Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 06.08.2019.

Vladimir Stojsavljević : Najagresivniji smo prema drugačijima jer nam oni ukazuju na nedostatke koje nismo spremni priznati

Vladimir Stojsavljević, foto: (c) N.B. & MV Info

Nedavno je objavljen roman "Opijum za narod" Vladimira Stojsavljevića, slika Zagreba iz godine 1964. Priča nije nostalgično sjećanje na ugodno doba odrastanja, nego je, uz dokumentarnost, opora priča o unaprijed izgubljenim nadama. Iako autor opisuje vlastitu obitelj – likovi majke, oca i dviju sestara – ustvari opisuje zaboravljeno doba Zagreba, godinu poplave, vrijeme u kojemu je posijano sjeme sadašnjosti, doba hladnog rata, prvog navikavanja na televiziju koja se kolektivno gledala i vrijeme stvaranja životnog okvira glavnog lika, dječaka Velimira.

Sa Stojsavljevićem razgovaramo o novom romanu, ali i o vremenu koje ga je formiralo, knjigama i redateljima koji su utjesali na njegov spisateljski i redateljski rad, o društvenim i tehnološkim okolnostima u kojima su se našli knjiga i čitanje...
 

Opijum za narod Stojsavljević Vladimir
Ljetni dnevnik rata Stojsavljević Vladimir

Nenad Bartolčić: Zamislimo da smo zavrtili kotač pa da vidimo na kojoj godini je strelica zastala. Evo ga... godina je 1959., čega se sjećaš, kako stojiš sa slovima ili još uvijek pretežito gledaš sličice? Možda preko ovog pitanja otkrijemo i na koji bi načini trebalo početi s Nacionalnom strategijom poticanja čitanja, doduše 60-ak godine kasnije...  Tko je tebe, i kako, poticao na čitanje?

Vladimir Stojsavljević: Navedene godine, 1959., u jesen već sam krenuo u treći razred pučke škole. Već sam čitao i znao pisao, a upravo tada sam i pročitao svoj prvi roman u životu. Radi se o romanu Mate Lovraka za djecu "Micek, Mucek i Dedek". Bila su to vremena kad je društvena klima bila potpuno drugačija. Televizija je tek počinjala preuzimati svoju današnju neprikosnovenu poziciju. Ne samo u mojoj kući ili školi, u većini ondašnjeg društva ljudi su držali čitanje ključnom djelatonošću. Kroz čitanje se učilo i kroz čitanje se stjecalo iskustvo s kojim si se borio protiv svakodnevice. Nisu me poticali izravno na čitanje, ali to je bila dobrobit u kojoj je moj naraštaj uvelike sudjelovao. Svega par godina kasnije to se počelo mijenjati jer su na televiziju došle američke serije, prvo "Gradić Peyton", a potom "Dugo toplo ljeto", koje su izravno preuzele smisao čitanja. Pogotovo zato što su se bazirale na slavnim romanima. Dakle, nije se radilo o poticanju na čitanje, nego društvenom stavu da je to korisno.

Kotač se ponovno vrti. I eto nas, jesen je... godina 1991., objavljuješ "Ljetni dnevnik rata" (za kojeg tvrde da je prva knjiga o Domovinskom ratu?) o kojem Zdravko Zima piše: “Uvlačeći se u pubertetsku kožu, Stojsavljević je odabrao pozu za prozu koja mu je omogućila da život ispituje naivnim okom infantilnog pripovjedača, ali koji će vlastitu infantilnost, kada to bude nužno, trampiti za šaku okrepljujuće ironije.“ A Mislav, glavni lik piše i ovo: “Sve što postoji kao moj život, prvo je bilo na ekranu. Naučio sam čitati preko titlova s ekrana, a kada su kupili televizor u boji, počeo sam i sanjati”. Pozicija infantilnog pripovjedača dala ti je manevarski prostor da o tom vremenu pišeš na drugačiji način, i neka poznata djela hrvatske književnosti napisana su iz slične perspektive, npr. "Dnevnik malog Perice" Vjekoslava Majera? 

