Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.

Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...