Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Mirko Božić • 06.09.2018.

Dorta Jagić: Vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne kroz njegovo sito

Dorta Jagić, Foto: (c) FSK

Dorta Jagić jedna je od najeminentnijih autorica suvremene hrvatske lirike. Knjige su joj prevedene na brojne svjetske jezike, a osim poezije, piše i prozu te dramu. Nagrađena je, između ostalih nagrada, Goranovim vijencem, te nagradom European Poet of Freedom Literary Prize, čime se etablirala i na međunarodnoj književnoj sceni.

Biti u bliskom odnosu s takvom autoricom nije privilegij zbog njenog uspjeha koliko zbog njene ljudskosti koja razoružava. S Dortom sam se prvi put susreo prije nekoliko godina, a s njenom poezijom još i ranije. Prisustvovala je na premijernom izdanju mostarskog književnog festivala Poligon 2015. godine, zajedno sa Farukom Šehićem, Brankom Čegecom, Zvonkom Karanovićem i drugima. Jedna od stvari koju osjetite odmah na početku pri susretu s njom je neobjašnjiva toplina koja zrači ne samo iz njenih pjesama nego i iz nje same, pripada onoj rijetkoj vrsti pisaca koji vlastiti ego čvrsto drže pod kontrolom i pred kojima se čovjek lako otvara jer ne osjeća nelagodu ili distancu.

Razgovarali smo uoči sudjelovanja na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti koji se održava u Zagrebu i Splitu, a ponajviše zbog njene proljetos objavljene nove knjige "Veće od kuće".

 

Veće od kuće Jagić Dorta
Prolazi i pukotine Jagić Dorta

Mirko Božić: Ovo nije vaša prva knjiga proze, još prije ste objavili tri zbirke kratkih priča i zbirku putopisa. Na koji način se narativni pristup mijenja kada pisac iz svog matičnog žanra prelazi u drugi, budući da ste najpoznatiji prije svega kao pjesnikinja? 

Dorta Jagić: Pišem više od dvadeset godina sve i svašta, pa ne vjerujem u neke dramatične prelaske iz žanra u žanr. Iskreno, čini mi se da je stvar oko važnosti te promjene prenapuhana. Kao i mnogi drugi kolege, istovremeno sam pisala i priče, drame, pjesme i putopise. Ne bih rekla da imam matični žanr, pjesme su mi često narativne, a priče lirične. Druga stvar je percepcija javnosti i struke; čini mi se da me većina drži pjesnikinjom koja, eto, ponekad zasuče rukave pa se lati proze. Ali svaki pisac najbolje zna kako te formalne stvari stoje s njim. I na faze, kako koja knjiga izađe. Evo, sad sam esejistica. 

Slažete li se sa tezom da su žanrovi postali izuzetno fluidni? Sve je više lirike u putopisu, sve više putopisa u prozi, na primjer. 

Da sad ne spominjem otrcanosti o sablasti postmoderne, izložit ću jednostavnije uvide. Znamo da dobra književnost zrcali svoje vrijeme, zatiče situaciju svijeta i prerađuje je u tumačenje koje nam daje užitak u tekstu. A kako se vrijeme - zajedno s doživljajem života i svakodnevice - rastočilo i postalo stvar, bezbroj utisaka, slika, fragmenata, tako je to i s književnim izrazom. Nema više granica, suvišne su. Ipak je ovo, ako hoćete, doba kvantne fizike i pobjede na lineranim i u neku ruku lažno krutim doživljajem svijeta. Meni se to sviđa, odgovara mojoj polivalentnoj prirodi. 

U većini slučajeva u knjizi koristite ich-formu. Da li je svaki autorski tekst prije svega autobiografski? Ili je ovdje neki drugi razlog za nju? 

Neki su tekstovi u knjizi mogli proći i bez mene, i sjećam se da sam neke od njih u prvoj verziji pisala bez sebe kao uvodničara, ali s vremenom sam osjećala da je svaki od tih fenomena kojima se bavim ipak duboko moj, tiče se mene u smislu formativnih iskustava i opsesija pa ne bi bilo fer da se to i ne manifestira u tekstu. Ovo je zaista od a do ž autobiografska knjiga, neka vrsta moga dnevnika kroz godine.  

