Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...