Roman "Ljetni dnevnik rata" nastao je u specifičnim okolnostima. To ljeto 1991. sam proveo u Amsterdamu na seminarima o organizaciji kulture i dramaturgije, pa kad sam se sredinom rujna vratio u Zagreb prvi put sam se suočio s uzbunom. Bilo je to pred zgradom Glavnog kolodvora, oko tri sata popodne. Šokiran sam gledao kako su se ljudi razbježali, a pamtim dobro - bio je i krasan sunčan dan. Nije da nisam znao o ratnim uvjetima u Zagrebu, ali drugo je to kad se s time izravno suočiš. Došavši kući, sjeo sam za pisaću mašinu i smislio priču o pubertetliji koji doživljava svoj prvi rat. Pisanje tog romana ustvari je bila moja obrana od očajne situacije u kojoj sam se zatekao.

Odabrao sam dječaka za pripovjedača baš zato da ne iznosim bilo kakav uvriježeni politički stav. Kako on otkriva užase okupacije dijela jugoslavenske vojske i dijela Miloševićevih odmetnika, tako stvara i svoje stavove. Naravno, on je već dio naraštaja koji je vezan uz televizijski program. Poznato mi je da su važnija djela hrvatske književnosti napisana iz slične perspektive, ali meni je izbor pripovjedača bio potreban da ne zapadam u onda uvriježene političke stavove. Knjiga je stvarno, na moje iznenađenje, polučila solidan uspjeh među srednjoškolcima koji su o njoj mahom držali svoja izlaganja, a i bila je čitana. Danas, nakon toliko vremena, mada je doživjela i drugo izdanje, nerado se je hvatam jer mi obnavlja neugodne i teške osjećaje koje sam tada proživljavao dok sam je pisao. Meni je pisanje inače obrana od stvarnosti.

Prebacujemo se u 1964., bez da smo ponovno zavrtili kotač, dovoljno je bilo u ruke uzeti tvoju najnoviju knjigu “Opijum za narod” koja je usidrena baš u toj godini, kada je Sava preplavila nasipe a Zagreb je velikim dijelom postao jedno veliko jezero. I opet su u fokusu priče neki tadašnji klinci, no ovog puta sveznajući pripovjedač priča priču o jednom vremenu koje je danas za neke vrijeme mraka a za druge vrijeme progresa, obnove... Činjenica je da se tada o nekim temama samo šaptalo, ili uopće nije bilo uputno o njima govoriti. Iz današnje perspektive gledano, i ne samo na tu godinu, kao da su u Jugoslaviji postojale dvije Hrvatske, ovisno o svakom pojedinačnom iskustvu tih godina.

Moj najnoviji roman "Opijum za narod", koji se događa 1964., nije temeljno rekonstrukcija ili polemika s tim vremenom. Politički i društveno već sam tada zahvaljujući roditeljima bio upoznat s političkim svinjarijama koje su se događale ljudima koji nisu adorirali socijalizam. Glavni povod pisanja o tim dječacima bila je moja želja da opišem njihov put u umjetnost. Glavni junak priče u školi se bavi kazalištem, a onda otkriva Kinoklub i film. To nije otkriće samo filma, nego i stvaratelja eksperimentalnog filma i onoga što će se kasnije prozvati konceptualizam. Htio sam podsjetiti se na ta vlastita otkrivanja novih umjetnosti o kojima su danas već napisane knjige i eseji, a termini su ušli i u kolokvijalni govor.

Najveći mi je napor bio da ne upotrebljavam terminologiju iz znanja kojeg posjedujemo u umjetnosti, nego da naprosto opisujem događaje, potput onoga kad se Tomislav Gotovac nag do pasa fotografira u šumi na Sljemenu listajući časopis. Uvođenjem novih tehnologija šezdesetih godina umjetnost je dobila mnoge nove prostore. Kao i društveni svakodnevni život. U tome nalazim paralelu s našim vremenom, samo je danas naravno razvoj tehnologije daleko brži i obimniji.

Može li uopće literatura pomoći da o nekom vremenu dobijemo ponešto objektivniju sliku, nepresloženu u razna pakiranja kakva nam se često serviraju. Zašto je ljudima teško prihvatiti, pa makar samo kao mogućnost, da je jedno te isto vrijeme za onog drugog bivalo sasvim drugačije, za nekog prostor kakve takve slobode, a za druge totalne neslobode i represije.

Svako pisanje je prvenstveno osobna stvar. Vi, ustvari, prenosite kroz neku priču osobne stavove i svjetonazor. Posve je jasno da je to za neke čitatelje neprihvatljivo, a za druge privlačno. Uprkos tome mislim da postoji neka vrsta objektivnog tumačenja pojedinih razdoblja iz prošlosti. U našoj trenutnoj javnoj svakodnevici građani su podijeljeni na dvije grupacije – onih koji ne smatraju bivšu državu tamnicom te na one koji očajnički pokušavaju rekonstruirati NDH kao težnju hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom. Ta podjela je i, naravno, ideološka. I time, jako nezdrava. U javnim istupima od političara do viđenijih građana pokušava se nesloboda i represija NDH pokazati kao nešto pozitivno.

Goleme su razlike u neslobodama i represiji u socijalizmu i u ustaštvu. U socijalizmu je postojao velik broj žrtava koji je zatvaran i proganjan, a u vrijeme NDH mnogi ljudi su izravno proganjani i ubijani. Dakle, jedno i drugo razdoblje ima svoje žrtve i o tome je potrebno javno govoriti, ali nipošto izjednačavati ta razdoblja.

Koliko ima autobiografskog u "Opijumu za narod"?

U romanu je mnogo i malo autobiografskog. Priča je složenac raznih životopisa ali, kao što sam već naveo, temelj je bio put u umjetnost, a to je moj životopis. Prvenstveno mislim na odlazak u Kinoklub. Taj prostor je bio prostor okupljanja ondašnjih zanimljivih umjetnika, ne samo filmaša. Razgovori s tim ljudima otvarali su mi pitanja raznorodnih izražajnih stvaranja. Stvaranja koja su bila pionirska i za koje danas imamo pojmovnik. 

Kakav je tvoj odnos prema nostalgiji? Bilo privatno bilo u literaraturi?

Nostalgija je dvosjekli mač. Opseg prevelike nostalgije je ono što određuje koliko je stvarnosti u vašem pisanju. I privatno i u pisanju izbjegavam se voditi nostalgijom. Ona vas omađija i počnete iskrivljavati sjećanje. Nostalgija ima vlastitu vizuru koja uspomene frizira.

Tek sad primjećujem da tvoja nova knjiga "Opijum za narod" nema onu uobičajenu bilješku o autoru. Propust urednika ili namjera autora? Skrivanje godina, detalja iz biografije?

Nedostatak uobičajene bilješke o autoru propust je izdavača, a nikako moja namjera. Sad sam u sedamdesetoj, nikad nisam skrivao godine, a još manje detalje iz životopisa. Uostalom, na internetu ima nekoliko mojih biografija.

Pula Stojsavljević Vladimir

Ima jedan drugi tvoj roman, "Pula", koji bi se mogao povezati s "Opijumom"... i ovdje je riječ o romanu o jednom gradu, njegovim toponimima i lokacijama, ali i o jednoj obitelji, o djeci koja odrastaju ali i brat i sestra "opterećeni" svojom seksulanošćku od koje društvo i sredina u kojoj žive zaziru... isti motiv imamo i u "Opijumu". Postaju li danas te LGBT teme ipak ponešto manji tabu, je li današnje društvo ipak "relaksiranije", unatoč groznim ispadima primitivizma na različitim “platformama” ili od strane različitih etabliranijh članova hrvatskog društva... dovoljan dokaz je i najnovija "inicijativa" protiv nekih lektirnih naslova i njihovih autora/ica?