Fokus ne stavljate samo na motive kao što su hoteli sa svojim kontinuiranim, a ipak isprekidanim narativom, nego i na one svakodnevne, poput kišobrana ili kave. Ovakvo „slavljenje“ trivijalnog asocira na estetiku japanske lirske tradicije. Možemo li u šalici kave pronaći i filozofiju? 

Svako dijete zna filozofirati kad vidi kišu, cipelu, mrava. Nažalost, dječji instinkt da se čudi i sve dovodi u pitanje nestaje s godinama „navike“ na svijet. Kao da nam svijet odjednom postane samo poluga za razne društveno ustanovljene ciljeve, ambicije, uspjeh. Možda bi to filozofiranje nad kišobranom, kavom ili vlakom bilo na tragu fenemenološke misli odnosno metode, ili nekovrsno lirsko-istraživačko lebdenje, inkubiranje nad stvari-po-sebi. Posrijedi je redovita vježba čuđenja - pokušaj uvida u tajnu predmetnih bića pomoću književnih alata i  nataloženih informacija u kulturi i povijesti. Čuđenje je pa gotovo zaboravljena disciplina.

Hoteli su u vašoj novoj knjizi mjesta radnje niza lirskih opservacija. Alain de Botton kaže da je čar hotela u iluziji da u njima možemo biti netko drugi, što je izuzetno plodno tlo za pisca. Slažete li se s njim? 

Slažem se posve, jer moj tekst o hotelima u nekoliko pasusa razlaže upravo tu tezu. Hotel samo glumi tvoj dom, na kraće vrijeme i je i nije tvoja kuća. Anonimnošću skida terete tvoga zadanog identiteta i okvira životne priče. Tako bi hotel bio neko zaštićeno ne-mjesto, ili točnije ne-kuća jer – iako živiš u njemu - nema ničeg tvoga. Ispaćenom gostu to može biti veliko olakšanje. Ali to je samo jedna strana priče. Hotel je ipak melankolično biće, pa osim žiga otuđenja - kojeg simbolizira broj na vratima - pisci uglavnom vole hotele jer su sami po sebi žanr. Već iz lobija ili recepcije isparavaju početke i krajeve svakojakih priča, mjesta velikih povijesnih odluka, fatalnih susreta, bijegova, kratkih i fatalnih ljubavi, samoubojstava. 

Nema više granica, suvišne su. Ipak je ovo, ako hoćete, doba kvantne fizike i pobjede na lineranim i u neku ruku lažno krutim doživljajem svijeta. Meni se to sviđa, odgovara mojoj polivalentnoj prirodi.

Kičma Jagić Dorta
Kafkin nož Jagić Dorta

U vašoj proznoj zbirci "Kičma" iz 2009., u priči "Tijelo", prikazujete ga gotovo kao neku vrstu odvojenog entiteta. Budući da je tijelo primarna kuća čovjeka, zanimljivo je promatrati ovu knjigu kao proširenu rekontekstualizaciju te priče. Utječe li način na koji vidimo vlastito tijelo na kontekst u kojem se ono nalazi? 

Tijelo je beskrajna tema ne samo jer je hodajući oksimoron; pokreće ga nešto njemu načelno posve suprotno, duh i ratio. Idealno polazište bi bilo da je ljudsko tijelo fascinatna kućica za nas ptice. U knjizi „Veće od kuće“, zanima me na neki način zaključana kućica za ptice, ono lijepo tijelo koje se zakrilo od drugih, maknulo od pogleda. Uskratilo se svijetu koji vazda trči za ljepotom, pohlepno je „ždere“. Razmišljala sam kako iznimno lijepim, bolno lijepim ljudima nije lako u ovom svijetu, kako ponekad jednostavno implodiraju, povuku se, poput Grete Grabo. Ili pak završe tragično na ovaj ili onaj način. A onda se tu otvaraju još neke moje fascinacije, s odnosom nutarnjeg i vanjskog, sobe i trga itd.

Zbirka Tee Tulić "Maksimum jata" je sjajan primjer lirske proze. Je li teško čitateljski komunicirati s prozom koja prelazi granicu iz konkretnog u apstraktno? 

Dapače, meni je to osobit užitak. Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza,  previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne kroz njegovo sito. Također, sjajan je primjer Herta Müller koja je zbog svoje lirske proze nagrađena Nobelovom nagradom.

Dobitnica ste Goranove nagrade i važne nagrade „European Poetry of Freedom Prize“. Na koji način nagrade doprinose vidljivosti autora u Hrvatskoj, odnosno u inozemstvu? Kakvo je vaše iskustvo? 

Nagrade su lijepa stvar, neke više neke manje, a dalekosežnost vidljivosti nakon dobitka nagrade ovisi možda i o karizmi autora. Možda o milosti. O hirovima trenutka, modama vremena. Tko bi ga znao. Nakon dobitka nagrade Poet of Freedom mojim se knjigama baš ništa korisnog nije dogodilo u tom smislu. Zavist? Peh? Krivi nos? Nema veze, vozimo dalje.

U zadnjih nekoliko godina u cijeloj regiji pojavio se čitav niz pjesnikinja čiji je rad već nagrađen, kao što su Šima Majić i Anita Pajević iz BiH, a pjesnikinja Senka Marić objavila je prvi roman. Zbog loše cirkulacije književnih časopisa unutar regije teško otkrivamo kvalitetna nova imena. Da li časopisi poput "Poezije" dovoljno „otvaraju prozor“ prema susjedstvu, ili autori moraju dobiti neku nagradu u Hrvatskoj kako bi dospjeli ne samo u javnost, nego i u preostale knjižare? 

Naravno,“Poezija” je vrijedan časopis, recimo, kao što su to i “Strane”, i još mnogi drugi, i ako se ne varam, časopisna scena u regiji je prilično žilava i živa, a da ne govorim koliko olakšava uvid u stanje pjesništva u regiji. Ali ta nesretna cirkulacija časopisa ostaje problem i unutar matične zemlje, a nekmoli šire! Zato je tu internet. Čitamo se više, raslojavamo, dijelimo zlato od troske jer je sve brže, dostupnije i zbog beskrajnih platformi interneta i Facebooka. Na primjer, u BiH se upravo formira nekolicina mlađih autora koji će obogatiti scenu ne samo u matičnoj državi nego i šire. Važno je biti u toku sa svime što se događa oko nas, pojavljuju se uzbudljiva nova imena, časopisi i inicijative.

Gošća ste na Festivalu svjetske književnosti.  Utječe li izravan kontakt s autorom na percepciju knjiga kod publike? 

Sigurno! Baš evo aktualno oko Festivala svjetske književnosti: vjerojatno će više ljudi posegnuti za knjigama Olge Tokarčuk nakon što je slušala, i to uživo, kako i što govori. Nekim autorima knjige dobiju dodatnu auru, nekovrsni faktor x zbog njihove upečatljive pojave, zračeće prisutnosti. Lijepo je čuti i još nepoznate, a vrijedne autore, umah je lakše prepoznati velikog pjesnika u nastajanju. I još nešto, ranije je cvala posve prirodna, neelistička kultura javnih čitanja, recitiranja posvuda, na ulici, u kavani. Čula sam od starijih kolega - dođeš u birtiju, a ono Sever baš ustao i počeo gromko, iz korijena duše govoriti svoga Pegaza. Ne samo on. Svi su autori vladali umijećem čitanja, dok danas često književnici na sceni nemušto mucaju.

Je li na festivalima lakše doći do korisnog networkinga, poput stranih urednika i izdavača? Pogotovo kad su u pitanju mali jezici, za koje u tzv. velikim književnostima nema mnogo mjesta. 

Vjerujem da jest, ja osobno nisam vješta u networkingu, pa samo motrim sa strane kako kolege s velikom spretnošću ugovaraju plodne suradnje i čine dobre stvari i za sebe i za ove naše male jezike, nekako još manje u nemilostivom svijetu megalomanskih jezika. Neka takvih, rade dobru stvar za svoj rad i dar, dok se mi ostali tiho krčkamo u ljubomori. 

Dorta Jagić

Veće od kuće

  • Hena com 03/2018.
  • 252 str., meki uvez
  • ISBN 9789532591996
  • Cijena 119.00 kn

U knjizi 'Veće od kuće' Dorta Jagić na osobit način portretira mjesta za koja je veže doživljaj, iskustvo, neki izvorni osjećaj ili misao – od lučkih krčmi ili zamišljenih muzeja, do vlakova, gradova na sjeveru ili prigradskih okretišta. Ove su proze – kojima najbolje pristaje ime poetskih eseja – neka vrsta introspektivnog putopisa koji izvanjska mjesta opisuje iznutra, iz osobnog lirskog doživljaja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –