životna priča i inspirativnost njene borbe kroz sve te godine. "Nisam htjela umanjiti sebe - postati nevidljiva - kako bih živjela bez rizika", napisat će Evaristo i možda je to ono što čini njenu knjigu bitnom za sve potencijalne čitatelje. Iako je roman "Djevojka, žena, drugo" obuhvatio cijeli niz društveno relevantnih tema, od lezbijskih odnosa, nasilja, feminizma, rasizma itd., u "Manifestu" sve je to ponovno obuhvaćeno, ali kroz osobno iskustvo, i fokus je u ovome što naglašava citirana rečenica - neprestanom preuzimanju odgovornosti i rizika u svijetu u kojem za Evaristo tada šanse nisu bile velike, niti su joj društvene okolnosti bile naklonjene. Svjesna kako će teško biti pisati i imati stalan, stabilan posao (o čemu također piše), Evaristo je godinama birala nesigurnost i stalno trčanje kako bi održala svoju slobodu i mogućnost da piše o onome što želi i kako to želi.

Bitno je možda i reći kako su i Evaristo i Parun ipak žene koje su nevjerojatno borbeno tražile svoj književni put (Vesna Parun je bila prva naša književnica koja je živjela od književnosti i u toj je borbi ustrajala do samoga kraja, a slično je radila i Evaristo), obje iznose vlastitu istinitost i to su najveće vrijednosti obje knjige. Istina sjećanja zasigurno je upitna, ali je bitna kao i bilo koja istina u književnosti. Točke gdje se dodiruju obje autorice svakako su i njihove žanrovske širine, obje su pisale i poeziju, dramske tekstove, i drugo.

Ipak, na kraju, književna vrijednost tekstova Vesne Parun meni je daleko interesantnija jer njen pjesnički identitet i zaigranost probija kroz njene autobiografske zapise. Svaka je ta godina, zapis koji prodire u taj vremenski period jedna priča, filozofsko razmatranje, propitivanje vlastite patnje, gubitka, ljubavi, a nerijetko i poezija jednog sasvim subjektivnog sjećanja tako da čitajući ove Parunićine tekstove  mi zapravo čitamo itekako vrijedan, emotivan i zanimljiv književno-umjetnički vrijedan tekst koji nam otkriva novu autoričinu dimenziju, svu raskoš njenog talenta. U jednom trenutku Vesna Parun napisat će: "Zaljubljenost u jezik, ali i strah i bijeg od njega. Da me ne napusti. Ne izda me i on."

Upravo je ta rečenica središnja os ove knjige oko koje se zavrtio cijeli život jedne od naših najvećih književnica; i tako je ostalo do samoga kraja. Vrijedan je pothvat bio donijeti ove zapise Vesne Parun, kao i dio njene književne ostavštine da bi se možda lakše razumjelo, da bi se osjetio senzibilitet te naše velike pjesnikinje, njen neprestani korak prema mraku, ali i stalna borba da se izađe na svjetlo, kako ono vlastitog života, tako i pisanja. 

Bernardine Evaristo

Manifest : Kako nikada ne odustati

  • Prijevod: Dragana Vulić Budanko
  • Profil 08/2022.
  • 192 str., meki uvez
  • ISBN 9789533139296
  • Cijena 149.00 kn

Godine 2019. Bernardine Evaristo postala je prva crnkinja koja je osvojila nagradu Booker za roman 'Djevojka, žena, drugo', što je bila revolucionarna prekretnica kako za britansku, a i svjetsku kulturu, tako i za nju osobno. Njezin je put bio dug, ali uspjela je i ušla u povijest. 'Manifest' je intimno i snažno svjedočanstvo o tom putu od djetinjstva prožetog rasizmom do otkrivanja umjetnosti...

Vesna Parun

Kad ptica prestane voljeti : Izbor iz posljednjih rukopisnih memoara Vesne Parun

  • Hrvatski državni arhiv 10/2022.
  • 68 str., meki uvez
  • ISBN 9789538461033
  • Cijena 100.00 kn

Tri bilježnice i jedan rokovnik koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu skica su nedovršenih memoara. Razbarušena i nepretenciozna knjiga 'Kad ptica prestane voljeti: Izbor iz posljednjih rukopisnih memoara Vesne Parun', sadrži neke iskrene i potresne zapise iz autoričine osobne (is)povijesti, ali i neobjavljene aforizme i manje poznate pjesme.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –