Nataša Govedić : Nema šanse da ikada postaneš umjetnik ako u sebi nemaš ogroman kritički kapacitet
Nataša Govedić svestrana je umjetnica i radnica u kulturi koja nas neprestano iznenađuje svojim tekstovima. Književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica. Stalna je kazališna kritičarka Novog lista i bila je jedna od osnivačica dvotjednika za kulturna i društvena pitanja Zarez, gdje je od prvog do posljednjeg broja radila i kao urednica. Glavna je urednica feminističkog časopisa Treća u izdanju Centra za ženske studije. Radi na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti, gdje je trenutno izabrana u zvanje izvanredne profesorice.
Dosad je objavila petnaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i filmologije. Kao književnica, objavila je knjigu bajki "Čarozapisi" (2010), dva romana iz područja animalne fantastike – "Mrežir", 2013 (dobitnik nagrade SF-era.) i "Zmajir", 2015. Objavila je i roman "Kako zavoljeti morskog psa" (2019), koji je bio finalist dviju književnih nagrada: Nagrade Janko Polić Kamov i Nagrade T-portala za roman godine. Njezina zbirka pjesama "Zlice i vilice" (2022) ušla je u finalu Nagrade Tin Ujević, a ove nas je godine dočekao i njen novi roman, "Eskim na feniksu ukrao ti je mobitel".
Natašu sam upoznala prvo preko tekstova koje je pisala: književne kritike i kazališne kritike koje je pisala redovito sam pratila, a potom je ušla u moj svijet kao autorica s kojom sam imala sreću raditi na njenoj prvoj knjizi pjesama. Kada sam nesigurna oko napisanoga, ili trebam jedan pametni čitateljski uvid, tekst na kojem radim šaljem Nataši. Učeći u tom procesu puno, otvarajući ona najbitnija i najintimnija pitanja književnosti, s Natašom sam započela jedan čitateljski dijalog koji traje i dan danas. A na tragu svega navedenog nastao je i ovaj razgovor o kritici, književnosti, mitovima, mogućnostima i nemogućnosima naših tekstova.
Kritika
Oscar Wilde izlazi iz zatvora
Monika Herceg: Možda da započnem ovaj razgovor prvo s kritičarkom. Tko je kritičar? Ima li neke tajne sposobnosti? Što je njegova zadaća? Kad se pojavio prvi kritičar?
Nataša Govedić: Prvi književni i kazališni kritičar (k tome u istoj osobi) bio je Dioniz u Aristofanovoj drami "Žabe" i prvo što je napravio – sišao je u Had da provjeri je li bolje oživjeti Eshila, Sofokla ili Euripida. Imao je velikih dvojbi koga izabrati. I žestoko je raspravljao o kriterijima i kvaliteti njihovih komada, obzirom da „suvremena“ dramska produkcija, po mišljenju Dioniza, jako pati bez ovih literarnih mrtvaca. O kritici, kroz Aristofanove "Žabe", pišem i u nedavno objavljenoj knjizi "Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika". Zato svakako možemo reći da je prva frekvencija kritičara, prema Aristofanu, „osoba koja nastoji oživjeti umjetnička djela“. Jer ona nisu živa sama po sebi, nego tek u kontaktu s gledateljima i čitateljima.
Kritičarka je samim time nekromantica, možda i dionizijska bakantica. Sljedbenica Dioniza. Euripid i Aristofan o tome imaju jasan stav: ako ne možeš podnijeti feed-back, kritiku, onda te Dioniz rastrga kao Penteja u Euripidovim "Bakhama". Ako ga možeš podnijeti, izvuče te iz Hada, kao u Aristofanovim "Žabama". U kontekstu antike, kritički glas nesumnjivo radi s tom granicom živi/mrtvi tekst. Štoviše, proglašen je odgovornim za njegovo oživljavanje.
U toj se knjizi upravo i baviš pragmatičnim, ne samo mitskim pristupom kritici. Što je za tebe kritika? Zašto ti je bitno donositi nove poglede na čitanje i pisanje iste? Koliko je kritičarka koja jesi stroga prema onome što radi književnica?
Možda da krenemo od javnih predrasuda: pod kritikom se i dalje podrazumijeva „prigovaranje“ ili „davanje korekcija“, a to nije kritika. Jedna od naših najvećih anksioznosti je ona statusna, reputacijska, kojoj se vječito čini da „nismo dovoljno dobri“, uspješni, prihvaćeni. Iz nje izvire socijalni strah od svakog komentiranja našeg rada, osobe, djela. Ali ta statusna anksioznost zapravo nema veze s kritikom. Kad vas Dioniz uzme „na zub“, ne provjerava se vaša dopadljivost ni popularnost. Ni stanje bankovnog računa, ni gdje se na listi prodavanosti. Upravo suprotno: Dioniza zanima koliko u sebi imate otpora, zanosa, ako hoćete i ekstaze. To zanima i kritiku.
Izvan mitova, kritiku je najtočnije definirati kao živu jezgra stvaranja. Ugrađena je u svako stvaralaštvo jer stalno donosimo kritičke odluke – o temi, jeziku, likovima, ritmu, nijansama značenja. Nema šanse da ikada postaneš umjetnik ako u sebi nemaš ogroman kritički kapacitet. Stvaranje JEST kritičko i analitičko razmišljanje, čak i na razini toga da neke intuicije slijediš, a druge ne. Neke osjećaje koji te drmaju favoriziraš, druge ignoriraš. Uvijek radiš selekciju, čak i kad toga uopće nisi svjestan i kad nisi u stanju tome analitički govoriti.
Moja selekcija je recimo da sam sjela napisati knjigu o kritici, dakle ne objaviti knjigu svojih kritika (što godinama nastojim izbjeći), nego baš knjigu o tome kako, što i zašto radi kritički um. A koliko sam stroga prema sebi – to jako varira. Što bolje uspostavim odmake, nesmiljena iliti dobra kritička pitanja, što sam angažiranija oko toga da i vjerujem i ne vjerujem u ono što nastaje, dakle ako istodobno užasno puno sumnjam – ali i dalje radim na tekstu makar sumnjam, to će biti bolje za samo djelo.
Rekla bih da je "Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika" knjiga eseja koja kritici pristupan kao sasvim novom žanru, s nježnosti i pokušajem da dobijemo jasniju sliku zašto bi nam kritika trebala biti bitna i što nam donosi…
Da, a nježnost ima veze s time što je kritika rođena prije same umjetnosti – netko je najprije dumao i birao kako oblikovati to prvo umjetničko djelo, služio se analitičkim alatom, nekom kritičkom metodologijom, a onda je to djelo na novi kritički način otvorio i čitavoj publici, koja čita ili gleda predstavu ili sluša koncert iz pozicije gladi za izoštrenim i izvan-rednim izrazom, a ne samo za lakonskim formulacijama. Hoću reći da je kritika i baka i mama i kćer umjetnosti, jako je stara i stalno je tu, čitavo vrijeme je tu dok stvarate, a onda je tu i dok dijelite svoju umjetnost s publikom, zatim i kad se revidirate zbog susreta s publikom. To se posebno jasno vidi u velikim opusima, primjerice Shakespeareovu. U tom dramatičaru neprekidno radi kritičar i zato se tako malo ponavlja i toliko razvija i mijenja na razini čitavog opusa.
Književna kritika i kazališna kritika, baviš se s objema. Koliko se tu dodirnih točaka? Što vidiš i gledaš kao kazališna kritičarka?
Pred kazalištem se i dalje osjećam kao pred, recimo, porođajem: nastat će u svakom slučaju nešto živo i fascinantno, u čemu najradije sudjelujem gledateljski, nekad čak i doslovno majeutički, porodnički, dramaturški, pomažući tom novom scenskom životu da preživi porođajne muke. U književnosti se osjećam kao „svoj vuk“ u svojoj šumi. E sad, jako mi teško „objasniti“ što vidim i gledam kao kazališna kritičarka. Ljude. Način na koji pokušavaju probiti socijalni zid svih mogućih zabrana i ograničenja. Duboko se divim glumcima. Njihovoj osobitoj pronicljivosti, što sve zapažaju, kako s tim rade. Pisce tako ne doživljavam. Pisci su mi vučja družba, srodna po vrlinama i manama.
Mora li kritičar razmišljati i o publici koja čita medij u kojem se kritike pišu? Prilagođavaš li se ti na u različitom medijskom prostoru različitim čitateljima?
Izvođači i publika uvijek su jedni drugih akutno svjesni. I to je bitan dio žive izvedbe, međusobni utjecaj, koji ostaje i stvaran i iracionalan. Osjećamo se. Podešavamo se prema većem otvaranju. A publici i novina i časopisa i elektroničkih medija prilagođavam se jer su to formati koji naprosto imaju svoje zakonitosti. Duljine teksta, vrste jezika. Najviše volim raditi za Novi list jer imam povjerenje u kolege u rubrici Kultura. I inače mi je jako bitno povjerenje, u svemu što radim. Možda najbitnije.
Kome vjerovati?
Koga čitaš kada čitaš književnu kritiku, kome vjeruješ i zašto? Što ti je presudno kao čitateljici kritike? Na kojim portalima ili u tiskanim medijima pratiš kritiku redovito?
U knjizi o kojoj upravo razgovaramo vidi se da obožavam Oscara Wildea i Antuna Gustava Matoša. Pozivam ih stalno za svjedoke, sugovornike, mentore. Kod obojice, presudno je što su hedonisti stvaranja i briljantni stilisti. Po mnogo čemu i međusobno srodne duše. Volim i Krležu kao „krisca“ (kritičara i pisca), posebno njegovu prokazivačku snagu, perceptivnost i maksimalnu naoružanost jezika, kao što volim i Andrića kao „krisca“, koji radi uvijek s nekom vrstom „medicinske“ preciznosti anamneze scene i karaktera, ali i stvaranja „lijeka“ prihvaćanja ljudskog stradanja, bez osude (slično kao i Čehov, koji je zbilja i bio liječnik).
Najboljim hrvatskim kritičarem kasnosocijalističke epohe smatram Veselka Tenžeru, bilo da je riječ o kazališnim ili književnim ili sportskim ili likovnim kritikama, kao što mislim da je činjenica da u ovom trenutku scenom književne kritike najsuverenije vlada Miljenko Jergović, u našem kontekstu nova vrsta kritičke svijesti, svjesno zainteresirana i za čitanje kontra novih naslova, unatrag i ponovno, pomno „viševremeno“ čitanje, kakvo je jako bitno za kvalitetu mišljenja knjige u nekoj kulturi. I Dubravka Ugrešić bila je krisac, kao što je to bio i Bekim Sejranović. Pravi nastavljač Tenžerine jezgrovitosti i k tome odličan krisac (analitičar poezije i pjesnik) danas je i Krešimir Bagić. Da ne govorim o Eliotu ili Borgesu ili Nabokovu ili Brodskom ili Pazu ili recimo Zadie Smith, Claudiji Rankin, Chris Kraus, Maggie Nelson, Anne Carson i drugim međunarodnim kriscima.
Kritike čitam i na svim portalima na kojima kritika postoji, opet zato jer su različito kompetentni. Ima kritičara na internetu koji rade odlične dubinske intervjue (recimo Nenad Bartolčić i Olja Savičević Ivančević na ovom portalu), kao i onih koji pišu eruditske i stilski rafinirane eseje (opet Miljenko Jergović i za dnevne novine i za Autograf i za svoj blog) ili sjajno pišu o novim medijima i stripu (Patrik Gregurec za portal Kritika HDP). Važni portali su mi Kritika HDP, Booksa, Peščanik, Kulturpunkt, Moderna vremena, Najbolje knjige, Vox Feminae, Autograf, Udruženje Krokodil, Tačno.net, Novosti.
Kritiku je najtočnije definirati kao živu jezgra stvaranja. Ugrađena je u svako stvaralaštvo jer stalno donosimo kritičke odluke – o temi, jeziku, likovima, ritmu, nijansama značenja. Nema šanse da ikada postaneš umjetnik ako u sebi nemaš ogroman kritički kapacitet.
Osim toga, ima kritičara/urednika koji su utjecajni jer rade važne poetske antologije i kroz to predstavljaju svoj kritički impuls (Tomislav Brlek). Ili onih koji objavljuju najkompleksnije studije postjugoslavenske književnosti (Boris Postnikov). Ili onih koji zbilja poetskom žestinom operiraju na tijelu jezika i pripovijedanja (Jagna Pogačnik). Ili onih koji sustavno osporavaju uspostavu i redukcionizam kulturanih predrasuda (Katarina Luketić). Pažljivo pratim kritičarski glas Saše Ćirića koji piše za Novosti.
I kad već radimo taj veliki radijus kritičara ovih prostora, voljela sam i „nabrušenost i naježenost“ Igora Mandića, kako se sam opisao, kao i što sam voljela i književne satire Predraga Lucića, cijelu tu splitsku školu otvaranja književnosti u ključu polemike i farse. I Dalibor Cvitan mi je bio važan kao kritičar poezije, njegova ozbiljnost i trendovska apartnost. Mi smo mala, ali jaka scena krisaca.
Pa možda i nezaobilazno, nameće se još jedno pitanje, je li onda kritika u krizi u zadnje vrijeme? Nerijetko se može čuti kako se sve manje kritika piše, kako se podilazi autorima i izdavačima, bacaju se pojmovi poput nepovjerenja… Naravno, moramo reći i da prostora za kritiku gotovo da i nema u mnogim medijima.
Kako bi Dioniz mogao biti u krizi? On je izmislio „krizište“ i kazalište da nas oslobodi iluzije ili demagogije socijalne harmonije. Zbog toga će i kritika uvijek naći svoje mjesto i svoje nove medije. Recimo nakon Twittera doći neka nova platforma gdje ljudi objavljuju plodna svjedočanstva o svom i tuđem radu, baš kao i razotkrivanje ideologijskih manipulacija. Problem je što mainstream mediji kritiku svjesno i nadasve namjerno tretiraju kao bižuteriju, a ne kao vlastitu legitimaciju. To je onda i jedan od razloga zašto ih publika ne shvaća onoliko ozbiljno koliko bi ti mediji željeli. Internet se isprva činio kao veliki i nezaustavljivi gejm-čejndžer, sad se vidi da se i u digitalnom svijetu mišljenje uvijek iznova mora boriti za svoju vidljivost.
Kazalište, promjene, specijalisti, prekarijat...
Što je danas kazalište? Tko je? Imamo li mogućnost nadati se da će kazalište biti dodirna točka čovjeka i promjene? Moram priznati da sam uvijek na kazalište gledala kao izvanrednu točku gdje se događa čudo. Književni tekst nevjerojatan je beskonačno dimenzionalni prostor svih mogućih priča, ali kazalište je trenutak u kojem promatrač radi opažanje i zaista - kao u kvantnoj fizici - uoči taj elektron...
Pitanje za Dioniza, ne za mene. Ali baš sam pročitala "Parabolu o sijaču" Octavie E. Butler i njena teza je izrazito kazališna: ako principom svemira smatramo luđački brzu mijenu, ako jedinim božanstvom smatramo Promjenu, preživjet ćemo. Samo pod tim uvjetom. Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.
Hiperprodukcija, prekarijat. Može li kazalište, ali i književnost uopće opstajati u takvim uvjetima u kojima se trči od projekta do projekta, a vrijeme koje se provede promišljajući predstavu premalo je?
Sigurna sam da nema ni boljih ni gorih vremena. Sva su po mnogo čemu užasna. Znači, treba se izboriti za svoje trajanje proba, za kvalitetne suradnike, za stil, za žive političke fokuse. Oko vlastite kvote borbenosti smo apsolutno odgovorni. Ako je nema, ne funkcionira ni ispričnica o groznim vremenima.
Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive.
Ne znam koliko sam se puta uvjerila da su neki ljudi profesionalci otkad stupe na scenu: dolaze pripremljeni, ne kasne, ne koriste kolege kao terapeute, imaju potrebu stalno iskušavati nove ideje. A ima i onih koji traže pauzu nakon deset minuta, stalno su na nečemu, sve ih smeta, stalno se „ispovijedaju“ da se ne bi primili konkretne dramske situacije, čekaju da im drugi kažu što da rade itsl. U umjetnosti je jako važna radna etika i kad je nema, možeš ti imati i godinu dana, opet predstava neće valjati. I obrnuto. Kad imaš radnu etiku, proradi i lira.
Možda je bitno povući i pitanje književnih časopisa. Oni su mjesta gdje se književna kritika svakako imala i ima smisla objavljivati, ali čini se da su već neko vrijeme časopisi u formatu u kojem jesu postali svrha sama sebi. Ne čitaju se, nemaju gotovo nikakav doseg…
Ne čita se ni The Lancet, globalno vjerojatno najugledniji medicinski časopis, krucijalan za razvoj medicine. Časopisi su ruke znanstvenog i književnog istraživačkog establišmenta i tako i funkcioniraju, otkad su nastali. Oni jesu elitistički i to iz dobrog razloga. Uspostavljaju kriterije različitih struka. Nisu namijenjeni širokoj publici. Nego, bazično, istraživanju u svrhu liječenja raka. Ili istraživanju književnog teksta. Jasno je da civilizacijski moramo ulagati u specijaliste, ne samo u najširu bazu čitatelja.
Zarez je bila jedna od rijetkih i stručnih i demokratskih publikacija koja je bila dostupna i kao tiskovina, i mislim da je taj gubitak i dalje nenadoknadiv. Kako se dogodilo i zašto to gašenje? Gdje je nastao problem u procesu? Činjenica je da je upravo Zarez koji je bio jedan od ukazivača problema prekarijata, nerijetko nije mogao plaćati honorare autorima…
Evo i dalje mi je bolno govoriti o Zarezu. Mislim da je spajao i generacije i estetike i politike nezavisnog mišljenja na prostoru bivše Jugoslavije i da je naglasak uvijek bio na ideologijskoj, književnoj, kazališnoj, likovnoj i glazbenoj kritici dogmatizma, površnosti, isključivosti. Dobio je najviše ne samo mog, nego i svačijeg volonterskog rada. I nije mi žao zbog toga. Logika svih glavnih urednica i urednika tog časopisa bila je i ostala da je važno da idući broj bude na kiosku, dakle da novac koji dobijemo dostane barem za prijelom i tisak. Ukinuo ga je Hasanbegović, što znači ultradesna cenzura. Ne siromaštvo.
Strastvena si čitateljica, a pišeš tako da i sama otvaraš prostore slobode tekstu. Kako razgovaraju čitateljica i spisateljica? Što te oduševljava kao čitateljicu, kad kritičarka ode na počinak, u tuđim tekstovima?
Mislim da ne postoje dva kanala, kao – jedan za kritiku, drugi za umjetnost, nego samo jedan. Ista bujica. Neka moja duboka tema je i zašto se stalno mistificira nesvjesno, zašto jedan dio ljudi forsira sliku nesvjesnog kao ludog, opasnog i disruptivnog, zaboravljajući da i naše „najluđe“ slike ili geste imaju svoju koherenciju i da mašta kao pozornica nesvjesnog itekako čuva kontakt sa svjesnim. Stvaranje maksimalno intimno i povjerljivo radi s nesvjesnim. Ne treba nesvjesno pretvoriti u dijagnozu, nego u puls kreacije. To misle i kvalitetni terapeuti.
Poezija
Poezija-pobuna i zagrljaj. Čini mi se da u tvom slučaju ona jest poziv na oboje. Zašto si zakoračila u poeziju?
Dugo sam u poeziji, od djetinjstva, od prvih rečenica koje sam si mantrala. Ali u objavljivanje poezije sam se upustila tek kad sam si priznala da stihovi nisu „kružni tok“, nisu pismo samoj sebi, nisu escape room. Tek nedavno mi je počelo svitati da je ta „utaja stiha“ neka vrsta linije manjeg otpora, a to nikako nije OK. S druge strane, sporost objavljivanja ima veze i s time što su formativne pjesnikinje mog odrastanja bile žene kao Cvetajeva, Plath, Dickinson i Šimborska, sve redom duboko svjesne da poezija nije „moj glas, moj glas, moj preveliki glas“, nego opasna intervencija u jezik i u sebe. S velikim posljedicama. Može se reći da patim od sindroma prevelike odgovornosti prema poeziji.