LGBT likovi u mojim djelima ne dolaze radi privatnog iskustva, nego su takvi pojedinci odličan materijal da kroz njihove sudbine pokazujete onu nevidljivu mržnju protiv se koje zalažem u svojim djelima. Ne samo u prozi, nego i u dramama. Takvi likovi najčešće imaju problema s vlastitim identitetom a naravno onda i u komunikacijama. Naprosto nije potrebno izmišljati konflikt. On je zadan.Vremena se jesu promijenila i postoji u većini medija prihvatljiv i pozitivan stav prema LGBT zajednici, ali iskorijenjivanje ljudske mržnje mukotrpan je posao i gotovo uzaludan. Recimo da se moje pisanje većinom bavi upravo time.

No, možeš li u Hrvatskoj ili barem u Zagrebu zamisliti knjižaru koja bi imala izdvojenu sekciju LGBT literature? Bi li npr. jedan na istu temu uređen izlog preživio a da se neki idiot ne nabaci kamenom na njega?

Mogu zamisliti u Zagrebu knjižaru koja bi imala izdvojenu sekciju LGBT književnosti, ali me ne bi iznenadio agresivni pristup nekog pojedinca prema toj knjižari. Ljudska agresivnost je nešto što je sveopće. Nažalost. A najagresivniji smo prema drugačijima jer nam oni ukazuju na nedostatke koje nismo spremni priznati. 

U 1960-ima tehnologija mijenja svakodnevni život grada, ali i čitave zemlje... 40-ak godina kasnije i opet tehnologija donosi još drastičnije, strelovite promjene, danas je mnogima već nemoguće zamisliti svijet bez mobitela i raznih pametnih gadgeta. Kako smo se s tehnologijama nosili nekad, a kako se nosimo danas?

Tehnologija ne mijenja samo svakodnevni život, nego i društvo u cjelini. Zanimljivo je da se ljudi, većina ljudi, olako s tim nosi pa ne možemo govoriti o stanovitim razlikama nekada i sada. One naprosto ne postoje u smislu prihvaćanja tih novih tehnologija, nego postoji razlika u samim tehnologijama. Šezdesetih je uvođenje novih tehnologija svakako bilo sporije i blaže od današnjeg vrtoglavog tehnološkog buma. Ipak mislim da sam u romanu opisao te mijene koje valja uvažavati i danas.

A kako stvarati publiku, koji bi bio recept? Je li u kazalištu dovoljna npr. samo dobra predstva, u književnosti samo dobra knjiga, ili tu ima i još mnogo drugih faktura koji su danas bitni za uspješnost i održivost predstave/knjige?

Činjenica je da publiku prvenstveno stvara dobar proizvod. Dobra predstava u kazalištu, dobar roman ili dobar koncert sami pronalaze svoju publiku. Još uvijek ljude na predstavu najizravnije vodi preporuka prijatelja ili znanca. Kao što je i čitanje knjiga vezano uz preporuke najbližih. Za svako umjetničko djelo naravno da postoji i medijski pristup koji na njega upozorava. No izbor u medijima rezultat je ukusa raznih urednika tako da je on selektivan. 

Živiš u Zagrebu... koliko se promijenila tzv. urbana kultura? Koliko kultura osvaja neke nove, zamjenske prostore, npr. razvojem već spomenutih digitalnih tehnologija, novih platformi?

