Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.

Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.