Zlice i vilice
"Zlice i vilice". Pitanje zla, tih malih ljudskih ponora, ali na kraju i toga kako se usprkos tome ipak kao ljudi snalazimo, sve je to otvorila ta zbirka pjesama.
Hvala ti. Urednica si zbirke, puno smo o tome pričale. O bježnosti i opresivnosti kategorija dobra i zla. Jer kao što naše tijelo stalno radi sa svojim tumorima, mrtvim stanicama, infekcijama, upalama – ne zamrzne se pod opsadom, tako mi se čini da je i u ljudskim odnosima bitno krenuti od toga da je situacija „zlobra“, kompleksna, otvorena raznim mogućnostima.
U svemu što pišeš, što bi rekla što ti jezik znači? Igla? Motika? Nož? Tijesto?
Dodir. Tijelo.
Rekla bih i da je poezija šuma. Pritom, jesmo li i mi stabla koja su zaboravila koliko je bitno da marimo jedni za druge, s glavom u oblacima, a korijenom koje razgovara i drži se?
Jako duboka slika. Potpisujem. Što se tiče toga kako operira poezija, čim sam krenula čitati glasno svoje stihove raznim publikama shvatila sam da postoji i njena jaka veza s glazbom, slušanjem zvuka, usmenom kulturom, disanjem, bojama glasa, kvalitetama tišine u publici. I da je poezija koja razgovara sa svojom šumom nešto drugo od poezije koja se čita u svojoj sobi. Čini mi se da poezija ima i treba koncertnu dimenziju, buku i pjev u krošnjama, ne samo tiho isprepletanje korijenja. Radi po cijeloj vertikali stabala.
Igra. Još nešto što je bitno spomenuti. Svi su tvoji tekstovi otvoreni poziv na igru…Kako smo se to i kada zaboravili igrati?
Jesmo li? Moja nepokretna mačka i dalje lovi sjenu ptice. Za vrijeme nogometnog prvenstva ljudi ostavljaju sve što rade i simbolički sudjeluju u igri loptom. U zatvorima koje sam posjetila kao aktivistica zatvorenici najradije čitaju antičku dramu, Shakespearea i Dostojevskog, kroz to kanalizirajući mogućnost ne samo prijestupničke, nego i katarzične igre sa sudbinom. Terapeuti smatraju da depresija pogađa upravo ljude koji zanemaruju ili previđaju moć igre. I u umjetnosti, nemamo što raditi bez igre.
Roman
Nedavno nas je dočekao i tvoj novi roman naslova "Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel". Tko je Kreda? (junakinja romana, op.ur.) Kako je došetala u tvoj književni život?
Žanr teksta je klasičan Künstler roman, kao recimo Joyceov "Portret umjetnika u mladosti" ili Rilkeovi "Zapisi Maltea Lauridisa Briggea" ili Lowryjev "Ultramarin" ili "Naranče nisu jedino voće" Jeanette Winterson ili "Na zemlji smo zakratko predivni" Ocana Vuonga. Svakako dosta živi žanrovski ogranak proze jer se svi na nekoj razini pitamo smijemo li zakoračiti u nešto kreativnije od onoga što trenutno živimo (i to je uvijek glavno i političko i ekonomsko pitanje), a umjetnici se to pitaju kao da uopće nema važnijeg pitanja. Kreda je vitalni dio moje ličnosti, imamo puno zajedničkih iskustava. Zajedničke (b)ludosti.
Svih devedeset poglavlja romana napisano imenovano je dimenzijom: dimenzija ideje, dimenzija grupe, dimenzija osobnog rekorda, dimenzija usvojenosti, da samo spomenem neke. Dimenzija je pojam koji je poznat u matematici i fizici gdje se barata s višedimenzionalnim, a nekad i beskonačnodimenzionalnim vektorskim prostorima. Dimenzije su određenje naše stvarnosti, tri prostorne i jedna vremenska, koliko dosad znamo, mada kalkuliramo o dodatnih jedanaest ili koliko već kada dođemo do teorije struna…
To mi se čini puno premalo. U filozofiji, naime, postoji duga tradicija potencijaliteta, aktivnog i pasivnog, koja ide sve od Aristotela i koji dopušta da naša percepcija materijalnog i nematerijalnog svijeta ima bezbroj nedefiniranih mogućnosti. Dimenzija. U naše vrijeme virtualnih, tehnologijski posredovanih i induciranih, ali i senzornih. Flaubert je davno prije ere NASA-e napisao da što ćemo imati naprednije teleskope, to ćemo više zvijezda i dimenzija percipirati. Brzina putovanja informacija također je uvela nove dimenzije – naravno i distorzije, gličeve – prostora i vremena. Ali u romanu je pojam dimenzije vezan za Kredino obraćanje Izaku. Svaki put kad mu se obraća, obraća mu se u novoj unutarnjoj dimenziji. Jer postoje i izgubljene dimenzije među nama, bez kojih se slabije vidimo i manje kužimo. Roman se puno bavi dimenzijama ljubavne bliskosti.
Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel
Ipak, možda je bitno reći i da je ovaj roman jedan sasvim osobni put kroz prostor Zagreba, samim time i svojevrsna posveta njemu…Što su nam dimenzije naših gradova? Kako nas definiraju?
Puno mladih ljudi danas seli u gradove veće od svojega (kad si rođen u Šibeniku ideš u Zagreb, kad si u Zagrebu ideš u Minhen ili Berlin itd) i na kraju upoznaju samo kompjutorsko sučelje pred kojim sjede. Gradovi su postali hipermapirani na način da ih ljudi nadgledaju iz dronova i satelita, sve je jasno na GoogleMaps, ali ne i da fizički detaljno poznaju bilo svoj bilo susjedni kvart, a kamoli nekoliko kvartova svog grada. U romanu postoji lik Izaka koji je strastveni hodač i kojemu je jako bitno fizički upoznati prostor, živjeti prostor, ne pristati na to da bude algoritam kompjutorskog mapiranja. Činjenica je isto tako da su mi se javili čitatelji Eskima koji se potpuno slažu s Izakom i jako im je bitno da takav lik živi u tekstu.
Što je autor svijetu, a što je svijet autoru? Postoji li taj određeni imperativ stalnog razvoja? Postoje autori koji neprestano pišu jednu knjigu, postoji oni koji se od knjige do knjige razlikuju u kvantnim skokovima… Rekla bih da ti naginješ ovom drugome…Autorski ego? Bitan li je ili nije?
To je kao i s glumcima. Neki uvijek igraju svog “slojevitog sebe”, drugi igraju slojeviti svijet. Ni pisac ni glumac nisu samo ego, niti ikada puki egzibicionisti ili narcisi u pežorativnom shvaćanju tih pojmova. Jer taj radni Ja koji čitamo ili gledamo na sceni, taj autorski ego, zbilja jest vrlo osjetljiv medij. Iz moje perspektive, dobro je kad je izvanserijski znatiželjan, propustan i otvoren – ali to kažem samo zato jer takav pristup pali za mene. Možda za neke autorice pali radikalna izolacija i vrlo čvrste granice. Kao osoba koja često radi s drugima na njihovim stvaralačkim procesima milijardu posto sam uvjerena da smo jako različiti. I da postoji opasnost od banalnosti sebe, u svim varijantama. Opasnost od sebe na kojeg smo previše navikli. Impuls koji nam prvi dođe, najlakše dođe, gotovo sigurno je potrošen.
Akademija
Radiš i kao profesorica na Akademiji dramske umjetnosti. Koliko ti je bitan taj doticaj sa studentima? Kakvi su studenti danas? Postoji ta slika mladih koji ne čitaju i koje generalno ne zanima kultura, ponajviše knjige… Koliko je u tome istine? Je li im književnost zanimljiva? Kako se to mijenja kroz godine?
Studenti su razlog zašto volim taj posao. Recimo, nedavno je jedna kolegica s prve godine glume i iz klase profesorice Franke Perković, zove se Lucija Nera Đurić, odigrala Ofeliju kao prkosnu odbojkašicu koja stalno u rukama ima svoju loptu i ne dopušta ni tati (Poloniju) ni dečku (Hamletu) da je tretiraju kao puku igračku. Prvo u sceni što čujemo je nabijanje njene lopte po zidu. Ta me interpretacija totalno razgalila, toliko je hrabra i k tome dosljedno provedena. Na ispitima glume ima hrpa lucidnih čitanja književnosti, društva, odnosa.
Što se tiče toga kakav stav studenti imaju prema književnosti, rekla bih da ih do faksa ozbiljno istraumatizira način na koji se književnost predaje za mature, pod čime mislim štrebanje podataka o piscu i stilskom razdoblju, ali onda dođu na faks i naravno tamo je književnost shvaćena kao umjetnost. Otvoreni tekst. Mnogi studenti rado dolaze i u Klub poezije i u Dijaloški klub koji vodim na ADU. Tamo pod poezijom mislimo sve vrste poesisa iliti stvaralaštva – i fotografiju i režiju i stihove i ples i dramu i produkciju i scenaristiku.
Akademija je i dalje najbolja kuća umjetnosti onda kad smo za istim stolom svi: fotografi, dramaturginje, producentice, glumci, redateljice, plesači, montažeri. Onda smo svi skupa na nekom maksimumu istraživanja, koji nam svima treba.
Muza
Kako zavoljeti morskog psa?
Da te, ili da citiram lik Vanju iz Eskima: “Katastrofa je tvoja muza”. Tko je tvoja muza? Rekla bih da svi pišemo iz drugačjih mjesta, ponekad i sami mijenjamo ta izvorišta.
Ima puno Muza, zar ne. Kao i dimenzija. U romanu "Kako zavoljeti morskog psa" zbilja mi je Muza bila katastrofa. U romanu "Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel" Muza mi je zanos. Onaj najzabranjeniji, čisti, onaj koji se u psihijatriji nastoji uvrijediti pojmom „manični“. U zbirci pjesama "Zlice i vilice" Muza s kojom sam radila sigurno je u pitanju neka vrsta – opet dionizijske, nesentimentalne, mogli bismo reći gorke - empatije.
I za kraj, vraćamo li se nekako neprestano antici kao onome što je odvalilo sve velike teme. Tko su tebi bile Antigona, Medeja? I zašto je Hamlet vječan?
Ti si mi Medeja, Frljić Hamlet, Antigona - Rosa Luxemburg. Shakespeare je velikodušan u svemu što istražuje, a velikodušnost je vječna.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika
- Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa 11/2022.
- 576 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535036609
Uspostavljajući relacije sa stvaralaštvom Oscara Wildea, koji kritiku razumijeva neodvojivom od svakoga stvaranja, kao metodologiju umjetnosti, kao što je to postavio u tekstu Kritičar kao umjetnik (1891), knjiga Nataše Govedić 'Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika' promišlja kritiku i kao umjetnost i kao način razmatranja umjetnosti.
Zlice i vilice
- Fraktura 03/2022.
- 248 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533584485
Istovremeno osjećajući svijet i rane svijeta, ali i tražeći način da te rane povida, 'Zlice i vilice' Nataše Govedić mapirajući na osebujan način fenomen zla čovječanstva i čovjeka govore o cjeloživotnoj borbi svih nas; živa je to poezija koja plamti ljepotom jednostavnog jezika, ali i glasnog angažmana. Poezija je ovo koja se penje na barikade.
Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel
- Naklada Ljevak 05/2023.
- 368 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533556826
'Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel' roman je Nataše Govedić. Eros nije rob konvencija. Ujedno je riječ i o romanu grada Zagreba, ali ispričanom iz perspektive hodanja, koračanja, fizičkog kretanja ulicama između Sljemena i Hendrixova mosta. Averzija koju Kreda osjeća prema Filozofskom fakultetu ujedno je otpor prema birokratskom poimanju učenja, studiranja i kasnije ispraznog rada. U ovom tekstu i njegovom svijetu nitko ništa ne želi otaljavati. Naprotiv.