Urbana kultura vezana je uz nove tehnologije jer ih prva počinje iskorištavati. Prva ih dobiva. Samim tim autori unose u svoja djela te nove načine prezentacije. Drugim rječima urbana sredina je povlaštena. Teško da u nekoj zabačenoj sredini bez kompjutora možete posezati za novinama. Nisu važni samo kompjutori nego i baratanje sve složenijim programima. Posve je jasno da sadašnja tehnologija tako sve više pripada mladim i jako mladim stvarateljima. Digitalna tehnologija očito je važna u vizualnim umjetnostima, pogotovo dizajnu.

Vladimir Stojsavljević, foto: (c) N.B. & MV Info

Kronika nestajanja Stojsavljević Vladimir

Vremenski kotač prebacuje nas opet na razmeđu 1970/80-ih. Diplomirao si režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1982., napisao i režirao petnaestak vlastitih drama i komedija, dobivao priznanja i nagrada za svoje predstave i dramske tekstove. Jesi li ipak prvenstveno dramski autor a tek onda i prozni pisac... kako sam sebe doživljavaš? Ili ta dvojnost postoji samo u oku promatrača koji sve to gleda sa strane? 

Prvenstveno sebe smatram piscem. Dogodilo se da su mnogobrojnije izvedene moje drame od objavljenih romana. Kako su predstave, pogotovo neki naslovi, izvedene više od pedeset puta, ili čak sto puta, jasno je da me percipiraju kao dramskog autora. No ako se proučavaju moji dramski tekstovi odmah se može uočiti moje nastojanje da dramski tekst bude isprepleten s prozom. Pogledajte Elizabetinsku trilogiju. Pa drugi dio "Ljubav i država" baš je izričito prozaičan. A njega svi najviše hvale i pobrao je dosta priznanja. 

Koji bi bili tvoji literarni uzori, i u čemu se eventualno ogleda njihov utjecaj na tvoje pisanje? Na tom tragu, koji su ti dramski autori, pisci ili redatelji, bili važni?

Autor koji je izravno na mene utjecao, i kojega sam upoznao, je Peter Brook. Ne samo zato što sam gledao njegove predstave, kao glasovitu "San Ivanjske noći", nego i radi toga što je Brook pisao o kazalištu, a i o samom životu. Brook je mnogo više od redatelja. Stvorio je čitav jedan poseban kazališni stil koji preferira glumca. Teško bih mogao reći da postoji dramski pisac koji mi je bio uzorom, ali da obožavam Shakespearea dokazuje i moje pisanje u kojem je on često tema. I Čehov mi je neka vrsta uzora. Premda je ono što radim u kazalištu uvelike inspirirano filmskim redateljima Antonioniem i Godardom. Moja obožavana spisateljica je Duras, a roman "Pula" svojevrstan je komentar njezina "Ljubavnika".

Tvoje formativne godine vezane su uz razdoblje kada je tzv. omladinska štampa imala značajnu poziciju, tu su se kalili, formirali mladi novinari, pa koliko god to prije 90-ih bilo u više ili manje kontroliranim uvjetima, pogotovo su se krajem 1970-ih i 1980-ih događali bitni pomaci na medijskoj sceni, od Poleta, Studentskog lista, Omladinskog radija / Radija 101 itd. To je dakle vrijeme stanovitog liberalizma, ali istovremeno su mnoge obitelje i dalje tradicionalne, pogotovo izvan većih urbanih sredina.

Moje desetljetno bavljenje novinarstvom svakako je dio od mojih djelatnosti koje su imale utjecaja na pisanje. Radeći intervjuje ili kritike za medije izravno se sukobljavate sa stvarnošću što vas vodi u neprestano osvježavanje kriterija. Desetljećima sam pisao za novine a time i veliki dio radnog dana bio je novinarstvo. Jasno je da uvečer kad sjednete pisati sve to vam još zvoni u glavi i ulazi u pisanje samo. Stanovita dokumentarnost. U jednu riječ, pisanje za novine svakako vam određuje vlastiti stil u pisanju proze.

Možeš li usporediti koliko su književnost & knjige općenito prosperirali u medijima nekad, a koliko danas kada su informacije kao dostupnije, dohvativije?

Nekada je, kao što sam u početku intervjua rekao, književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No s druge strane čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost. Pitanje je i kakav jezik umjetnosti nudi odlazak u svemir. 

Pred koju godinu si otišao u penziju. Kako ti je biti penzioner, je li sada vrijema za neke nove, čak i relaksiranije kreativne uzlete? 

Došao sam u idealnu prigodu da redigiram svoje romane. I time se jedino i bavim. Mnogo vremena mi treba za redigiranje rukopisa, a to vrijeme sad imam. Pogotovo kad se radi o povijesnoj prozi. To iziskuje provjeru mnogih podataka, kopanje po leksikonima i slično. A to usporava redigiranje. Već godinama redigiram roman o Zrinskima. Nije lako. Traje. A i pripovjedač je najmanje poznati član obitelji, najstarija Petrova kći Jelena udata u Mađarsku.  

Kako pišeš, imaš li neki ritual, posebnu "metodologiju"... pripremaš li se ili... što je važno za pisca, čitati druge autore, osluškivati znakove vremena ili nešto treće ili sve to zajedno?

Kad smislim ideju o čemu bi pisao, bilo u drami ili u prozi, veoma brzo ispišem takozvanu "prvu ruku". Ali, kad krenem redigirati taj tekst, onda postajem zahtjevan i spor. Ne samo radi ujednačavanja stila, nego i provjere rasporeda motiva. Ne radim strukturu priče unaprijed. Puštam da me mašta nosi, a to su onda mnoge stranputice. Jedino što provjereno znam zašto pišem baš taj roman. Za "Opijum" me vodila ideja opisati posvećivanje umjetnosti skupine tinejdžera. U romanu o Jeleni Zrinskoj vodi me opis feminizma prije feminizma kao pokreta u prošlom stoljeću. Za pisca je važno prepoznavati vlastite znakove u vremenu, a korisno je čitati i druge autore. Kroz druge autore učiš se svojim posebnostima. Naravno i manama. Drugi autori te u stvari u profesionalnom smislu popravljaju.

Što trenutno čitaš, povratak klasicima ili nešto novo?

Trenutno čitam dijaloge između Duras i Godarda. Oboje su moji omiljeni autori pa mi je zanimljivo njihovo razmišljanje. I bavim se knjigom koja uskoro izlazi. Trilogija, dramska trilogija o Boškoviću. Nije lako nakon toliko godina. Nastao je krajem osamdesetih. Izdaje ga Leykam International koji je već izdao sve moje drame o Zrinskima. Koliko znam to je jedan od rijetkih životopisa ovog velikog čovjeka.

Radiš li na kojem novom rukopisu? O čemu se radi? 

Sređujem rukopis romana koji se zove "Dječak Will" i namijenjen je tinejdžerima. Priča je to o djetinjstvu Williama Shakespearea koja se odvija u Stradfordu i obližnjoj Ardenskoj šumi. 

I za sam kraj... još jedanput pokrenut ćemo "vremenski stroj", no ovaj puta smo ga podesili da nas odvede u bližu budućnost. I eto, godina je 2029., što vidiš, gdje si?

Gdje ću biti 1929.? Ako želiš trezven odgovor, tko zna hoću li još biti na ovom svijetu!? Netrezveni odgovor jest da ću biti iznad svojih rukopisa.

Vladimir Stojsavljević

Opijum za narod

  • Naklada Ljevak 12/2018.
  • 256 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533552453
  • Cijena 139.00 kn

Roman 'Opijum za narod' Vladimira Stojsavljevića opisuje zaboravljeno doba Zagreba, godinu poplave, vrijeme u kojemu je posijano sjeme sadašnjosti, doba hladnog rata, prvog navikavanja na televiziju koja se kolektivno gledala i vrijeme stvaranja životnog okvira glavnog lika, dječaka Velimira.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –